U režiji Andrewa Dominika (Chopper, The Assassination of Jesse James, Blonde), film nije klasični ‘rockumentary’. Dominik portretira muške figure rastrgane između slave i vlastite propasti. Pristupa Bonu s empatijom, ali i distancom. Ne glorificira, ne mitologizira. Njegova kamera je strpljiva, gotovo diskretna, kao da svjedoči terapijskoj seansi čiji sadržaj ne želi narušiti estetikom. U tom smislu, Dominik je za Bona ono što je Spike Jonze bio za Beastie Boyse – snimatelj kazališta emocije, samo s potpuno drugačijom poetskom notom. Gdje je Jonze bilježio energiju i bratstvo, Dominik bilježi nostalgiju, tugu i pokušaj pomirbe sa sobom. Estetski, sve je svedeno – cello, harfa, svjetlosne siluete, tonski minimalizam.
View this post on Instagram
Bono je, kao što naslov predstave sugerira, istovremeno pripovjedač, glazbenik i komičar. On pleše na granici patosa i samoironije, pretencioznosti i prizemljenosti. Zna da je optuživan za teatralnost – i koristi to kao oružje. Njegove anegdote o smrti majke, o religijskim traumama, o političkom aktivizmu i prijateljstvu s Edgeom servirane su s mjerom autoironije koja često spašava od dociranja.
Pretenciozno, teatralno, ali i iskreno
U glazbenom smislu, aranžmani najvećih hitova U2 ogoljeni su do srži – nema himničkih eksplozija ni zvučnih zidova. ‘With Or Without You’ na harfi i violončelu nije samo reinterpretacija, već reinterpretacija osobe koja je tu pjesmu izvela. Glas više nije mlad, ali ni ne pokušava biti. Umjesto toga, Bono pjeva kao čovjek koji gleda natrag, s umorom i zahvalnošću
Film i predstava nisu za svakoga. Oni koji ne podnose Bonoov misionarski ego teško će se dati zavesti. No za one koji su spremni prihvatiti da je posrijedi čovjek koji zna da zvuči ‘previše’, i koji se s namjerom izlaže svjetlu, ovo je moćan dokument o ispovijedanju bez pokajanja, introspekciji bez zaključka.
Producenti, među kojima je i Brad Pitt, ne guraju spektakl, već emociju. Film je više kazališni crno bijeli esej nego dokumentarac, više komorna ispovijed nego koncert. I upravo to je njegova vrijednost. Makar se pričini estetski isfuranom.
Bono: Stories of Surrender je film koji se oslanja na verbalnu moć, sjećanje i glazbu koja više ne traži slavu nego smisao. U eri kada rock zvijezde često igraju na sigurno, Bono ovdje svjesno gubi tlo pod nogama. Teatralnost? Da. Pretencioznost? Da. No sve to začinjeno rijetkom vrstom iskrenosti koja promašuje grandioznost i cilja – čovječnost.
Ako ništa drugo, film potvrđuje da je Bono lik iz Shakespearea izgubljen u svijetu pop-kulture – i da je to ponekad, začudo, vrlo lijepa stvar.
Ocjena: 7/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube