U vremenu u kojem superjunaci umiru, klonu, kvare se ili bivaju cinizirani do neprepoznatljivosti, James Gunnov ‘Superman’ (2025) stiže kao reboot rijetkost, ne kao dekonstrukcija, već rekonstrukcija jednog superherojskog arhetipa. Film nije osobito radikalan, nije ni inovativan u formalnom smislu, ali je subverzivan u odluci vjerovanja u ono što je većini ciničnih autora 21. stoljeća postalo predmetom poruge – dobrotu.
Više ljudskog, manje mitskog
Nakon više od desetljeća Snyderove dekonstrukcije (2013) u kojoj je Superman nosio svijet na ramenima kao kaznu, a ne privilegij, Gunn se odlučuje za, gotovo drsko suprotan pristup. Njegov Clark Kent nije protagonist za teološko pitanje, već etički kompas. Njegov svemirski background nije mit nego kontekst; njegovo superjunaštvo nije mučeništvo, nego izbor. Gunn nas podsjeća da Superman nije zanimljiv zato što je najjači, nego zato što u svakom trenutku bira ne biti nasilniji.
View this post on Instagram
Ta etička osovina vidljiva je već u prvim scenama Clarkovih grešaka. U pokušaju pomoći narodu Boravije, izaziva diplomatski incident i gubi podršku ne samo međunarodnu, nego i javnu. Film time ne dovodi u pitanje Supermanovu snagu, već mu ukida neupitnost. Redatelj Gunn se ne bavi pitanjem može li Superman sve, nego: što kad ne može dovoljno, a ipak pokuša? To ga čini ljudskim, ali i herojem.
U tom kontekstu, David Corenswet kao zamjena Henryju Calwillu donosi Clarku nešto što mu je dugo nedostajalo; ranjivu dobrotu bez gluposti, odlučnost bez agresije i osmijeh bez ironije. Njegov Superman ljudski je i nije rascijepljen između Kryptona i Zemlje; pripada i jednom i drugom svijetu, ali najviše svijetu principa. Riječima ne spašava svijet već ga potvrđuje. Pogledom, držanjem, sumnjom. Rijetko koji glumac može odigrati iskrenost bez patetike, na neku zgodnu foru Corenswet to uspijeva.
Gunnov Superman je ogledalo našeg vremena
Lois Lane, u izvedbi Rachel Brosnahan je pragmatična, sarkastična, ali i suosjećajna stvarna osoba koju Clark ne fascinira zato što je Superman, nego zato što je dobar. Njihova dinamika je mekša, tiha, bez M/Ž tenzije ne mora nositi teret ‘epske romanse’ već obične i klasične bliskosti. I upravo zato funkcionira. Dotle Lex Luthor, kojeg utjelovljuje Nicholas Hoult, možda je najsuvremenija komponenta filma. Ne zato što je novo čudovište, već zato što nije. On je Elon Muskovski tehnomilijarder, čovjek koji koristi algoritme, propagandu i kapital kako bi stvorio narativ u kojem je Superman prijetnja. Njegovo oružje nije kriptonit nego kontekst, jer zna da u eri post-istine nije bitno što je netko napravio, već kako se to ispriča. Time ne stvara Luthora iz karikature zla, nego iz svijeta u kojem živimo.
View this post on Instagram
Estetski, film je korijensko i dalje super stripovski, ali ne i kartonski. Gunn pritom koristi boje, simetriju i rakurse kao da pokušava uskladiti svijet bajke s realnošću i u tome najviše podsjeća na Richarda Donnera ili na svoje radove i u ‘Čuvarima galaksije’ ili ‘Suicide Squadu’. No, njegova poetika ne robuje nostalgiji. Gunn koristi staro da bi ispričao novo, podcrtavajući kako se i dalje isplati vjerovati u dobro – pa čak i kad to znači biti ismijanim.
Veličina filma ne leži ni u glazbi ni u specijalnim efektima, već u jednostavnom pitanju
I glazba je retro osvrt na John Williamsova marširanja koja Murphy i Fleming ili rekapituliraju, ili nadograđuju i prate jednako efektno kao što vriskavi C Zeppelini Foxy Shazam uskaču u soundtrack bazu čovjeka s kostimom kojem bi se Deadpool narugao.
Naravno, novi Superman nije lišen mana. Reboot pokušaj da u prvi film novog DC univerzuma ubaci i druge junake (poput Hawkgirl, Metamorpho, Mr. Terrific i Guy Gardnera aka Green Lantherna) ponekad djeluje poput korporativnog upisa na mišiće i na silu, a ne umjetničkog prosedea i potrebe. Pritom neki momenti djeluju dramaturški nedovršeno, a paralelne dimenzije i multiverzumske prijetnje koje se naslućuju više obećavaju nego što ispunjavaju. No to ne možemo smatrati greškama vizije, već ambicije i realizacije.
Gunn scenaristički kao i redateljski zna što radi – obnavlja mit. Njegov Superman ne spašava svijet zato što može, već zato što ne zna drugačije. I to je, u eri spektakla, rijetkost.
Film utoliko u dva sata i sitno trajanja obilno koristi kompjuterijadu efekata i pritom ne pokušavajući odgovoriti na sve, niti želi revolucionirati žanr.
Umjesto internih revolucija postavlja jednostavna pitanja – poput onog – što ako je najmoćniji čovjek na svijetu jednostavno human i dobar? Što ako mu naivnost nije slabost, nego hrabrost? Pritom to ne odiše cinizmom. Dapače, baš suprotno, pristupa mu iskreno, ponekad i nespretno, ali uvijek s poštovanjem prema mitu, publici i, na kraju, nadi. A to je upravo ono što smo u međuvremenu zaboravili da je Superman uopće bio. Lik koji daje nadu u dobrotu, ma kako superherojska bila.
Ocjena: 7/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube