Trnu zubi od slatkoće jelda?
Ma jašta, pa nemoš bit ko špricer ladna u njenoj blizini,
pa ta otapa brže od globalnog zatopljenja
Ako niste znali ovaj kristalno sjajn par okica
nosi ime Tali, ko neka mitska božica obilja i svega,
to je namjerno da odma znate kakvo bogatstvo doživljaja
ulazi s njom u vaš život
Rodila se samim početkom studenog 2020., mala pufnasta snjeguljica,
najslađa među svim patuljcima
Čeka vas u Azilu,
sa srcem na gotovs
pa nemoj da se načeka!
(rekla je da vam još kažem da planira rasti negdje do koljena, ne više?
Ovo je samo jedan od opisa fotografija na Facebook stranici Azila Osijek kojeg prati više od 42 tisuće ljudi i koji nas svakodnevno upoznaje sa zgodama i nezgodama njihovih štićenika. Postovi koji su toliko emotivni da svaki put kad ih čitate pustite suzu, bilo od sreće ili tuge i poželite sjesti u auto, odvesti se do Osijeka i pružiti dom svim tim malim njuškicama u Azilu od milja zvanima Kerovci.
Azil vodi Udruga Pobjede, no kada se sjete u kakve su uvjete prije 13 godina ušli u Osječki azil nitko ne može vjerovati koliko su naredovati i u međuvremenu postali – najbolji i najuređeniji azil u Hrvatskoj!
Azil s najvećim brojem udomljenih pasa u godini!
Nekoliko volontera koji su davno ušli u tadašnje sklonište za životinje znali su kako se moraju vratiti i spasiti njuškice iz strašnih uvjeta u kojima su ih zatekli. A danas su najbolji i najuređeniji azil u Hrvatskoj – s najvećim brojem udomljenih pasa u godini dana. Jedini u Hrvatskoj dostupni su za posjete i šetnje njuškica svaki dan, imaju Facebook grupu za aukcije, mogućnost kumstva, prodaju godišnje kalendare, majice i organiziraju piknike i razne aktivnosti. Sve što rade vrijedno je našeg najvećeg divljenja!
Najljepše je vidjeti kako ta naša ljubav kroz te udomitelje, te dobre ljude, i dalje živi
Ivana je zaposlenica Azila koja je zaslužna za emotivne opise na društvenim mrežama i premda smo je htjeli predstaviti – jer su njezine poruke sasvim sigurno nadahnule mnoge na udomljavanje – skromno je to odbila – ne želeći priskrbiti sebi zasluge jer, jedine i prave zvijezde – kaže – njihovi su psi!
Priznaje nam kako prije Azila nije bila svjesna toga da zna pisati, zapravo da nema Azila ne zna ni bi li znala i imala volje. U jednom trenu, sada već davno, samo je poželjela da i drugi vide u njima ono što ona vidi i osjeća.
Udomljavaju pse po cijelom svijetu
“Počašćena sam svakim lajkom koji daje osjećaj brojnosti. Lijepo je znati da ono što u tom trenu kroz post kanaliziramo, ono što vidim i osjetim u psu, psima, cijelome Azilu, da je ta emocija razumljiva, bliska mnogim ljudima. To je kao kad nekad ne vidiš nešto dok ti netko drugi ne obrati pažnju, pokaže prstom i automatski ti je jasno, znaš da je to tu s razlogom, sve ti se nekako posloži. Mislim da ti naši postovi samo slažu stvari na svoje mjesto, da ljudi kroz njih upoznaju psa i požele ga imati zauvijek uz sebe. I ja znam da svi mislimo i osjećamo isto, samo ja to, eto, možda malkoć bolje artikuliram. Ti naši postovi samo su mala pomoć pri navigiranju dobrih ljudi prema dobrim psima. Psi su uvijek dobri. Osim Facebooka, koji je ipak najbolja platforma kojom naši psi komuniciraju, ne smijemo zaboraviti i fizički moment, a to je činjenica da smo jedini azil u Hrvatskoj koji je svakodnevno otvoren za posjetitelje većinu dana. Mislim da to što smo odavno i figurativno ali i doslovno cijelome svijetu otvorili vrata doprinosi brojci udomljenja odnosno tolikim spašenim životima“, priča nam Ivana.
Prošle godine su čak 343 psa pronašla domove, i to u raznim djelovima svijeta
Njihov je fokus prvenstveno na lokalnoj zajednici, ali lokalno najviše zahvaljujući migracijama postaje puno širi pojam tako da neki njihovi kerovci žive po cijelome svijetu. Njima je najvažnije da budu sretni, gdje god oni bili, ali ih jako veseli kad ih sretnu u šetnji gradom, u parku ili na terasi kafića, a kad im se jave, to im ispuni dušu jer ih ipak nisu zaboravili.
“Ali ništa, pa ni ta, po svemu ostalom, čudna godina nije umanjila svečani trenutak, kada bih svih tih 343 ljudi zagrlila jer su familija, jer danas vole one koje smo svi u azilu zavoljeli. Naše azilske vile. Nama je bila čast što su se, makar neki i kratko, zvali našima. Evo prilike da kažem ljudima, udomiteljima, koliko nam znače. Ne samo zbog tih pasa koje su učinili svojima nego i zbog svih onih koji će biti udomljeni zahvaljujući njima, našim najboljim ambasadorima udomljavanja. Najljepše je vidjeti kako ta naša ljubav kroz te udomitelje, te dobre ljude, i dalje živi”, emotivno nam priča Ivana.
Stalno smišljaju nove projekte i akcije kako bi privukli udomitelje i kumove
Ovolike brojke udomljavanja vjerojatno ne bi bile moguće da nije raznih projekata i akcija koje Azil stalno nudi. Osmislili su i aplikaciju na kojoj možete pronaći sve njuškice koje traže dom. Osim što su svakodnevno otvoreni za upoznavanje i šetnje, štićenicima Azila može se uljepšati život na razne načine; postati njihov kum ili kuma, kupiti kalendare ili majice, pridružiti se u Facebook grupu za aukcije ili sudjelovati u pikniku. U Azilu se trude kroz razne komunikacijske kanale doći do što većeg broja ljudi i zaljubiti ih u male njuškice koje s nestrpljenjem čekaju svoj zauvijek dom.
“Kumstvo je ta mala, posebna veza s nekim psom. Ona nam pomažu da i financijski bolje skrbimo o psima. Od početaka smo sanjali da svaki pas može svaki mjesec dobiti ampulicu, posebnu hranu ako mu/joj je potrebna i neke stvari koje su zahvaljujući kumstvima stvarnost. Kume i kumovi su ljudi koji nam žele pomoći s tim malim stvarima, a mi zauzvrat dobro brinemo o kumčadi i, naravno, o tome ih informiramo. To je ona situacija kada ne možeš udomiti, ali im možeš pomoći da i u Azilu imaju dostojanstven život. Ako imaš nešto što ti više ne treba i istodobno će koristiti nekom drugom čovjeku, ali i psima – tu su naše Azil Osijek aukcije na Facebooku. Kroz kalendar pokušavamo svake godine otvoriti neku drugu temu, komunicirati je u ime onih koji u ovom društvu nemaju pravo glasa ali svaki pomak, svako novo uho, oko, srce je dobitak. Ove godine je 2000 naših kalendara uselilo u nove domove, sve su to potencijalno ljudi koji će u nekoj budućnosti ili već jesu neka naša mala familija, oni koji suosjećaju i reagiraju. Naš Povratak otpisanih, tradicionalni piknik za sve udomljene pse i njihove skrbnike (nama najdraže ljude na svijetu) govori o tome kako je društveno odgovorno udomiti naspram kupnje pasa. Ljudi se kroz sve što radimo upoznavaju i međusobno, zaljubljuju, prijateljuju, imaju osjećaj da mijenjaju svijet a osjećaj pripadanja višem cilju je ono od čega rastemo, bivamo bolji”, otkrila nam je sve o raznim aktivnostima udruge.
Naš Povratak otpisanih, tradicionalni piknik za sve udomljene pse i njihove skrbnike (nama najdraže ljude na svijetu) govori o tome kako je društveno odgovorno udomiti naspram kupnje pasa
Psi s posebnim potrebama su njihova obitelj
U Azil stalno dolaze i odlaze psi, ali oni koji imaju posebne potrebe, bile one fizičke ili emocionalne većinom ostanu u azilu i s njima zauvijek.
