Od kad je sredinom siječnja srpska glumica Milena Radulović za silovanje prijavila Miroslava Miku Aleksića, scenarista te učitelja glume, optužbe za seksualno uznemiravanje i zlostavljanje postale su, nažalost, gotovo pa svekodnevna vijest o kojoj čitamo.
Srbiju je prije nekoliko dana potresao još jedan slučaj kad je glumica Danijela Štajnfeld prijavila Višem javnom tužiteljstvu u Beogradu kako ju je prije 16 godina silovao Branislav Lečić, istaknuti glumac, oporbeni političar i bivši ministar kulture i medija u Srbiji.
Svakim danom nove prijave za seksualno zlostavljanje
No, progovorile su i hrvatske glumice, ali i novinarke HRT televizije te razne sadašnje i bivše studentice Akademije likovnih umjetnosti, kao i raznih drugih fakulteta. Sve to bio je povod i za nastanak Faceboook stranice ‘Nisam tražila’ u kojoj se i nakon više od dva mjeseca od pokretanja i dalje svakodnevno objavljuju ispovjesti žena i muškaraca koji su pretrjeli neki oblik seksualnog zlostavljanja.
Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander održala je radionicu pod nazivom ‘Tretman traume sekusalnog zlostavljanja’ na Edward Bernasy University College u sklopu Bernays akademije koja je pokrenuta u suradnji s renomiranim psihoterapeutima, psihijatrima i psiholozima pod nazivom Psihoterapeutski praktikum.
Bio je to samo jedan od povoda za razgovor s prof. dr. sc. Buljan Flander o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju. Ova poznata klinička psihologica i integrativna psihoterapeutkinja, ujedno je i ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. Osnivačica je savjetodavne linije za zlostavljanu i zanemarenu djecu ‘Hrabri telefon’ te inicijatorica osnivanja Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. Stalni je sudski vještak za zlostavljanu i zanemarenu djecu. Ekspert je Vijeća Europe na brojnim europskim projektima i konzultant UNICEF-a za Hrvatsku, Sloveniju, Srbiju i Crnu Goru po pitanju prava i zaštite djeteta.
Javne su osobe model drugima i mogu potaknuti razotkrivanje drugih žrtava
U posljednje vrijeme, posebice nakon svjetskog pokrete #metoo i regionalnog #nisam tražila, čini se kako je više nego ikad seksualno zlostavljanje u središtu pozornosti. Zašto se o tome više ne govori te smatrate li da je dobro da su javne osobe progovorile?
Iako se o svim oblicima zlostavljanja i nasilja često šuti, istraživanja pokazuju da se upravo žrtve seksualnog nasilja posebno srame, osjećaju krivnju, strah da im se neće vjerovati, da će se njih optužiti (bilo za lažnu prijavu ili za samo nasilje). Kad se radi o djeci i mladima, počinitelji su u najvećem broju članovi obitelji ili bliske osobe, pa se može raditi o strahu da će se razoriti obitelj, da će počinitelj biti kažnjen, a žrtva će se za to osjećati krivo itd. Slično vrijedi i kod odraslih ako se radi o osobi od autoriteta, što je često slučaj – šef, profesor, stariji kolega…
Žrtve osjećaju strah čak i ako počinitelji ne prijete direktno tim riječima, primjerice da će prijava označiti kraj njihove karijere. Dobro je da se o seksualnom zlostavljanju progovara, a javne osobe često su model drugima i mogu potaknuti razotkrivanje drugih žrtava. Međutim, jako je važno i kako kao društvo reagiramo na njihovo razotkrivanje, posebno u medijima i na društvenim mrežama. Naravno da ćemo obeshrabriti žrtve ako stalno čitaju i slušaju pogrdne komentare o žrtvama, okrivljavanje, izrugivanje…
Javne osobe su svojim razotkrivanjem postavile temelj osnaživanja žrtava da razotkriju zlostavljanje, ali nisam sigurna kako smo kao društvo taj temelj iskoristili
Kad gledamo regionalno, zanimljiva je činjenica da su javno istupile glumice u Srbiji, a kod nas su prijave većinom anonimne. Mi kao da kulturološki nemamo hrabrosti javno progovoriti i stati imenom i prezimenom protiv nepravde. Što mislite o tome?
Jedna od najvažnijih odrednica oporavka žrtve jest reakcija okoline, što na razini sustava znači slanje jasne i nedvosmislene poruke da žrtva nije kriva, da će počinitelj biti kažnjen i da ćemo učiniti sve da se žrtva u procesu što manje izlaže stresu. Kod nas ovi procesi znaju trajati jako dugo, a kazne su često male, uvjetne. Kroz cijeli taj period žrtva ponavlja svoj iskaz po nekoliko puta, ponekad je pozvana na vještačenje, ne može se uključiti u tretman koji nije forenzično osjetljiv (za što je jako mali broj nas stručnjaka educiran) kako se ne bi kontaminirao njen iskaz. Time žrtve često dobiju poruku da ih sustav ne štiti nego dodatno viktimizira, tako da možemo razumjeti otpor da zlostavljanje prijave. Nakon nekoliko iskustava osoba koje su progovorile javno i doživjele javno ismijavanje, pa i pozive na linč, možemo razumjeti da oni koji se nakon njih odluče na razotkrivanje to učine anonimno. Važno je da ne procjenjujemo što je ispravno ili pogrešno za pojedinu žrtvu. Neki nalaze smisao u pričanju svoje priče, u podizanju javne svijesti, u osjećaju da sudjeluju u misiji da nitko više ne mora doživjeti ono što su doživjeli oni. Neki o svojim traumama progovaraju u vrlo malom krugu ljudi, pa ponekad ne znaju ni članovi njihove obitelji. Svatko ima svoj put cijeljenja i oporavka, a mi kao društvo moramo raditi na tome da onima koji imaju potrebu javno istupiti budemo podrška, a ne produžena ruka počinitelja.
Svi trebamo zauzeti jasan i nedvosmislen stav podrške prema žrtvama
Što je sve zapravo smatra seksualnim zlostavljanjem?
Seksualno zlostavljanje nije samo penetracijski seksualni odnos, nego bilo koja seksualna radnja, čak i izlaganje seksualnim sadržajima, na koju osoba nije dala pristanak ili, kad se radi o djeci, osobama sa značajnim kognitivnim deficitima i sl., na koju osoba nije mogla dati pristanak. Počinitelj je osoba koja ima moć u odnosu na žrtvu, što ne mora značiti fizičko nasilje i prisilu. To može biti npr. odrasla osoba nasuprot djetetu, nadređeni nasuprot studentu/zaposleniku.
Smatrate li da je ono što je dosad poduzeto u vezi s pojedinačnim slučajevima i općom situacijom nakon prijavljenih slučajeva dovoljno ili je potrebno učiniti puno više?
Ne znam što je točno poduzeto u pojedinim slučajevima, ali dovoljno bi bilo procesuirati i doživjeti ozbiljno sve prijave te žrtvama ponuditi podršku stručnjaka mentalnog zdravlja. Na široj razini važno je da sve instance sustava, od nas na terenu do vladajućih, zauzmu jasan i nedvosmislen stav podrške prema žrtvama, a u tome su mediji jako važni partneri.
Jesu li osnovna povjerenstva dovoljno kompetentna da odluče o tome kako uopće tretirati žrtvu te mogu li procijeniti stvarno činjenično stanje?
Ne znam detalje o povjerenstvima koje spominjete, ali znamo čiji je posao procjenjivati stvarno činjenično stanje – policija, zatim državno odvjetništvo i u konačnici sud. Isto tako znamo čiji je posao pružiti tretman žrtvama, a to su posebno educirani stručnjaci mentalnog zdravlja s iskustvom u radu sa žrtvama nasilja.
Svatko ima svoj put cijeljenja i oporavka, a mi kao društvo moramo raditi na tome da onima koji imaju potrebu javno istupiti budemo podrška, a ne produžena ruka počinitelja
Kako zaštiti žrtvu u toj situaciji, nakon što smogne snage i prijavi počinitelja? Nerijetko linč javnosti ide u smjeru žrtve, umjesto u smjeru počinitelja.
Ako netko odluči imenom i prezimenom izaći u javnost, ne možemo garantirati da neće doživjeti nijedan neugodan komentar. Ako žrtva razgovara s nekim prije izlaska u javnost, važno je osvijestiti i taj dio te raditi na strategijama suočavanja u slučaju takvih komentara. Ali, uz podršku bližnjih, jasno postavljanje svih dionika i institucija sustava, deklarativno i činjenično (djelima), uz stalan rad na mijenjanju javne svijesti po ovom pitanju od strane svih nas, uz odgovorno medijsko izvještavanje, sankcioniranje onih koji u svojim komentarima čine prekršajna ili kaznena djela, na putu smo gradnje drugačijeg sustava i žrtva će imati podršku.
Kako možemo prepoznati seksualno zlostavljanje i kako prići žrtvama?
Teško je primijetiti konkretne znakove koji bi nedvosmisleno upućivali na seksualno zlostavljanje. Kod djece možemo primijetiti povlačenje, prikrivanje tijela, izbjegavanje svakog fizičkog dodira, otpor da s nekim ostaju nasamo, ili s druge strane pretjerano seksualizirano ponašanje, igre, crteže. Ostali znakovi mogu biti slični znakovima da nešto drugo nije u redu. Bilo koja nagla promjena nečijeg ponašanja, raspoloženja i emocionalnosti znak je da se vjerojatno nešto događa. Zato proširimo ovu temu i izvan okvira seksualnog nasilja. Kad god netko koga volite pokazuje promjene koje vas brinu, priđite i pitajte kako su. Izrazite svoje brige. Slušajte otvorenog uma bez nuđenja brzih utjeha i savjeta. Ponudite podršku pri organizaciji stručne pomoći. Ne odustajte pri prvoj prepreci. O čemu god da se radi, pa tako i seksualnom zlostavljanju, pošaljite poruku osobi da joj vjerujete, da suosjećate, da nije kriva i da ćete biti tu za nju.
Žrtve moraju imati temelj za povjerenje u sustav i okolinu
Pretpostavlja se da se prijavi samo 10% posto slučajeva seksualnog zlostavljanja. Zašto žrtve seksualnog zlostavljanja šute o tome što im se dogodilo? Što se može napraviti da bi se postotak prijava povećao? Utječe li na to činjenica da je veliki broj nekažnjenih počinitelja, šalje li se poruka žrtvama da njihovo zlostavljanje nije ozbiljan problem?
Vjerujem da sam na ovo pitanje već ranije odgovorila, ali da sažmemo – najbolji način da ohrabrimo žrtve na razotkrivanje je mijenjanje prakse i javne svijesti na ovu temu, kako bi žrtve imale temelja za povjerenje u sustav i okolinu. Djeca iznimno rijetko lažu o seksualnom zlostavljanju, a ako to i čine, to je obično znak da su pod pritiskom neke odrasle osobe i/ili da su žrtve nekog drugog počinitelja. I dalje trebaju kvalitetnu obradu, tretman i zaštitu.
Koje su posljedice seksualnog zlostavljanja?
Posljedice su brojne, a njihova vrsta i intenzitet ovise o osobinama žrtve (neke su po osobinama i ranijim iskustvima više ranjive), počinitelja (npr. uglavnom je teže kad se radi o bliskoj osobi), zlostavljanja (je li uključivalo prijetnje, nasilje, je li jednokratno ili višegodišnje…) i reakcije okoline na razotkrivanje – bliskih ljudi i sustava. Uz adekvatne reakcije bližnjih, brzu i učinkovitu reakciju sustava žrtve imaju jako dobre šanse da uz stručnu pomoć nastave živjeti svoj život sretno i ispunjeno, bez značajnih posljedica.
U drugim slučajevima javlja se posttraumatski stresni poremećaj, anksiozni poremećaji, depresivni poremećaj, samoozljeđivanje, poremećaji vezani uz identitet, poremećaji hranjenja, seksualni poremećaji, veći rizik da će ponovno biti uključene u nasilje kao žrtve ili počinitelji u budućnosti, poremećaji povezani s privrženosti, teškoće u ostvarivanju i održavanju bliskih odnosa, slabije akademsko i poslovno postignuće uslijed preopterećenosti traumom…
Neka istraživanja ukazuju da se suicidalnost najbolje može predvidjeti prema iskustvu seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu, čak snažnije nego dijagnozom velikog depresivnog poremećaja
Kako izgleda tretman traume seksualnog zlostavljanja? Je li jednak za svaku osobu ili se prilagođava vrsti traume i psihičkom stanju osobe?
Postoje neke učinkovite terapijske tehnike određenog okvira, ali naravno da se i one prilagođavaju pojedincu. Jako je važno osobu ne etiketirati samo kao žrtvu seksualnog nasilja, nego s njom raditi kao s osobom u cjelini.
Djecu od najranije dobi treba učiti koji su dodiri primjereni
Koje tehnike se koriste u radu sa žrtvama, možete li nam reći nešto više o njima?
Cilj je prije svega ostvariti osjećaj sigurnosti, zatim se može baviti simptomima i njihovim ublažavanjem, prihvaćanjem onoga što se dogodilo, smještanjem tog iskustva u vlastitu životnu priču, proradom konkretnih traumatskih iskustava, psihoedukacijom, normalizacijom iskustava osobe koja se često osjeća jako usamljeno u svojim teškoćama, često se radi suportivno vezano za tijek procesa, npr. na nošenju s tjeskobom prije svjedočenja.
Kada započinje i koliko traje tretman? Postoje li koraci koje žrtva može samostalno odrađivati?
Bilo bi dobro da tretman počne što prije. Mi smo se susretali s problemom da klasični tretmani mogu potencijalno interferirati s iskazom žrtve na sudu pa se zbog toga znalo jako dugo čekati s tretmanom. Zato smo se posebno educirali u forenzično osjetljivom tretmanu, koji omogućuje žrtvi da primi podršku stručnjaka, ali na način koji neće ugroziti kvalitetu iskaza. Trajanje tretmana jako se razlikuje i ovisi prije svega o stanju žrtve, ali i podršci koju dobiva u okolini, kao i brzini djelovanja sustava. Može trajati od nekoliko mjeseci do više godina. Svaka osoba u svakoj terapiji ima osobnu odgovornost, pa tako i u ovom slučaju. To je posebno važno jer vraća osjećaj moći i kontrole žrtvama koje se često osjećaju bespomoćno. Neki terapijski pravci imaju i tzv. zadaće, koje klijenti rade između susreta.
Koliko mi uopće educiramo mlade ljude o seksualnom zlostavljanju? O tome što je ono, kako ga prevenirati i prijaviti?
Nažalost premalo. Postoje određene inicijative, programi i projekti, ali ne na sustavnoj razini. Prije nekoliko godina naša Poliklinika prevela je i prilagodila kratki edukativni video ‘Reci nekom kome vjeruješ’ Vijeća Europe u sklopu kampanje ‘1 u 5’, koja je podizala javnu svijest o tome da je seksualno zlostavljano svako peto dijete i bavila se načinima prevencije zlostavljanja, ali i poticanjem razotkrivanja. Taj video sjajan je primjer kako se djeci može približiti od najranije dobi, koji dodiri su primjereni, a koji ne, kako reći ‘ne’, kome se obratiti, koje tajne su ‘slatke tajne’, a koje su opasne i ne smiju se čuvati.
Posljedice traumatskih iskustava jače su što se ranije dogode u životu osobe
Koje posljedice seksualno zlostavljanje može imati na djecu i mlade? Tko su najčešće njihovi zlostavljači? Jesu li djeca svjesna da su žrtve ili to shvate tek nakon nekog vremena?
