Kao što klasik Luis Bunuel satirički prikazuje aristokraciju u “Diskretnom šarmu buržoazije” iz 1972. mlada britanska redateljica, glumica i scenaristica Emerald Fennel nakon zapaženog i hvaljenog feminističkog pulp epa “Promising Young Woman” kantautorski je “Saltburnom” nastavila intrigirati filmski svijet na rubu PR-a i autorstva.”Saltburn” je film o kojem se usmenom predajom priča kao čudnom, bizarnom, zahtjevnom, neobičnom, drugačijem, sve to zapravo nije.
Slična priča je već ispričana
Ono što je jest estetski interesantno uklapanje u stereotipe istovremeno ih podrivajući i potkapajući iznutra. Na gotovo identičan način motivski, ali estetski ponešto drugačije nego je to preklani činio Ruben Ostlund svojim triptihom “Trokut tuge”, Emerald se uvlači pod kožu bogatih snobova. Čini to iz perspektive mladog studenta na Oxfordu (sjajni i facijalno zahvalni Barry Keoghan, čije ga posljednje role nimalo suptilno izdvajaju sve više prema poziciji novog Johna Malkovica i sličnih profila karakternih glumaca interesantnih i pamtljivih crta lica pomirenih s glumačkim intelektom) koji zapričavanjem bogatog kolege na koledžu završi tokom ljeta u kolopletu razvrata i raspada pomodnog i prenemagačkog načina života svoje domaćinske obitelji.
Kritički prikaz bogataškog svijeta
Čiča miča, gotova priča. Satirički, crnohumorni, distancirani i kritički prikaz bogataškog svijeta iz perspektive mladića impresioniranog njihovom ponudom – od luksuznog životnog stila preko artističkih pomodnih i filozofsko praznih karaktera (predivna Rosamund Pike) do seksualnih prohtjeva, orgazmički se postavlja i servira pred gledatelja. “Saltburn” eksploatiranjem Keoghana kao iznimno zahvalnog vodiča kroz sedam krugova bogataško aristokratskog pakla, na drugačiji način nego su to činili genijalni prednici (Yorgos Lantimos u “Killing Of The Sacred Deer” ili Martin Donagh u lanjskom genijalnom sleeperu “The Banshees of Inisherin”), Emerald servira prijezir prema tom životnom stilu, istovremeno si puštajući mjesta da joj se dopadne i da se uklopi, potpuno jednako licemjerno kao što je to prikazao Ostlund u “Trokutu tuge”.
Rugamo im se, ali
Rugamo im se jer su prazni, bogati i odvratni, ali da dobijemo priliku ne znamo bismo li bili bitno drugačiji od njih, nimalo metafizički poručuje autorica. Obzirom da je priča motivski prikazivana i eksploatirana više puta kroz filmsku povijest, izostanak originalnog dramaturškog momenta nadoknađuje se vizualnim prosedeom i glumačkim interpretacijama u kojima Keoghan kao student, i osobito predivna Rosamund Pike kao majka njegova kolege, kradu show. Više od toga u filmu ovog tipa i ne morate tražiti, no bude servirano na pladnju kao pop kulturni slatkiš 21. stoljeća čije gotičke korijene i kritičnost novi milenijalci doživljavaju sablažnjivom dočim je riječ samo o drugoj vrsti eksploatiranja. Navalite, svi bi ponekad u životu poželjeli večerati na luksuznom imanju kakvo Saltburn nudi. I prije i nakon klimaksa.
8/10