“To su psi zbog kojih se još više trudimo. Pokušavamo cijelome svijetu dati do znanja da je život svetinja, najvrijednija stvar koju svatko od nas ima i taj život jednako znači psu, piletu ili čovjeku. Pas koji živi na kolicima ima manji otpor prema tim kolicima od čovjeka, psi sebe ne doživljavaju kao invalide, oni imaju samo jedan drive u sebi, a to je volja za životom (zato i brže opraštaju nego ljudi). Život sa takvim psom je izazovniji, ali donosi i mnoge radosti, mnogi ljudi će znati o čemu pričam jer su udomili takve pse i na to smo izuzetno ponosni. Naš ovogodišnji kalendar Spešl Edišn govori baš o takvim psima, onima na kojima je u Azilu uvijek malo jači spotlight, barem nama koji s njima doslovno živimo. Ali biti prva ljudska persona koja je dobila pusu takvoga psa ili prva s kojom je otišla ili otišao u šetnju, biti prva dobrota u nečijem životu… e to je velika čast! Baš zbog njih i mi rastemo, trudimo se biti bolji. Trudimo se opravdati to povjerenje. Mi nikada od nikoga ne odustajemo. Zato se i zovemo Pobjeda“, otkrila nam je Ivana.
Zezaju se kako je svaki dan u Azilu kaotičan. Drže se strogog rasporeda, pa se tako cijeli Azil čisti 3x dnevno, to znači pranje kanti s vodom, zdjelice, ljeti punjenje bazena, svaki box svaki dan ide u šetnju ili istrčavanje, svaki dan imaju obavezne šetnje, terapije, toliko je toga što se u Azilu na dnevnoj bazi radi da je nemoguće sve nabrojati.
Mi nikada od nikoga ne odustajemo. Zato se i zovemo Pobjeda
Miljenika nema, a napuštanja su im najteža
“Ja kliknem sa svakim psom u Azilu, čim čučneš kad uđe novi pas u Azil ti si osvojena. Sve ih volim! I mrzim kad ih ljudi valoriziraju po izgledu, ja volim kad me zabavljaju nekom nepodopštinom, kad misle da su glavni u ekipi ili me oni najnježniji učine extra zaštitnički raspoloženom. Volim njihove ludosti u šetnjama, volim i (al to nikad ne bih njima priznala) i kad me ne poslušaju, kad ih nosi ta lakoća postojanja, ta komunikacija s njima na inutuitivnom nivou je ono po šta se mi stalno vraćamo, i oni nama trebaju. Naravno da uvijek postoji netko kome, često iz praktičnih razloga, treba neko extra vrijeme, npr. Ksemba je invalid i većinu dana je u svom kinderbetu, u kući, unutra. Onda imam potrebu pošemerit joj dan, izvesti je na sunce, izmišljam što bih radila samo da i njoj bude zabavno i naravno tako se zaljubiš. Krene prvo spontano pa onda najednom imaš kraljicu Azila :-)”, priča nam emotivna Ivana.
Uz svakodnevne osmijehe i nepodopštine malenih njuškica, dolazi i do onih teških trenutaka, puput uginuća. Iz Azila nam kažu kako se s tim najteže nose. Teško im je što nema onih koje su najviše voljeli i svakodnevno se uče nositi gubitcima.
“Ono na što nastojim biti fokusirana jesu male, svakodnevne ali lijepe stvari. Učim od pasa. Oni prolaze puno gore stvari nego bilo koji ljudi, a tako su skloni optimizmu. Kod njih je uvijek više razloga za osmijeh nego protiv. I od najtraumatiziranijeg psa naposlijetku ćete dobit osmijeh, pusu, i to me liječi. Ta šetnja s njima, sloboda… Iako smo u Azilu, naučili su me kako uživati u trenutku, i kako se boriti za sutra, a ne oplakivati ga unaprijed.”
Teško je shvatiti da ne mogu pomoći svima
Vraćanje pasa i ostavljanje pasa ispred vrata volontera, nažalost, postaje česta pojava i vjerojatno ne postoji volonter kojem nisu ostaljeni psi ili mačke ispred vrata, jer većinom svi znaju tko su osobe koje skrbe o napuštenim životinjama.