Sve posljedice koje vrijede za odrasle vrijede i za djecu i mlade, s tim da su posljedice većine traumatskih iskustava intenzivnije što se ranije dogode u životu osobe. Djeca nemaju izgrađene mehanizme obrane i suočavanja kao što to imaju odrasli, njihovo znanje o tome što je primjereno ili neprimjereno, o tome kako zatražiti pomoć i slično značajno je manje nego kod odraslih. Što je dijete mlađe, veća je vjerojatnost da je počinitelj roditelj ili roditeljska figura, što ima smisla – mala djeca uglavnom su u društvu roditelja ili skrbnika. Ali i kasnije, rijetko se radi o djetetu nepoznatoj osobi, uglavnom to bude obiteljski prijatelj, nastavnik, trener, dakle neka osoba bliska djetetu, osoba kojoj odrasli iz djetetovog života vjeruju i koja predstavlja figuru autoriteta. U adolescenciji je sve češće seksualno zlostavljanje putem suvremenih tehnologija, uslijed čega može doći do nalaženja uživo i nastavka zlostavljanja uživo.
Naše nedavno istraživanje sa srednjoškolcima u Hrvatskoj pokazuje da je više od 30% njih otišlo na susret uživo s osobom koju su upoznali na internetu, da ih više od 60% ‘seksta’, odnosno sudjeluje u izmjeni seksualno eksplicitnih sadržaja online, što ih stavlja u ranjivu poziciju da postanu žrtve ‘sekstortinga’, odnosno ucjena, daljnjeg iznuđivanja sličnih sadržaja ili prisile na seksualne aktivnosti uživo, pod prijetnjom da će se u protivnom intimni sadržaji podijeliti, poslati roditeljima žrtve i sl. Djeca i mladi često nisu svjesni da su u zlostavljačkom odnosu jer počinitelji rijetko koriste fizičko nasilje i silu, posebno s malom djecom. Oni s njima ostvaruju odnos, čine da se osjećaju posebni, poklanjaju im pažnju i darove, govore o čuvanju njihove male tajne i slično.
Djeca su često zbunjena jer istodobno osjećaju da se događa nešto loše i vole počinitelja, što se osobito odnosi na slučajeve kad je to tata, poočim, djed, ujak, stric, dakle netko jako blizak. Ako dijete počne odbijati seksualne aktivnosti ili najavljivati da će se nekome povjeriti, dakle kada shvati što se događa, počinitelji mogu prijetiti da će nauditi djetetu ili bliskim osobama, da im nitko neće vjerovati, uvjeravati žrtvu da je i ona sama kriva, da će završiti u zatvoru i slično, tako da, čak i ako dijete uvidi da je zlostavljano, postoji velika mogućnost da će i nadalje čuvati tajnu, najviše iz straha i osjećaja krivnje. Djeca koja pri seksualnim aktivnostima dožive seksualno uzbuđenje osjećaju pojačani sram jer misle da, ako je njihovo tijelo reagiralo uzbuđenjem, da je to znak da su sami doprinijeli zlostavljanju, što počinitelji često potenciraju.
Kao što vidite, ovo je vrlo složen proces i zato je nužno od najranije dobi podučavati djecu o osnovnim pravilima, primjerice primjerenosti dodira, tajnama kakve se ne smiju čuvati
Može li doći do seksualnog zlostavljanja među djecom međusobno, a da ga nisu ni svjesna? Ako može, koji su to oblici zlostavljanja?
Važno je razlikovati dječju igru i istraživanje od seksualnog zlostavljanja. Primjerice, ako se djeca igraju ‘mame i tate’ ili ‘doktora’, a pritom istražuju tijelo bez izražene seksualizacije i nijednom djetetu nije neugodno, tada to ne mora ukazivati na problematično ponašanje, nego može biti razvojno normativno ponašanje. Isto vrijedi za situacije kada dijete dodiruje svoje intimne dijelove tijela, često i pred drugima, bez svijesti da čini nešto što je intimno ili neprimjereno situaciji. Tada dijete možemo podučiti da to može raditi u privatnosti, a ne pred drugim ljudima.
