Najnoviji biografski dokumentarni hit na streaming servisima (premijerno prikazan na Prime Videu) je dugometražna retrospekcija progresivne bolesti SPS – Stiff Person Sindrom i njene refleksije na slučaj popularne kanadske pjevačice Celine Dion.
Bolest je stvar kontrakcija i stiskanja mišića tijela, pa tako i glasnica, doktori pretpostavljaju na neuro bazi, kao posljedica kombinacije stresa i psihofizičkih napora, a kao rezultat ima posljedicu nemogućnosti kontroliranja i funkcionalne upotrebe glasa, pjevanja visokih nota u njenom slučaju.
Glas koji je postao globalni brend
Obzirom da se radi o njenom jedinom sredstvu rada, poznatosti i izražavanja, kako nije autorica već samo interpretatorica tuđih pjesama, momentom nemogućnosti dosadašnje upotrebe glasa od ex Eurosong natjecateljice preko pjevačice Titanic hita, ‘domaćice’ lasvegaških hotelskih rezidencija i impresioniranja od strane publike koja uzima Grammy kao referentan pokazatelj nečije vrijednosti. Establishmentski da, glazbeno nikako. Postoji puno previše levela od te površne kategorizacije.
Ako za tren objektiviziramo ‘magic of show bizz’ kao što sama kaže, Celine Dion je sjajna pjevačica koja je bila marionetom drugih autora o čijim je pjesmama ovisila njena interpretacija i mogućnosti služenja par oktava u pop formi. Takvih je stotine, tisuće, pače milijuni s manje ili više poznatim pričama. S tom razlikom da su izvođačka prava Celine, prihodi od koncerata, turneja, marketing i reklamne industrije, publishinga i inih eksploatacija njena glasa na globalnom nivou odavna pribavili dovoljno sredstava za miran i regularan život nje, djece i obitelji, bivših i budućih partnera.
View this post on Instagram
Portret ‘starog’ i ‘novog’ života
Film redateljice Irene Taylor se fokusira na portret pjevačice u njenom domu, uz gubitke i nošenje s gubitkom. U njenom slučaju raspona glasa, pozornice, odnosa s publikom. Kombinirajući arhivske snimke sa snimkama intervjua i ispovjesti za potrebe recentnog materijala, prikaz spontanosti Celine Dion varira od nečega što doista djeluje autentičnim kad nema osjećaj kontrole i prisutnosti kamera od onih momenata kada ima. Ovisno o tom momentu gledatelj uspijeva ili ne uspijeva prodrijeti u ‘dušu’ pjevačice i shvatiti kolika je istinska emotivna bol i patnja koju prikazuje i predstavlja odnosni dokumetarac.
Da se razumijemo, svaka bolest je teška, traži respekt i razumijevanje prema individualnom tretmanu iste od strane senzitivnijih pojedinki ili pojedinaca, no emotivne eskapade i izazovi pjevačice u biološkom segmentu ne spadaju u kategoriju vitalnih. Celine ima obitelj, uređen dom, zadanu zaradu do kraja života i nje i nasljednika, a realna tema filma mimo suočenja s bolešću je gubljenje navika dosadašnjeg načina života u kojem potencijalno više neće moći raditi turneje, držati spomenute lasvegaške rezidencije i ine opisne momente koji su je činili zvijezdom.
Dokumentarac, ali ipak s namještenom spontanošću
Na sličan način, kako je prije koju godinu portretiran Michael J Fox u dokumentarcu o njegovim tremorima i borbom s Parkinsonovom bolešću te refleksijom iste na njegovu glumačku karijeru, odnos obitelji i privatni život, kako se nedavni striptiz Pamele Anderson ili bjegunaca kraljevske obitelji Meghan i Harryja prikazivalo uvodim iza kulisa njene intime, ‘I Am: Celine Dion’ pokušava isti efekt proizvesti prateći pjevačicu u njenoj osobnoj drami i načinima hendlanja iste.
Celine Dion je opuštena u dirigiranim uslovima i pod kontroliranim uvjetima. Autentične su arhivske snimke, no momenti kad sama sa sinovima bilježi neke smartphone snimke ‘vrište’ namještenom spontanošću, prisutnom dobrim dijelom sličnih snimaka. Kod publike i gledatelja odgojenih na reality showovima u kojima je realno jedino namještanje realnosti, ovakvo spuštanje kriterija i servisiranje ‘autentičnosti’ možda može proći kao surovi i potresni realizam, dočim je realnost utolika da postoje značajni slojevi propuštanja emocija (scena plakanja pri izvođenju ‘All By Myself’ kombinirana s arhivskim snimkama sprovda njenog partnera, oca dvojice dječaka Renea Angelila), ne bi li se uz pripadajući soundtrack postigao značajan efekt empatiziranja s predmetom, točnije subjektom filma.
Daleko od neviđenog, ali ipak korektan dokumentarac
Obzirom na klasični maskeraj svijeta show bizza i ovakvo odškrinjavanje vrata je pomak u smjeru dobrodošlog objektiviziranja pop zvijezda, no scene glumatanja kad god je svjesna kamere u svakoj situaciji izgledaju otprilike jednako kako Josipa Lisac polarizira i ostavlja gledatelje s dvije strane. Jedne koja u njoj vidi ‘luckastu, svoju, otkačenu, originalnu i zanimljivu’ personu i druge koja vidi pretjerano pompoznu, sklonu afektu i glumatanju, ufuranu u ulogu umjetnice i dive prije nego civilne osobe od krvi i mesa. S istom se problematikom bavi dokumentarac i činjenica da gubljenje glasa nije gubljenje vitalnih životnih funkcija i može djelovati bitno predramatizirano.
View this post on Instagram
Suma summarum, riječ je o vrlo korektno i školski segmentiranom dokumentarcu s redateljske i scenarističke, storytellerovske strane (naravno pod izvršno-producentskom nadgledateljskom palicom same portretirane) čija je dirljivost ostavljena na povjerenje gledatelja koji će uspjeti empatizirati s prikazanim stanjem i istinom Celine Dion. Nikako remek djelu i inom ‘desetka’, groundbreaking prikaz potresne intime ogoljene pjevačice bez šminke i ranijeg glasa.
Ocjena: 7/10
Naslovna fotografija: Screenshot Youtube