“Meni su pred podstanarskim stanom na trećem katu ostavili Esmu, a tada smo već imale 5 pasa u stanu. U takvim situacijama najviše me nasekira nemoć. Ali se trudim ne misliti o tome kao o saniranju posljedica ljudske gluposti i bezobrazluka, nego se koncentriram na spašavanje psa. Istodobno pokušavam si osvijestiti i to da ne mogu pomoći svakom. Nisam svemoćna. Jednako tako nam se desi i vraćanje psa u Azil, naravno da mi bude žao psa, ali ne želim u svakom novom udomitelju vidjeti potencijalno nekoga tko će vratiti psa. Želim vjerovati u dobro i u ljudima, pa ako ispadne da su iznevjerili očekivanja ja onda mislim da je sve to samo put toga psa prema onim pravima. Naposlijetku puuuno je više hepi endova. Baš svaka situacija može biti potencijalno nesreća, ali pustiš li da te negativnost uvuče u taj začarani krug sumnji i stalnog propitivanja (pričam o nezdravim aspektima istoga) onda se gubi početna pozicija, gubi se motivacija”, priča nam naša sugovornica.
Problem s azilima u Hrvatskoj
Situacija u Osijeku s napuštenim psima je sve bolja. Ono što im otežava život i rad je problem sa susjednim gradovima i općinama. Najveći dio njih nema nikakvo rješenje za problem napuštenih životinja. Skraćeno – nemaju skloništa. Tako ne samo iz njihove županije nego i susjednih, mnogi izbacivači pasa gravitiraju prema njima. Toliki kapaciteta nema niti jedan azil u Hrvatskoj. Pokušavaju pregovarati i na tim poljima, osnaživati mlade udruge, otvarati komunikaciju između gradova/općina i domaćih im udruga.
Svaki doprinos, značio on šetnju pasa, pomoć pri administraciji ili doniranje – dragocjen je. To je moć zajedništva!
Zagovornici su izgradnje puno malih lokalnih neprofitnih azila koji će onda lakše funkcionirati što znači da se protive izgradnji velikih regionalnih koji će teško moći na adekvatan način skrbiti o životinjama.
“Primjerice, da imate samo jedan azil po jednoj županiji a istodobno imate i 100 km između njega i nekoga tko iz iste županije želi udomiti psa, lakše će otići u azil koji mu je pred nosom i tako nekoga spasiti. Ako se dogode veliki regionalni azili samo je pitanje dana kada će lobiji pokrenuti usmrćivanje pasa po skloništima – protiv kojeg smo se godinama borili i tek 2017. uspjeli to i ostvariti. Ipak se nadam da ćemo svi mi kojima je stalo do sustavnog rješavanja problema biti glasniji i jači. Ono što izostaje po županijama, a trebalo bi se provoditi (čak je i zakonska obveza), jest prevencija, a to je popisivanje mikročipiranih pasa (pa će i u tom dijelu postojati kotrola, to više neće biti napušteni odnosno ničiji psi) i propisivanje obavezne kastracije zbog smanjenja populacije koju u ovom trenu ne mogu ni sva skupa skloništa i udruge zbrinuti adekvatno”, požalila nam se Ivana.
Dokaz da se neodustajanjem od borbe puno toga može napraviti
Svojim radom i inicijativama na promjeni i društva i zakona za dobrobit svih životinja osječki Azil može svima biti primjer. Naime, iako je danas najljepši i najbolji azil u Hrvatskoj, ne tako davno bio je u stravičnoj situaciji – poput, nažalost, još uvijek mnogih drugih skloništa po Hrvatskoj. I kroz rad Udruge Pobjede, osnovane 2 godine nakon prvotnog dolaska u azil, pokazali su i dokazali kako se može spasili mnoge živote – prvenstveno neodustajanjem od borbe.
“Kroz sve te godine imali smo iznimno velik broj volontera uključenih u rad udruge i Azila. Bez svih tih ljudi koji su davali i daju svoj doprinos titula najljepšeg azila u zemlji bila bi nemoguća. Broj zaposlenih varira u odnosu na institucionalne podrške, ali zato brojka volonterki i volontera stalno raste i to je ono na što smo najponosniji! Svaki doprinos, značio on šetnju pasa, pomoć pri administrativnim poslovima ili doniranje potrepština – dragocjen je, jer niti jedan segment sam za sebe ne bi bio dovoljan. To je moć zajedništva”, napominju nam iz Azila.
Fotografije: Facebook Azil Osijek – volonteri