U dječjem istraživanju tijela i ugode ne treba tražiti nešto problematično. Njihova spolnost nije povezana sa spolnošću u odrasloj dobi, niti ju tako možemo gledati. Ipak, može se dogoditi da neko dijete, zbog izloženosti zlostavljanju ili neprimjerenim sadržajima, pokazuje seksualno problematična ponašanja prema drugom djetetu. Tada je važno i dijete sa seksualno problematičnim ponašanjem uključiti u obradu i tretman te istražiti koji su uzroci njegovog ponašanja.
Postoji li mogućnost da žrtve u potpunosti potisnu sjećanja na zlostavljanje ako do njega dođe u ranoj dobi i da ga neka situacija ili događaj potaknu?
Disocijacija je obrambeni mehanizam koji se javlja kad su doživljaji toliko intenzivni i preplavljujući da se branimo odvajanjem – od tjelesnih senzacija, teških emocija i/ili sjećanja. Nekad se žrtve prisjećaju trauma kao da ih gledaju sa strane jer su za vrijeme traumatskog događaja ušli u disocijaciju, koja utječe na način kako pamte.
Neki kasniji podsjetnik može potaknuti sjećanja, tjelesne senzacije i emocije da izbiju na površinu. Takav podsjetnik može biti bilo što – film, nečija tuđa priča, dodir, seksualni odnos, san… Jako je važno pustiti žrtvu da se spontano prisjeća, pažljivo slušajući, dajući podršku i postavljajući otvorena pitanja, npr. ‘Što se onda dogodilo?’, kako ne bismo utjecali na njeno sjećanje i sugerirali što se dogodilo.
Dečkima, pa i muškarcima, je teže prijaviti seksualno zlostavljanje
Iako se više priča o ženama kao žrtvama seksualnog zlostavljanje, i muškarci su žrtve. Koliko muškaraca prijavljuje seksualno zlostavljanje? Je li do njih teže doprijeti? Zlostavljaju li muškarce češće muškarci ili žene?
Procjenjuje se da je seksualno zlostavljan svaki šesti dječak i svaka četvrta djevojčica. Dečkima, pa tako i muškarcima, obično je još teže prijaviti iz nekoliko razloga. Rodna uloga muškarca da bude snažan i dominantan suprotna je poziciji žrtve, zatim često se boje stigme homoseksualnosti ako je počinitelj muškarac, s druge strane ako je počinitelj žena, srame se priznati da su bili zlostavljani, pitaju se je li moguće da se muškarca seksualno zlostavlja. Puno tih strahova potencira i okolina. Činjenica je da tjelesne reakcije nemaju veze s pristankom – kao što plačemo dok režemo luk, a nismo tužni. Činjenica je i da ‘pristanak’ nekoga od npr. 12 godina na seksualni odnos s odraslom osobom nije zreli pristanak jer dijete nije razvojno spremno za davanje pristanka. Iako se u kontekstu počinitelja uglavnom govori o muškarcima, ima i ženskih počiniteljica. One češće zlostavljaju dječake nego djevojčice.
Vrijedi li, prema vašem mišljenju, zastara kad je riječ o seksualnom zlostavljanju, posebice u kontekstu što se nerijetko žrtve puno kasnije odluče i imaju dovoljno snage progovoriti o onome što se dogodilo. Treba li počinitelje kazniti bez obzira na to koliko je godina prošlo? Što u slučaju kad je to samo njena ili njegova riječ protiv njegove ili njene?
Ako uzmemo u obzir da je raspon vremena od događaja do razotkrivanja od nekoliko mjeseci do više od 50 godina, naravno da zastara iz psihološkog kuta gledanja nema smisla. U ovim slučajevima uglavnom i bude riječ žrtve protiv riječi počinitelja. Nekad se nađu poruke, slike, video-zapisi, vrlo rijetko svjedoci, barem oni koji bi bili spremni priznati da su nešto vidjeli ili znali. Postoje sudski vještaci koji mogu procijeniti ima li žrtva misaoni, moralni i emocionalni kapacitet za davanje vjerodostojnog iskaza, pokazuje li znakove koji govore u prilog autentičnosti doživljaja o kojima govori. Konačnu odluku donosi sud.
Foto: Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba