“Bure baruta” zvao se sjajan film Gorana Paskaljevića koji je opisivao postratno ludilo Beograda, ali se vrlo razumljivo mogao čitati i u ovim krajevima. Prije nekoliko tjedana iz istoga grada je planuo skandal kada je glumica Milena Radulović javno optužila svog učitelja glume da ju je zlostavljao.
Sistemom domina stvar je postala nadnacionalna, uzima maha i mogla bi prerasti pitanje samo još jednog tjednog tabloidnog skandala te ima prostora pokušati biti pokretom emancipiranja žene u javnom prostoru ovih krajeva.
Nakon ‘slučaja Milene Radulović’ poput domino efekta otvorila se tema te su žene u cijeloj regiji, pa i kod nas, sve otvorenije spremne progovarati o iskustvima spolnog i drugog uznemiravanja ne samo u filmskoj, nego i u drugim industrijama.
S HTV-om urednicom i novinarkom Sanjom Mikleušević Pavić razgovaramo o aktualnoj situaciji koja je dotakla i njezinu matičnu kuću, ali i o tome koje bi konkretne mjere trebalo poduzeti da se promijeni diskurs prema shvaćanju žena kao objekta, a ne subjekta pažnje nekulturnih pripadnika suprotnog spola te da se barem i aluzije na bilo kakvo seksualno uznemiravanje dokinu i nestanu iz načina komunikacije.
Snažan udarac u lice predatorima
Kakvom Vi vidite poziciju žene prateći slučajeve navoda seksualnih zlostavljanja od filmskih akademija pa sve do Vaše TV kuće?
Hrabrošću Milene i njezinih kolegica zemlje regije dobile su priliku da to, na marginama skriveno, ‘bure baruta’ eksplodira u lice javnosti. Eksplozija koja je pokrenula taj veliki val, potom mulj koji se pojavio nakon njega, najbolje ocrtava pravo stanje stvari u nas. S jedne strane, potpora i razumijevanje, s druge osude, prozivke uz onu jezivu rečenicu ‘Što je čekala’ te pokušaji marginalizacije ove teme.
Ono što me, uz opaske primitivaca čije ću komentare sažeti u rečenicu – ‘koliko buke oko malo štipkanja?!’, užasava jest i razina ženske nesolidarnosti na koje kroz različite komentare nailazim kada se raspravlja o ovoj temi, kao i razina neshvaćanja zašto je važno upozoravati i govoriti, mijenjati stvari nabolje…
No, treba gledati dobre strane – bio je to snažan udarac u lice predatorima ma gdje bili, kao i licemjerju, strahu i bauku koji prati ovu problematiku. Divim se svakoj ženi koja je svojim svjedočenjem pomogla da se takvi ‘stupovi društva’ i svi drugi raskrinkaju i svedu na ono što zapravo jesu. One su zadužile ovo društvo.
Žene, nažalost, nisu dovoljno jedinstvene
Bjelodano je da skandali odlično prolaze ne samo na ovim prostorima, ali bez skupljene kritične i argumentirane mase zagovornica pretvaranja skandala u nešto više od trentuka i pokreta za ravnopravnije uvjete žena – bojim se da ima tendenciju zataškavanja i igranja na kartu ‘zastare’. Kakav je Vaš dojam po tom pitanju?
Na prvu jednak vašem, no svaki je, pa i naizgled malen, pomak – zapravo golem. Žene su o ovom pitanju dobile glas u javnosti. Ne sjećam se, a dugo sam u novinarstvu da je ovo prevažno pitanje, izuzmemo li pojedinačne priče, dobilo ovakav odjek. Tri su saborska odbora kojima su na čelu tri žene pokrenula raspravu na temu ‘Što institucije mogu učiniti da bi spriječile spolno zlostavljanje?’, mijenja se Kazneni zakon pa bi se i seksualno uznemiravanje procesuiralo po službenoj dužnosti (do sada je to bio slučaj samo sa seksualnim zlostavljanjem) te se predlaže produljenje roka za pokretanje takvih postupaka. Dakle – ipak se kreće.
Nitko od tih žena, koje su u odnosu na prijaviteljicu na poziciji moći, kao ni muškaraca opet na poziciji moći – nije reagirao. Prestrašno i gotovo nevjerojatno je da se, nakon svih usvojenih protokola i konvencija, tako nešto uopće može dogoditi
Jesu li žene u tom ‘tihom ratu spolova’ dovoljno jedinstvene pri borbi za svoju stvar? Naime, dojam je da se razmimoilaze iz raznih pobuda pri pokušajima razumijevanja ovih valova optužbi na račun čelnih ljudi na pozicijama moći?
Nažalost, nisu dovoljno jedinstvene, a neke i potpuno nesolidarne i needucirane, što je poražavajuće. Tome svjedoči i slučaj na HRT-u kada je prijaviteljica u nazočnosti više ženskih osoba, među kojima su bile i nadređena rukovoditeljica, urednica redakcije i predstavnica Pravne službe, pozvana na sastanak, zapravo ‘sučeljavanje’ s visokopozicioniranim rukovoditeljem na čije je neprimjereno ponašanje, točnije seksualno uznemiravanje, upozorila.
Na tom je sastanku, kako se navodi u tjedniku Nacional, a što s HRT-a nitko nije demantirao – zatrašivana i omalovažavana. Nitko od tih žena, koje su u odnosu na prijaviteljicu na poziciji moći, kao ni muškaraca opet na poziciji moći – nije reagirao. Prestrašno i gotovo nevjerojatno je da se nakon svih usvojenih protokola i konvencija tako nešto uopće može dogoditi.
Vrisak treba prerasti u stalnu jeku
Veo srama i onaj tihi eho ‘što će društvo reći’, čini se, i dalje je prisutniji od činjenice da se o zločinima seksualne naravi može i treba razgovarati jednako kao i o drugim vrstama kriminala, ali kao da se potencijalne žrtve stavljaju u poziciju dvostrukog silovanja ili zlostavljanja. Prvi put od predatora, drugi put od okoline… Je li patrijarhalno društvo u kojem živimo ujedno i toliko konzervativno i neobrazovano da se skandali takvog tipa mogu vremenom zataškati ili pretvoriti u onu shakespearijansku ‘mnogo vike nizašto’?
Naše je društvo konzervativno i teško se suočava s bolnim temama. Pokazuje to i način na koji tretiramo problematiku spolnog zlostavljanja, odnosno silovanja tijekom Domovinskog rata. Koliko je šutnje, straha, srama i boli te na koncu neprocesuiranja počinitelja prekrilo ovu temu o kojoj su opet progovorile neke iznimno hrabre žene. I muškarci! Kako smo kao društvo njima pomogli, kako ih ohrabrili, pokazali poštovanje i razumijevanje?
Nečinjenje koje je po tom pitanju trajalo desetljećima, ostvarivanje prava koje je trajalo još dulje – sve to obeshrabruje. Zato je tim važnije da se taj vrisak kojem danas svjedočimo ne uguši. Opet nečinjenjem, ignoriranjem ili nesolidarnošću ili, pak, trivijalizacijom. Taj vrisak treba prerasti u stalnu jeku jer kako je već netko lijepo rekao – ovo je maraton, a ne sprint.
Koliko je teško ili lako razgraničiti i koja je granica između samo neduhovitih i neukusnih dobacivanja pseudo duhovitih kolega koji svoj pokušaj humora vuku iz petparačkih viceva i stvarnih ataka na integritet žena na poslovima, primjerice HTV-a, s obzirom da je to kuća u kojoj ste proveli dobar dio radnog vijeka?
Dugo sam na HRT-u pa mogu reći da sam svjedočila svemu i svačemu pa i izjavama iz prvog dijela vašeg pitanja. No, recentna zbivanja – točnije ponižavajući atak na profesionalni i ljudski integritet zaposlenika, s obzirom da je riječ o upravljačkom vrhu te poziciji moći rukovoditelja, ali i rukovoditeljica, poražavajuća su i za one kojima pamćenje seže desetljećima unazad. Ono što znam i s čime sam upoznata u uređenim je sustavima i državama dovoljno za trenutačne ostavke ili pak opoziv. I da, to se ne može svesti na neprikladne pošalice, nego ozbiljno i nedopustivo zastrašivanje i uznemiravanje s pozicije moći.
Postoje neki drugi interesi
Vlada li unutar domaćih medija i matične nacionalne TV kuće isto svojevrsna atmosfera straha i koga se štiti ako se ‘progovara’ šutnjom jer se prateći medije stječe dojam kako se i na vrlo rijetke pokušaje problematiziranja koristi sintagma – ‘neosnovano’?
Nešto se svakako krije u toj magli, o čemu svjedoči prešućivanje događaja na HRT-u od strane dijela mainstream medija. Oni su, zanimljivo, prenosili tek izjave glavnog ravnatelja Kazimira Bačića koji je dobio prigodu u jednom velikom intervjuu dodatno diskreditirati prijaviteljicu. Čovjek koji je proveo, kako je rekao – istragu, koja se pokazala farsičnom tragikomedijom te izjavio kako on nije istražni organ, ali je ipak zaključio kako su sve teške optužbe koje su se mogli čitati na račun jednog od njegovih funkcijom najbližih suradnika – neosnovane. Istodobno je odbijao osnivanje neovisnog povjerenstva. Pritom se pozivao na postojeći sustav koji je zorno, u praksi, pokazao zašto ga treba mijenjati ili nadograditi. Potom slušam njegovo izlaganje na zajedničkoj sjednici tri saborska odbora i ne mogu vjerovati.
Sjetimo se 2018./2019., kada je vodstvo HRT podnijelo brojne tužbe protiv medija i nakladnika koji su pisali kritički o radu, programu ili poslovanju. Podsjećam, tužiteljicu su mahom zastupali vanjski odvjetnički uredi, a sve o trošku pretplatnika koji su plaćali ne proizvodnju programa, već tužbe i odvjetnike. Te je tužbe vodstvo HRT-a nakon velikog prosvjeda i tribine u HND-u, te reakcije politike, moralo povući, no odvjetnici su zaradili, a efekt je očito ostao. Postoje li i neki drugi interesi da se o tome šuti? Rekla bih da – da.
Šutnja o onome o čemu se pričalo rezultat je pažljivo građene piramide straha, ucjena, međusobno isprepletenih interesa, odmazde, zastrašivanja, trgovine, podjela i nesolidarnosti. I na to smo kao strukovna udruga često upozoravali
Pažljivo građena piramida straha
Jasno je da svaka redakcija unutar kuće i medija funkcionira zasebno i da ovisi o koncentraciji politički i na druge načine nekontaminiranih urednika i novinarskih klanova, ali u dijelu medija se stječe dojam da takvi kao da ne postoje, bilo da je riječ o lijevom ili desnom segmentu. Neki zaposlenici TV-a, koji ne žele izlaziti javno pod imenima i prezimenima jer misle da bi time automatski izgubili posao, govore da ih, osim koncentriranog političkog kaosa i rasula po pitanju rijetkih branitelja profesionalizma koji vlada po hodnicima Prisavlja, čudi kako takvih prijava nije bilo i ranije… Jesu li takve tvrdnje lovljenje trenutka spotlighta ili Vam se čini se nešto krucijalno treba promijeniti uz temu o kojoj pričamo?
Već sam izjavila kako je šutnja o onome o čemu se pričalo rezultat pažljivo građene piramide straha, ucjena, međusobno isprepletenih interesa, odmazde, zastrašivanja, trgovine, podjela i nesolidarnosti. I na to smo kao strukovna udruga često upozoravali. Složila bih se kako je sve zajedno rezultat krize upravljanja HRT-om na svim razinama. Medijski su opisani slučajevi to zorno pokazali. Kako se kadrovira, odlučuje i na koncu upravlja onime što bi trebao biti javni nacionalni servis. U uređenom bi društvu to bio alarm, no ne i u Hrvatskoj gdje se, umjesto odlučnih političkih poteza, očekuje nastavak agonije. Do trenutka kada se ne bude moglo braniti neobranjivo.
Prema napisima Nacionala, zajedno s kolegicom Majom Sever tražili ste osnivanje Neovisnog povjerenstva za istraživanje slučaja i navodnih optužbi adresiranih na račun nekih od zaposlenika kuće, no optužbe su odbačene kao neosnovane. Začarani krug. Ili su zviždačice koje su tvrdile da su bile zlostavljane preuveličale optužbe ili se pokušava zataškati nečija krivnja i odgovornost?
Reakcija vodstva HRT-a na medijske natpise, u kojem tvrde kako je riječ o pokušaju “…da se smijeni ravnateljstvo... a sve zbog rasta gledanosti itd…” koliko je skandalozna, toliko je i duboko uznemirujuća. Javni servis, koji bi trebao biti svjetionik medijske i svake druge borbe protiv ovakvih oblika ponašanja, nije željelo o tome provesti neovisnu istragu iako je ona koju je proveo glavni ravnatelj – kako se pokazalo – tek farsa puna propusta. Vodstvo HRT-a koristi poluge svoje vlasti kako bi stvarnu ‘istinu’ o tome što se događa – prilagodio sebi, a ne svim zaposlenicama i zaposlenicima.
Takva upornost u opstrukciji utvrđivanja što se događa i to kroz legitimni prijedlog strukovnih udruga, dakle Sindikata novinara i HND-a, koji je zaključcima na žurnoj sjednici podupro i Nadzorni odbor HRT-a, a odnosi se na osnivanje neovisnog Povjerenstva po uzoru na druge institucije – jasno govori kako vodstvo HRT-a, želi ovu temu što prije ‘iscrpiti’ kako bi postala nerelevantna, pa je tako gurnuti na margine, iako je duh iz boce odavno izašao.
Ništa nije kako se čini
Biste li mogli izdvojiti zapažanja tijekom Vašeg radnog staža vezano uz uvjete rada unutar kuće u odnosu na ponašanje prema novinarkama i drugim djelatnicama?
Nema idealnog sustava koji ne treba nadogradnju ili koji ne teži boljem. Da očito ništa nije kako se čini svjedoče i slučajevi o kojima je pisao Nacional. I to, prema našim saznanjima, nisu usamljeni slučajevi.
Mijenjanju takve perspektive ne pomažu ni izjave predsjednika Milanovića i njegov roman toka svijesti o ovom pitanju. Sa svoje bi pozicije upravo on mogao poslati snažne i ohrabrujuće poruke, a ne svađom s pojedincima ili udrugama dodatno otežavati jasnu javnu komunikaciju ove teške i bolne teme
Koje su konkretne mjere koje bi trebalo poduzeti da se promijeni diskurs prema shvaćanju atraktivnih žena kao objekta, a ne subjekta pažnje nekulturnih pripadnika suprotnog spola te da se barem i aluzije na bilo kakvo seksualno uznemiravanje dokinu i nestanu iz načina komunikacije, ne samo na HTV-u? Ili je to pitanja opće kulture i zapravo utopija koju zbog balkanskog gena biva pretjerano iluzorno očekivati?
Riječ je o ponašanju prema svim ženama neovisno o izgledu, dobi, zanimanju, poziciji na društvenoj ljestvici itd. Počet ću od kućnog odgoja, potom spolnog, donošenja adekvatnih zakonskih akata, a onda odgovornosti za izrečeno u javnom prostoru. Naslušali smo se za ovih godina seksizama, uvreda, omalovažavanja žena. Mijenjanju takve perspektive ne pomažu ni izjave predsjednika Milanovića i njegov roman toka svijesti o ovom pitanju. Sa svoje bi pozicije upravo on mogao poslati snažne i ohrabrujuće poruke, a ne svađom s pojedincima ili udrugama koje su po pitanjima prava zaštite žena učinile iznimno puno, dodatno otežavati jasnu javnu komunikaciju ove teške i bolne teme.
Pravac kretanja odredio je i u svom sjajnom inauguracijskom govoru iz kojeg izdvajam misli: “Ovo je kuća za nas. Za sve nas. Za nas koji smo tu, za generacije koje dolaze, i za one koji će se vratiti svojoj kući.” A ta kuća treba biti građena na čvrstim, zdravim temeljima da ne završi kao one kozmetički obnovljene u Strašniku. Ova zemlja ne bi smjela postati tamni vilajet. I za to smo svi odgovorni.
Fotografije: HRT i Unsplash
Slazem se 🙂