Šira javnost upoznala je Dejana Nemčića nakon osvajanja nagrade Global Teacher Award 2020. godine i s ponosom shvatila kako Hrvatska ima – najboljeg profesora geografije na svijetu.
O tome kako je zaslužio to vrijedno priznanje, ali i nominaciju za Komunikatora godine i Osobu godine, o ‘pandemiji’ 5,0 prosjeka ocjena, percepciji hrvatskog školskog sustava i učitelja, o putovanjima u Afriku i svemu drugom pomalo otkriva nam u intervjuu za Mixer.hr.
Volonterski rad tijekom pandemije i online nastave
Kako se uopće dobiva titula ‘najboljeg profesora geografije na svijetu’ – koji su sistemi odlučivanja preko koje Vas je platforma Edu Balkan nominirala?
Za nagradu Global Teacher Award nominirala me platforma Edu Balkan koja je svoj vrhunac doživjela za vrijeme online nastave. Edu Balkan je zajednica nastavnika svih naših susjednih država, platforma koja uključuje nastavnike koji na obrazovanje gledaju kao nešto važno u državi gdje žive. Prema posljednjim informacijama, za samo nekoliko tjedana online nastave okupilo se više od 30.000 učitelja na toj platformi.
Ona je prije svega utemeljena da poveže učitelje koji žele raditi projekte u nastavi i koji se žele povezati s učiteljima susjednih država. Za vrijeme online nastave veliki dio svog vremena provodio sam na online sastancima te platforme, pomagao učiteljima, držao radionice i predavanja… Zapravo, bio je to veliki volonterski rad koji smo pružili u tih kriznih nekoliko mjeseci nakon početka nastave na internetu.
U tom razdoblju trajale su i prijave za najboljeg učitelja svijeta i platforma Edu Balkan je smatrala da, ako netko zaslužuje tu nagradu za 2020. godinu, onda sam to ja, pa su me prijavili. Naravno, uz prijavu su došle i mnoge druge stvari i projekti koje sam pokrenuo u hrvatskom obrazovanju. Samo nekoliko mjeseci nakon toga iz Indije je stigla vijest da sam dobitnik nagrade, pri čemu je istaknuto kako su ponosni na sve što radimo kroz sektor obrazovanja.
Nastavno na tu nagradu, nominirani ste i za Komunikatora godine što vas je dodatno razveselilo i dalo potvrdu kvalitetni javnog komuniciranja vašeg rada, lika i djela.
Vijest da sam nominiran za Komunikatora godine i za Osobu godine u Hrvatskoj potpuno me iznenadila. Naime, tada u travnju bio sam u Africi, provodeći svoj humanitarni projekt “Afrika – možemo zajedno”. Samo nekoliko sati nakon što sam se vratio u Zagreb zazvonio mi je mobitel i organizatori su mi javili da sam nominiran za te dvije nagrade.
Biti nominiran za takvu nagradu, za jednog učitelja geografije, u državi gdje obrazovanje nije prioritet, veliki je uspjeh. Sve naše poruke, svi naši vapaji, sve naše priče iz obrazovanja, sa satova geografije, došle su do mnogih ljudi, a ova nominacija bila je i potvrda tome.
Mimo hvale, čestitki, podrške, zanimanja medija… uslijed relativno stalnog bombardiranja ne tako pozitivnim vijestima iz domaćeg sustava školstva, jeste li osjetili i doživjeli trenutke klasičnog hrvatskog jala, zavisti ili pokušaja dovođenja u pitanje kvalitete vašeg rada?
Moja deviza je uvijek bila izreka: “Nije mi cilj impresionirati, nego inspirirati.” Svakim javnim nastupom svjestan sam da je svaka moja riječ važna i da prenosim emociju koja treba doći do osobe koja taj prilog gleda. Zadnjih godinu dana bilo je vrlo intenzivno, puno nagrada je došlo odjednom i logičan je slijed da osjetiš malo zavisti, ljubomore i negativnih komentara.
Ono što je najteže u cijeloj toj situaciji jest da svu negativu uglavnom osjećam od nastavničkog svijeta, od učitelja diljem Hrvatske, koje uvijek, ali uvijek u javnosti hvalim da su najbolji, da hrvatsko obrazovanje ima najbolje učitelje. No, kad si svjestan što radiš, kad vidiš osmjeh na licu svojih učenika, onda znaš da si na pravom putu i da je svaki komentar samo motivacija da i dalje tako nastavimo raditi.
Vrlo je važno raditi s emocijama jer sat bez emocije je izgubljeni sat. I moraš biti svjestan da kada iziđeš pred ta mala bića – da ispred sebe imaš brojne sudbine, da ispred sebe imaš male ljude koji će ovu Hrvatsku učiti boljim mjestom
Koje je metodika vašeg rada, sa ili bez otkrivanja ‘poslovne tajne’ i recepta kako se postaje najbolji učitelj svijeta?
Moja metoda je vrlo jednostavna, a to je da sam svjestan posla koji radim, da imam veliku čast i privilegiju biti učitelj, jer to smatram životnim pozivom. Vrlo je važno raditi s emocijama jer sat bez emocije je izgubljeni sat. I moraš biti svjestan da kada iziđeš pred ta mala bića – da ispred sebe imaš brojne sudbine (jer svako dijete ima svoju životnu priču), da ispred sebe imaš male ljudi koji će ovu Hrvatsku učiti boljim mjestom na planetu.
Uvijek se trudim biti tu za njih, da osjete da kad ih i svi napuste na ovom svijetu, uvijek u meni imaju osobu koja će u svako doba dana biti tu, dati im lijepu riječ i reći da će sutra svanuti Sunce za njih i da će opet biti sretni. Vrlo mi je važno graditi njihovo samopouzdanje, pokazati da mogu napraviti čuda i da im je samo nebo granica. Najljepše od svega je da nakon 10 godina rada u sustavu obrazovanja vidim rezultate svega toga, i tada sam najsretniji učitelj geografije na svijetu!
View this post on Instagram
Učitelji mogu odrediti životni smjer učenika
A što je prethodilo i uvjetovalo vaše zvanje – jeste li se odlučili za taj posao pod nečijim utjecajem?
Moj vlastiti primjer je dokaz koliko su učitelji važni za život svojih učenika. Naime, na prvom satu geografije u 5. razredu osnovne, kad je učiteljica stavila na zid veliku kartu svijetu i održala divan sat, u sebi sam rekao – želim biti učitelj geografije. Tada se dogodila ljubav na prvi pogled, prema geografiji, prema kartama, putovanjima…
Od 5. razreda osnovne škole želio sam biti učitelj geografije i sada, kada radim taj posao, mogu reći da živim svoje snove. Ovo je samo dokaz koliko su učitelj bitni, koliko mogu odrediti životni smjer svojih učenika, koliko mogu biti motivacija i podrška. Učiteljica zbog koje sam zavolio geografiju danas je u mirovini i svaki slobodni trenutak iskoristim da je posjetim i da joj svaki put kažem jedno veliko hvala.
Školovali ste se u Garešnici, Zagrebu, radili u zagrebačkoj osnovnoj školi u Sopotu, na privatnom učilištu Aspiri, održali brojna predavanja i gostovanja diljem Hrvatske… Koji vas dijelovi vaše profesije najviše ispunjavaju i postoji li oni koji su stresni?
Kroz rad sam imao priliku predavati u vrtiću, u osnovnoj školi, srednjoj školi, ali i studentima na fakultetu. Najviše me veseli kad djeca imaju pozitivan stav prema školi, obrazovanju, kad na to gledaju s poštivanjem i privilegijom da to imaju. Za jednog učitelja, također, posebno je vidjeti na djelu kada sve ono što ih učiš na satu primjene u svakodnevnom životu. Vidjeti ih s velikim samopouzdanjem, energijom, entuzijazmom za mene je poseban osjećaj.
Volim kad su znatiželjni, kad me pitaju pitanja na koja ni ja ne znam odgovor, kad zajedno tražimo odgovore, a to je samo potvrda koliko i ja osobno puno učim od njih, prije svega kako biti iz srca zahvalan na svemu. Naravno, bude tu i tužnih priča, teških obiteljskih situacija koje mi ispričaju učenici. Bude i suza, jako puno suza, kad naiđu životne prepreke, ali u konačnici uvijek iziđe sunce i imamo nešto dobro – a to je zajedništvo – tu smo jedni za druge.
Najviše me veseli kad djeca imaju pozitivan stav prema školi, obrazovanju, kad na to gledaju s poštovanjem i privilegijom da to imaju
Kakva je situacija s percepcijom škole i rada učitelja u našem društvu i državi danas? Imate li dojam da je škola kao institucija devalvirala posljednjih nekoliko dekada državne samostalnosti i da je kvaliteta obrazovanja na osnovnim razinama pala?
Kad gledam unazad, na svojih 10 godina u obrazovanju i sve te reforme, pitam se jel’ uopće našim političarima stalo do obrazovanja, do škole kao institucije. Ni jedna država nije napredovala, razvijala se ako nije ulagala u svoje učitelje i obrazovanje. Sustav obrazovanja izgleda kao veliki teret državnom proračunu.
Uvijek se nađe rješenje za svaki državni potez, ali kad su učitelji u pitanju tada uvijek nastanu velike rasprave i nelogičnosti koje na kraju rezultiraju štrajkovima i prosvjedima. Učitelji ne traže nešto što ne zaslužuju, žele biti ravnopravni dio društva, jer kroz godine su uvijek bili zakinuti za svoja prava i uvijek su bili prvi kojima su se ta prava skraćivala.
View this post on Instagram
Veliki problem jest i negativan publicitet koji učitelji imaju. Za njih se uvijek smatra da rade samo 3 ili 4 sata dnevno, pa ‘zašto bi tražili veću plaću kad tako malo rade‘. Nitko ne može suditi bilo kojem zanimanju ako taj posao nije barem jednom radio – isto kao ni ja što ne znam koliko je neki posao stresan ili težak ako ga nisam probao raditi. Učitelji stalno pokušavaju pokazati koliko rade, koliko se trude, iako smatram da to nije ni potrebno – svatko od nas ima savjest koliko ulaže truda u ono što radi.
Ni jedna država nije napredovala, razvijala se ako nije ulagala u svoje učitelje i obrazovanje. Sustav obrazovanja izgleda kao veliki teret državnom proračunu
Problem inflacije 5,0 prosjeka
A što mislite o ‘pandemiji’ 5,0 učenika? Nedavno se kroz medije problematizirao sistem vrednovanja đaka i utjecaj roditelja na obrazovni proces kroz razne pritiske – jer 5,0 shvaćaju kao svojevrsni dokaz društvene vrijednosti i normativ koji razdvaja male odlikaše od kojih se očekuje daljnji društveni perfekcionizam?
Problem inflacije 5,0 prosjeka uzima sve više maha i to postaje problem koji treba pod hitno rješavati. Zapravo nisu krivi ni učenici nego sustav koji im šalje poruku da je jedino 5,0 potvrda da vrijede i da su dobri, jer nekad zbog jedne četvorke ne mogu upisati željenu srednju školu. Kakvu im poruku time šaljemo? Stvaramo im pogrešnu percepciju života, da u životu nemaju pravo na pogrešku, da moraju biti opterećeni perfekcionizmom, da zbog male pogreške njihov život više nema smisla…
Ovaj problem doveo je do velikih psihičkih problema učenika, velikog stresa i nezadovoljstva među mladima. S druge strane, malo koja škola može se pohvaliti da ima zaposlenog psihologa koji bi radio s takvom djecom. Pandemija virusa Covid-19 samo je pridonijela povećanju tog problema. Tako da svi zajedno moramo udružiti snage da ovo teško razdoblje prebrodimo, podrškom jedni prema drugima.
Što biste konkretno predložili za poboljšanje zatečenog sustava kako bi se Vašim primjerom mogli povesti i drugi kolege?
Svaki učitelj ima svoje metode rada kojima prenosi znanje učenicima. Kroz godine rada u sustavu obrazovanja, svaki učitelj čije sam predavanje slušao za mene je bio motivacija, način promišljanja kako biti još bolji i bolji u vremenima u kojima živimo. Smatram da bi više suradnje među učiteljima i povezivanje, odnosno korelacija među predmetima, s vremenom stvorili lijepe priče u svakoj školi. Učitelji moraju postati suradnici u poučavanju, jer samim time smo i primjer učenicima koji nas svaki dan gledaju u učionicama!
