‘Bob Dylan: Potpuni neznanac’ Jamesa Mangolda je biopic koji uranja u rane godine Boba Dylana (čitaj: 60-e prošlog stoljeća), prikazujući njegov uspon u glazbenoj industriji i osobne transformacije te odnos prema ključnim ženama i suradnicima tog dijela karijere.
Redatelj poznat po preciznim biografskim pristupima (‘Walk the Line’) se hvata ukoštac s enigmom Dylana, fokusirajući se na njegovu transformaciju u ikonu folk i rock glazbe 1960-ih. Umjesto klasične biografske priče koja kronološki prati umjetnikov život, Mangold odabire ključan trenutak – Dylanovu odluku da s akustične gitare prijeđe na električnu, izazivajući bijes folk purista.
Period poznat kao ‘Newport Electric’ era idealan je okvir za analizu Dylanove osobnosti, njegovog odnosa prema autentičnosti i otpora protiv očekivanja publike. U potrazi za vlastitim identitetom od Woodyja Guthrieja i Petea Seegera, osobito oko glasovitog odbacivanja folka za vrijeme Newport Festivala, Timothée Chalamet ne briljira u ulozi Dylana, ali korektno dočarava njegovu kompleksnu osobnost i unutarnje dileme, balansirajući između glazbenih izvedbi i intimnih trenutaka te stvarajući autentičan portret umjetnika na početku svog puta.
View this post on Instagram
Daleko od promašivanja Remija Maleka koji je pantomimizirao Freddieja Mercuryja promašujući bit glume, ali udovoljavajući Brian Mayevim producentskim kremama. Na tragu Joaquina Phoenixa koji je tumačio Johnnyja Casha u jednako Mangoldovom predniku ‘Walk The Line’, Chalamet se fokusira na Dylanov mojo i uspinjanje na ljestvici song kraftera te nikad dokučivi nihilizam i ne osjećanje ugodno u društvu površnih medija i senzacionalizama nevezanih za glazbu, već slavljenje njegova mita.
Scenarij prati stvarne događaje, ali s dozom slobodne interpretacije
Mangold pristupa Dylanovom liku s poštovanjem, ali i s distancom. Film se ne trudi ‘objasniti’ Dylana niti ga pretvoriti u jednoznačan narativ, što je odvažan potez, no istovremeno može gledatelja puštati emotivno distanciranim. Vizualni stil je nenametljiv, ali efektan – suptilno oponašajući estetiku dokumentarnih snimaka 1960-ih, dok pojedine scene koncertnih izvedbi odražavaju kaotičnu energiju stvarnih nastupa.
Uporaba ručne kamere daje filmu dojam neposrednosti, a određeni prizori djeluju gotovo kao rekonstrukcije starih snimaka. Međutim, Mangold ne ulazi duboko u Dylanovu unutarnju borbu – film ostavlja dojam da se radije drži površine, nego da istraži kompleksnost njegove osobnosti.
View this post on Instagram
Scenarij (Jay Cocks i Mangold) se oslanja na stvarne događaje, ali si dopušta slobodu u interpretaciji. Dijalozi su inteligentni, povremeno prožeti reskim i suhim humorom koji odgovara Dylanovom karakteru, premda povremeno zazvuče pretjerano ‘papirno’. Mangold ne nudi klasičnu narativnu strukturu već je fragmentiran u nizanju epizoda koje ilustriraju prijelomne trenutke Dylanove karijere. Najveći problem scenarija jest što sporedni likovi, poput Dylanovih žena Sylvie Russo (sjajna Elle Fanning), Joan Baez ili suradnika Petea Seegera, ostaju nedovoljno razvijeni.
Baez, koju tumači Monica Barbaro, prikazana je tek kao prolazna figura u Dylanovom životu, što nije posve u skladu s povijesnim činjenicama, ali dovoljno za nominaciju za Oscara za sporednu rolu. Slično vrijedi i za Petea Seegera (Edward Norton) čiji konflikt s Dylanom oko električne gitare ostaje nedovoljno dramatiziran, no prema glasačima Akademije – jednako dovoljno dobar za nominaciju za sporednu rolu.
Timothée Chalamet u ulozi Boba Dylana nudi zadovoljavajuću izvedbu, hvatajući njegov manirizam, govor i enigmatičnost, pričem mu interpretacija nije puka imitacija – iako vizualno i glasovno podsjeća na mladog Dylana, Chalamet ga prikazuje vlastitim senzibilitetom kao nekoga tko je istovremeno siguran u svoju viziju i izgubljen u unutarnjoj svijesti. Međutim, kronično mu nedostaje Dylanova mistična karizma – ona neuhvatljiva kombinacija intelekta, arogancije i ranjivosti.
Odluka da Chalamet sam pjeva Dylanove pjesme pokazala se dobrom
Glazba je, očekivano, najjači element filma. Mangold donosi hrabru odluku da Chalamet sam otpjeva sve Dylanove pjesme, što je u početku izazvalo skepticizam, ali se pokazalo uspješnim rješenjem i putem do autentike. Chalametov glas nije identičan Dylanovom, ali hvata njegovu ritmičnost i intonaciju. Scena kada Dylan prvi put izlazi na pozornicu s električnom gitarom i svira ‘Like a Rolling Stone’, ili kad uključuju orgulje u pjesmu gotovo slučajno za vrijeme studijskih sessiona, jedna je od najmoćnijih u filmu. Festivalska folk publika je zbunjena, neki zvižde, drugi plješću, a Mangold montažno hvata kaos trenutka.
‘A Complete Unknown’ nije klasičan biografski film i sigurno neće zadovoljiti one koji očekuju potpunu sliku Dylana kao osobe, jer ta će misija i nakon bardove smrti ostati dosta nerazjašnjenom. Također je film koji je odlično kris krosao Dylanov odnos sa ženama što, primjerice, domaćem Draženu nije pošlo za rukom. Redatelj pritom ispravno i namjerno izbjegava zaključke i objašnjenja, ostavljajući prostor za interpretaciju, čime uspijeva uhvatiti duh promjene, ali ne nužno i dušu svog protagonista.
Ocjena: 7.5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube