Komercijalni i blockbusterski kino hit tekućeg ljeta bez premca će biti “Barbie”. Ne samo iz razloga pozamašnog input budžeta i produkcijske mašinerije upregnute u kvalitetan i sveprisutan marketing i PR dio, koji je odrađen savršeno, već prvenstveno iz činjenice da autori istog kroz ideju serviranja “života u ružičastom” ne plasiraju smeće već supersimpa proizvod.
Ispod čijih slojeva će gledatelji skloni traženjima dubljih smislova naći mjesta za čačkanje intrigantnih poruka i narativa postfeminizma, dočim će ona površnija, koka kola i kokice publika, dobiti ekranizaciju života lutaka. Uz koje možda nisu nužno odrasli, ali ih se sjećaju kao trademark djetinjstava i najpopularnije blondie detalje iz trgovina kad shopping mallovi tek počinju krasti tržište i nuditi police za dječje igračke. Picture perfect, zamislite Barbie i Kena. Bar su tako dizajneri istih htjeli da djeluju.
Dominacija estrogena nad testosteronima
Barbie je gotovo savršeni feministički eskapizam i manifest simpatičnog vizualnog estetskog pretjerivanja i karikiranja. Naslonjen na duboki tradicionalizam u poimanju obitelji, sreće i gledanja kroz ružičaste leće nudi dvosatnu zabavnu i povremeno iznimno pametnu blockbuster friendly “površnu” zabavu. A tko poželi iščitavati između redaka, također će pronaći prostora za dominaciju estrogena nad testosteronima.
Riječ je o filmu u kojem su istaknute dvije glavne uloge. Prvo je genijalna Margot Robbie koja opet savršeno uskače u vizualizaciju navine, prekrasne i dobroćudne blondinke. Charlize Theron se s razlogom štuca. I druga, još istaknutija rola je izgled filma – scenografija života u ružičastom je bajkovito zabavna, dalje ne treba tražiti dobitnika slijedećeg Oscara u odnosnoj kategoriji ako se glasači ne odluče za dominaciju kudikamo serioznijeg Oppenheimera. Uprizorenje Barbie svijeta i prelaska u “stvarni” svijet iz perspektive dviju naoko bezazleno tupastih lutkica je prepuno šarma.
A kako i ne bi bilo jer autorski duo Greta Gerwig i Noah Baumbach odavna kreativno sjajno surađuju, nadopunjuju se te znaju što, kako i zašto rade. Scenaristički pametno gradiraju banalnosti i vizualije do razine duhovitog, režijski se podmeću potpuno u službu priče i karaktera, a na razini globalnih metafora i iščitavanja suptilno svi Kenovi (čitaj: metrosex mužjaci svijeta) su u par poteza i scena stavljeni na svoje mjesto, uz svjesno žrtvovanje Ryana Goslinga.
View this post on Instagram
Film donosi upozorenje
Ovakav slični filmski eskapizam je zadnje uspješno nudio “La La Land” na mjuziklovski način, dočim se Barbie postavlja kao predstavnik onog segmenta filmova u kojem uz njih odlazite u svijet mašte, spremni za odmor od svakodnevice i sranja koja vas okružuju na dnevnim bazama.
Uz bitnu napomenu svim majkama i curicama svijeta, ovo nije film za djecu i ako su klinke ispod 14 godina uštedite im razočarenja.
8/10