Aktivni ste u procesu EU projekata i nije Vam nepoznat proces sudjelovanja u fondovima. Koliko su oni pripomogli Vašoj afričkoj učiteljskoj avanturi i u kojem je stadiju ona trenutačno? Kakva su Vaša iskustva predavanja u Africi kao drugom, ne samo geografskom već kulturnom, podneblju?
Znanje o EU projektima nije mi posebno pomoglo u misiji u Africi, ali s druge strane, pomoglo je dosta u projektima koje imamo u Hrvatskoj. I gradivom, odnosno u kurikulumu geografije uči se o EU i njezinom načinu funkcioniranja, pa učim učenike kako da iskoriste članstvo u toj međunarodnoj organizaciji. EU pruža mnoge prilike, povlastice i mladima to treba prenijeti; od mogućnosti Erasmus programa, besplatnog putovanja vlakom europskim gradovima, do pisanja EU projekata.
U sklopu nastave napravili smo i naš školski europski parlament gdje se oni užive u ulogu naših zastupnika u EU parlamentu i drže govore. Oni učenici koji to najbolje odrade budu nagrađeni besplatnim putovanjem u Bruxelles i posjetom Europskom parlamentu!
View this post on Instagram
U Africi djeca obožavaju školu
Stoji li još uvijek podatak kako su Davor Šuker pa Luka Modrić jedni od najboljih posrednih ambasadora i predstavnika RH u svijetu? Jeste li pri susretu s malim Afrikancima dobivali ponude uvoženja kockastih dresova s njihovim brojkama?
Zadnji put kad sam posjetio Afriku, najzabačenija ruralna područja, kad bi spomenuo da sam iz Hrvatske, prvo što su svi uzviknuli je: Luka Modrić. Vremena kad smo bili prepoznati do Šukeru i Bobanu, sada su zamijenila vremena gdje svatko zna tko je Modrić, Manđukić i Rakitić.
Često se pitam jesu li nogometaši svjesni koliki su uzor tim ljudima i djeci, a posebno se pitam je li naša država svjesna turističke promocije koju rade ti nogometaši. Nigdje ne vidim panoe ili reklame naše reprezentacije, ili još bolje, muzej hrvatske reprezentacije – gdje bi svi turisti mogli vidjeti i upoznati se s fenomenom male sportske velesile.
Ako se uopće može usporediti – postoje li sličnosti i koje su kvalitativne razlike hrvatskog i afričkog školskog sistema u kojem trajete?
Čim jednom odete u Afriku i uđete u bilo koju afričku školu, odmah ćete shvatiti razliku pogleda na školu kod njih i kod nas. Glavna razlika je da djeca u Africi vole, odnosno obožavaju školu, jer znaju da je to izlaz iz siromaštva, a prije svega imaju veliko poštovanje prema svojim učiteljima. Učitelji u Africi imaju poseban status, to su ljudi koji čine razliku, i djeca o njima imaju najbolje mišljenje.
Putujući Afrikom vidio sam malo bolje uređene škole, ali sam češće vidio škole u lošem stanju, gdje djeca sjede na utabanoj zemlji, bez krova i vrata. No, ono što me posebno oduševilo, ta djeca u takvoj školi ne skidaju osmijeh sa lica. Imam ponekad osjećaj da su to najsretnija djeca na našem planetu. To je samo dokaz da školu i obrazovanje ne čini samo škola kao građevina, nego svaki čovjek i svako dijete kao dio tog složenog procesa.
A mimo profesionalnog života, koliko i u čemu na privatnom planu najviše uživate, mimo putovanja pretpostavljam…
Volim pročitati dobru knjigu, pogledati dokumentarac, ali najviše volim odmoriti uz laganu glazbu – uz obitelj i prijatelje. Preko tjedna gotovo da nemamo slobodnog vremena, pa vikend pobjegnemo malo u planine – da napunimo baterije i um za izazove koji nas čekaju.