Jedna od rijetkih off grana hrvatske filmske indie produkcije otpada na varaždinsko leglo entuzijasta koji maštaju filmove u kućnoj radinosti, jednako kako ih je s druge strane brda kreditirao sinjski glumac, poet, šaljivdžija i redatelj Boris Ivković, poznat i kao Bore Lee. I dok se potonji držao akcijskih kung fu i karate filmova, Jurica Hižak, kao autorski one-man wonderboy (redatelj, scenarist, montažer), izmaštao je ’80-ih rock and metal komediju sa SF i parodičnim horor primjesama nazvanu ‘Riffs of Revolution’. Mješavinom žanrova koji dozvoljavaju karikiranje, Hižak je ponudio DIY djelo čija kućna radinost treba svjedočiti i opravdati zajebanciju pristupa autora i prijatelja tokom nastanka filma.
Kad pametni ljudi kreću u sprdanje i prezentaciju vlastite ideje humora, onda snime rock and roll parodiju o buntovnom gitaršpileru Rayu i njegovom bendu Razor Jet, čija muzika slušateljima daje natprirodnu snagu, a koji se suprotstavlja Dr. Zempu, vlasniku agencije koja ubire muzički porez i terorizira građane. Buntovništvo Razor Jeta i njihovih perika rezultira formiranjem pokreta otpora spomenutom antagonistu. Kako bi uništio pokret otpora, Zemp i njegova sestra Niniva skuju pakleni plan da Razor Jet pretvore u boy band, uništavajući im mojo.
Imaju potencijala
Glume tu nema, ima izgovaranja replika. Uostalom, u glumi nikad nije ni bila poanta kod djela rogercormanovske etike i estetike. Rad kamere je priručan i improvizatorski, premda poneki rakursi izgledaju ozbiljno filmski. Akcijske scene su amaterski izvedene, kao i kompletan pristup realizaciji, mizanscene i interijeri ad hoc izabrani, a ako se ruše uslijed snimanja, to daje dodanu vrijednost. Kostimografija su perike & co., specijalni efekti doista specijalni, a svi lokalni glumci govore engleski. I film je unatoč engleskom titlovan na engleski. Taj je zagorski engleski beskrajno šarmantan i jedan od segmenata koji gledanju filma daje osobiti touch. Kao i minijature poput ukazanja Marija Kovača kao karike koja spaja Bore Leea i Hižakovo djelo.
Scenarij i dramaturgija na papiru zvuče više nego obećavajuće u kontekstu bolje produkcije od financijski okuraženih cca 5 000 e. Ostaje samo pitanje je li taj pristup rezultat apriorne odluke ili posljedica autorske nemoći ponuditi ozbiljniju produkciju jer skript i sinopsis nisu bitnije karikiraniji od akcijski uspješnih komedija poput “Narodni heroj Ljiljan Vidić” ili “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”. Ili nedavnog recentnog tuzemnog kino hita njihovih sugrađana iz Kerekeš teatra “Marginalci”. Štoviše, “Riffs of Revolution” idejno imaju jednako, ako ne i više potencijala i šmeka kao spomenuti kino naslovi, koji su eksploatirali karikaturu na produkcijski bogatiji i profesionalniji način.
Neozbiljnost kao prednost
Produkcijski riječ je o neozbiljnom djelu neozbiljnih namjera kojem upravo neozbiljnost istovremeno biva prednost jer daje prostor neambicioznosti kao odgovoru na svako “ozbiljno” pristupanje percepciji istog. Dokle god postoji kritična masa publike mimo užeg kruga prijatelja i članova obitelji koje ovakva (ne)djela uspijevaju zabaviti, svakako opravdava postojanje. Iako je šteta što za ovakve dosjetke ne postoje bolji budžeti i produkcijski uvjeti, jer sam uvjeren kako bi u boljoj produkciji djelo repriziralo ostale spomenute predstavnike nepostojećeg žanra hrvatske blesave i karikirane parodije i komedije.
5/10.