Lidija Lijić Vulić je super žena, u doslovnom smislu te riječi! Višestruka svjetska i europska prvakinja i rekorderka u ronjenju na dah, članica Hrvatskog olimpijskog odbora, vlasnica Guinnessovog rekorda u zaronu ispod leda u austrijskom jezeru Weissensee kao i vlasnica najvišeg zarona na visini od 4500 m postavljenog u Himalaji 2017. godine.
Ali to nije sve, jer je Lidija i alpinistica, fotografkinja, pilotkinja zrakoplovne jedrilice, arhitektica i zaljubljenica u putovanja, koja je – ako je suditi po njezinim željama i planovima za budućnost – tek počela svoju avanturu. Za sebe voli reći da je njezin život kombinacija horizontala i vertikala. Horizontale su posao i sve ono što je pri zemlji, a sportovi su vertikalna putovanja.
Pet puta je rušila svjetske rekorde u disciplini jump blue i dinamici s perajama
Fascinacija morem kod Lidije je prisutna oduvijek, tako da nije postojao poseban trenutak u životu kad se odlučila baviti ronjenjem, ali u njemu uživa i ne može zamislit život bez vode. “Gledajući Luc Bessonov film ‘The Big Blue’, otkrila sam da postoji ronjenje na dah kao sport i od tada sam fascinirana dimenzijama uživanja u moru. Natjecateljski sam u ronjenju 15 godina, toliko godina sam i član hrvatske ronilačke reprezentacije”, priča nam Lidija. Čak pet puta je rušila svjetske rekorde u ronjenju i to u disciplini jump blue (more) i dinamici s perajama (bazen).
“Za mene je to bila samo potvrda da nešto što radim, radim dobro. Ne mogu se sjetiti koji je bio najteži, ali mislim da je prvi svakako bio najveća satisfakcija. Najponosnija sam na prvu zlatnu medalju sa svjetskog prvenstva, tad sam bila najneiskusnija i s najmanje očekivanja. To mi je pokazalo da se snovi ostvaruju, da mogu ostvariti sve što zamislim, samo je pitanje koliko ću se jako potruditi za to”, iskreno nam govori.
Treninzi ronjenja se uvijek održavaju u kontroliranim uvjetima
Kod nekih ljudi zaroni i samo more izazivaju strah od dubine i nepoznatog, ali Lidija u tome uživa. Naravno, prilikom svakog treninga postoje smjernice i pravila koje je potrebno slijediti jer je ipak sigurnost na prvom mjestu.
Tako su treninzi uvijek organizirani u paru, a osnovno i najvažnije pravilo je nikada ne roniti sam. Lidija kaže kako se nikad nije dovela u situaciju koja je mogla biti opasna po nju, ali je zato teško utjecati na samu okolinu.
“Natjecanja su uvijek organizirana tako da se jako pazi na sigurnost. Pa nas pri izronu prate sigurnosni ronioci, liječnici su u pripravnosti, safety protokol… Za mene je najveća opasnost trenirati ljeti, kada je more prepuno brodova koji ne poznaju pravila i krše ih, glisiraju uz obalu, ne prepoznaju ronilačku bovu… Što se, nažalost, u nekoliko slučajeva pokazalo”, upozorava naša sugovornica.
Velika količina treninga i razne aktivnosti često zahtijevaju i posebno osmišljenu prehranu i pravilan unos kalorija, ali Lidija se time ne zamara. Vegetarijanka je posljednjih 20 godina. Životne navike, prije natjecanja, obično malo uspori i smanji intenzitet treninga, kako bi dala tijelu vremena da se odmori, ali osim toga nema nikakve posebne pripreme.
Svi njezini rekordi nastaju kao dio priče, zezancije i vizije
Kaže nam kako su za nju rekordi poput Guinnessova rekorda u zaronu ispod leda u austrijskom jezeru Weissensee i najvišeg zarona na visini od 4500 m postavljenog u Himalaji revijalni i nastali su kao dio neke priče, zezancije i vizije.
Zanimalo ju je kako izgledaju mjehurići zraka zarobljeni ispod leda i tako je došlo do zarona na Himalaji.
“Budući da sam i alpinist, u jednom od posjeta Himalaji, rodila se ideja zarona u jezeru na gotovo 5000m visine. Tako to obično krene, nešto zamislim, pa kroz šalu krenemo organizirati stvari i u čas se dogodi da ronim Guinnissa u zaleđenom jezeru ili na Himalaji”, kaže nam Lidija.
Što se tiče samog zarona ispod leda, objašnjava nam, kako je on sam po sebi dosta opasniji od uobičajenog ronjenja jer se roni pod debelim slojem leda i nema mogućnosti izrona ako nešto pođe po krivu.
“Dakle, zabuši se početna rupa za zaroniti i krajnja rupa za izron, nekoliko sigurnosnih rupa između. Što naravno i dalje ostavlja veliku dužinu zarona u kojoj ste ispod leda. Izazov je i savladavanje hladnoće tj. temperature vode ispod 0. Priprema i zaron nisu smjeli trajati više od 4,5 minuta zbog rizika od pothlađivanja. Jako loše podnosim hladnoću, pa mi je to bio i neki psihološki izazov. Zaron u Himalaji je projekt koji je trajao 3 tjedna. Nakon dobro odrađene aklimatizacije na Annapurna Base Campu, odvažili smo se na zaron u jezeru Ice lake. Ovom projektu su prethodila medicinska istraživanja na medicinskom fakultetu u Splitu, u kojima sam držala dah uz prethodno disanje zraka s razrijeđenim kisikom, što se pokazalo da dobro podnosim, te moji usponi na Mt. Blanc, Kilimanjaro, Gran Pardiso, Grossgckner… i naravno, uobičajeni treninzi za ronjenje na dah”, prepričava nam ponosno Lidija. Nimalo ne skriva kako joj je iskustvo u oba slučaja bilo fantastično, pa dodaje: “Općenito raditi nešto novo, što do sad niste nikad napravili je samo po sebi predivno, a još k tome kad to radite kao svjetski rekord, onda to dobije još jednu posebniju notu.”
Cilj u budućnosti joj je očistiti Jadransko more
Lidija je i jedna od ambasadorica najutjecajnije organizacije za zaštitu mora, Sea Shepherd Global, a kako njihov radi prati već godinama za nju je bila velika čast što su je izabrali za ambasadora.
Tada je dobila ideju da otvori i hrvatski ogranak organizacije jer kako kaže – i Jadranu je prijeko potrebna zaštita.
“Stanje je alarmantno. Riblji fond je znatno osiromašen zbog prekomjernog i nekontroliranog izlova. Ako nastavimo ovim tempom kroz samo par godina, pojedine riblje vrste će u potpunosti nestati. Stoga je potrebno djelovati tako da pojedine zone zabranimo apsolutno za ribolov. Što se tiče smeća, problemi su isto tako višestruki. Niska razina eko svijesti, nedovoljna edukacija, ukazivanje na probleme, pojedinci, turizam, pa sve do razine države. Ono što smo svi dužni napraviti su životne navike s kojima ćemo smanjiti upotrebu plastike, tj. ponovna upotreba i odabir ekološki prihvatljivih materijala, odlaganje smeća u za to predviđena mjesta… Kada se nađete u prirodi pokupite smeće bez obzira na to što nije vaše, odgajajte djecu da je more, priroda, vrijedno zaštite i u konačnici smanjite ili potpuno izbacite ribu iz prehrane. Koliko smo suludi u odnosu prema životinjama i planetu, govori i činjenica da su morski psi postali ugroženi, samo zato jer ih ubijaju zbog peraje od koje se radi juha. Provodi se građanska inicijativa skupljanjem potpisa kako bi se zabranio uvoz tih peraja u EU. Svaki glas znači, pa se tako može odvojiti i minuta vremena za potpisati peticiju na www.stop-finning-eu.org! Važno je shvatiti da svatko od nas može i radi razliku”, apelira Lidija na sve da budu odgovorni prema planeti na kojoj živimo.
Alpinizam i ronjenje imaju sličnosti, a letenje je najveći izazov njezinog života
Uz ronjenje, Lidija se bavi i alpinizmom, nastalim prvotno iz ljubavi prema planinarenju i slobodnom penjanju. Uspoređujući sve svoje strasti kaže nam kako je ronjenje najsličnije slobodnom penjanju, a vjeruje da svaki ekstremni sport definira sportaša na sličan način.
“Slično je to što vas dovodi do granica, koje ćete teško spoznati u svakodnevnom životu. Svaki zaron, svako penjanje predstavlja izazov prelaska osjećanja, straha, odustajanja, pada, pogreške, u konačnici promašaja, neuspjeha i onoga najbitnijeg, povratka nakon neuspjeha. Za mene je penjanje izazov osobnosti, test povjerenja u samu sebe i svoje sposobnosti, ronjenje je na puno intimniji način susret sa sobom. Dok tonete u dubinu, na poseban način zaranjate u sebe. Ono što tamo otkrijete, posebna je priča”, otkrila nam je Lidija.
U svojoj svestranosti, Lidija je i vrsna pilotkinja zrakoplovne jedrilice, letjelice slične avionu, samo što u sebi nema motor već se kreće uz pomoć aerozaprega. To su najčešće mali sportski avioni za kojeg se veže jedrilica i otkači na željenoj visini a cilj je ostati u zraku što duže i doseći što veće visine.
“Inspiriralo me to što sam ležala na vrhu planine i iznad mene je preletjela jedrilica. Za mene dovoljan razlog da to isprobam. Osjećaj samostalnog leta je vjerujem najveći izazov mog života. Nakon sati obuke i 3 mjeseca ustajanja u 4:30, kako bi stigla na obuku prije posla, instruktor me jednog dana samo iznenadio odlukom da taj dan pokušam salostalno letjeti. Osjećala sam se kao mladi orao koji po prvi put napušta gnijezdo za let. Samo jedan pokušaj i sve mora bit savršeno. I bilo je”, s ponosom nam prepričava.
Putovanja su je naučila da je sve moguće
Putovanja su za Lidiju izvjesno produljenje života. Kaže nam kako ono što se doživi na jednom putovanju, ponekad ‘košta’ i nekoliko mjeseci života.
“Posjetila sam Tajland, Vijetnam, Kambodžu, Nepal, Maleziju, Keniju, Tanzaniju, Egipat, Honduras, Peru, Boliviju, Ekvador, Rusiju, skoro sve europske zemlje. Naučila sam da je život definiran različitim bojama, zvukovima, mirisima, okusima, oblicima, osjećanjima u različitim zemljama. Naučila sam da je sve moguće, da je svijet u pravilu jako ugodno mjesto, da nikad ne treba prestati putovati, jer ima toliko toga za otkrivanje”, kaže Lidija i otkriva nam kako joj je unatoč brojnim putovanjima najdraže mjesto na svijetu – Komiža.
Uspjeh je u postavljanju prioriteta
Lidija trenutačno radi u brodogradilištu te projektirate brodove i tako je spojila svoje dvije ljubavi, more i arhitekturu. Rekla nam je kako je za nju projektiranje brodova jedan novi izazov i sasvim je drugačije od svega što je do sad radila. Prilikom projektiranja brodova potrebno je poštivati mnoga pravila.
“Volim brodove, volim te uloge koje ljudi preuzmu čim stupe na more. Valjda se to moralo sve pospojit na ovaj način”, sa smijehom kaže.
Svakodnevica joj je ubrzana i stalno juri s jedne obveze na drugu, pa često ne stigne obaviti obične životne stvari. Ne kuha, ne ide na kave, šoping obavlja brzinski, a rumba je spašava.
“Treninge odrađujem pod svaku cijenu, bilo da ostajem na poslu radi rokova, u 10 navečer sam na treningu. Ako je druženje s prijateljima, nestat ću na koji sat odraditi trening, bilo da sam na putu, hodat ću i držati dah. Nema tajne, dobra organizacija i slaganje prioriteta su najvažniji”, objašnjava nam.
Najponosnija je kad joj netko kaže da mu je inspiracija
Otkrila nam je kako je najveći izazov s kojim se suočila u sportskom smislu ostvarivanje rezultata u uvjetima velikog natjecanja.
“Doći na svjetsko prvenstvo u konkurenciji vrhunskih sportaša, najboljih u tom sportu, ponoviti sve što ste tako dugo trenirali, isključiti očekivanja, a opet ostati dovoljno motiviran i u jednoj šansi napraviti rezultat vrijedan medalje… Što se tiče životnih izazova, najveći mi je izazov uskladiti posao i ambicije koje imam, treninge, natjecanja i ostale sportove kojima se želim baviti, putovanja…”, otkriva ambiciozna Lidija, a uz svoje poslovne uspjehe ponosna je i na to što je uspjela izbalansirati život tako da ima i profesionalnu karijeru kao arhitekt i vrhunski sportaš.
“Ponosna sam što nisam odustala od ostalih stvari, sportova, hobija koji me čine sretnom. Najponosnija sam na to kad mi ljudi kažu da sam ih inspirirala, potakla da se odvaže na nešto šta su odavno sanjali. Medalje su krasne, ali više od svega mislim da smo ljudi onoliko koliko traga ostavimo u drugim ljudima. To nije mjerljivo nikakvim brojkama, nikakvim metalnim odličjima, samo osmjehom”, zaključuje naša sugovornica.
Ima velike planove i za budućnost
Uz alpinizam, fotografiju, ronjenje, letenje i putovanja, Lidiju privlači još mnogo toga, jer kako kaže – svako učenje je izazov. Želja joj je usavršiti ronjenje u dubinu, naučiti plesati tango, svirati saksofon…
“Od rekorda, voljela bih napraviti rekord za najviši let jedrilicom i najdublji zaron u jednom danu, novi rekord ispod leda… Posjetiti zemlje, da, zaroniti u Polineziji, Australiji, zaroniti na Tongi s kitovima, vidjeti trešnje na proljeće u Kini, popet neki dobar 8-tisućnjak u Himalaji, Alpamayo u Andama, roniti po Ojosima u Meksiku, spustiti se u Grand Canyon, slušati vodu na Viktorijinim slapovima, prejahat Mongoliju, zaroniti na Antarktiku, otići na jazz festival u Nicu, na koncert Bečke filharmonije, Coldplaya, Nick Cavea…”, otkriva nam svoje neispunjene želje.
Trenutno se trudi ostati u formi, jer je ova godina za nju bila i zdravstveno izazovna. Još uvijek je na treninzima u bazenu i pomalo prelazi u more.
“Nadam se da će se održati svjetsko prvenstvo na Cipru u listopadu, pa će mi fokus biti na tome. Ipak glavni cilj za budućnost je biti sretna. Čime god to bilo definirano u budućnosti. Mislim da ću se više posvetiti zaštiti mora i snimanju filmova, kako bi ljudima ukazala na ljepotu i važnost zaštite mora te edukacije”, otkrila nam je Lidija.
Mi joj želimo da ostvari sve svoje snove i želje, koji su ionako daleko nadmašili bilo kojeg prosječnoh čovjeka. No, Lidija je daleko od prosječnosti, ona je naša, hrvatska, ali i svjetska Wonder woman!
Fotografije: Robert Gašpert, Vitomir Maričić i privatna arhiva