Petak, 15 listopada, 2021

Putopisac Saša Pjanić: Ostati zadrti optimisti u beznađu mogu samo Afrikanci!

Nagrađivani fotograf Saša Pjanić trenutačno završava putopis o svojim overland putovanjima zemljama Zapadne Afrike, u sklopu projekta My Life 4 Kids i najvećeg humanitarnog auto relija na svijetu Budimpešta - Bamako, tijekom kojeg su pomogli ruralnim zajednicama podsaharske Afrike, prije svega djeci

Virovitičanin Saša Pjanić fotografijom se profesionalno bavi više od 25 godina, a od 1996., putovanjem u Turkmenistan, počinje i njegova putopisna priča. Saša je većinom putovao po Aziji, Africi i Europi te svoje radove predstavljao na grupnim i samostalnim izložbama.

Ovaj nagrađivani fotograf trenutačno završava putopis o svojim overland putovanjima zemljama Zapadne Afrike (Mali, Senegal, Gambija, Sijera Leone, Gvineja, Mauretanija) od 2016. do 2020. godine, u sklopu projekta My Life 4 Kids i najvećeg humanitarnog auto relija na svijetu Budimpešta – Bamako. Sa Sašom smo popričali o tom hvalevrijednom projektu, putovanjima tijekom panedemije te budućim planovima.

U nekim davnim prošlo svršenim vremenima moglo se proći brodom kontinent iz EU u Afriku, iznajmit auto i voziti se uzduž i poprijeko. Jedan od avanturista bio si i ti. Gledaš li danas s uzdahom na to vrijeme ili polažeš nadu u reprize?

Pišem putopis o svojim overland putovanjima Zapadnom Afrikom u proteklih pet-šest godina. Ne znam je li taj odgovor implicira uzdah za minulim vremenom ili pogled u staklenu kuglu. Valjda hoće reći da nemam vremena ni za jedno ni za drugo. U reprizu se ne uzdam previše jer svako se vrijeme, iako i krajnje neizvjesno, a možda i ominozno kao ovo, kreće prema naprijed. I ono koje nam dolazi neizbježno će donijeti nešto novosti, dobrih ili loših. Među ostalim, i moj prvi objavljeni putopis. Želim reći da ne gledam dalekosežno kao prije. To je vjerojatno posljedica prilagodbe na tzv. novo normalno. Ili bijeg od istog?

 

Putopis je trenutno moja čvrsta točka. Uživam pišući ga. Ne doživljavam ga kao surogat putovanjima koja su zbog pandemije na ugaru. Korona kriza naišla je kao neki kreativni trans u kojemu si oduzet i obuzet doživljajima i sjećanjima iz prošlosti. Tek u ovakvim situacijama vidim koliko mi ona znače. Jedino požalim što nisam putovao još više. A što se sredozemnih brodskih linija između EU i Afrike tiče, ne znam kako one trenutačno funkcioniraju. U mom on the road putopisu bit će svedene na formulu: Algeciras – Ceuta, Tarifa – Tanger iliti što više kopna, što manje mora. Kako je uostalom i bilo.

Ne putujem kako bih tetovirao putovnicu

Odakle korijeni tvojih interkontinentalnih putovanja i road tripova po svijetu, kamo si sve bio i što te gonilo?

Pitanje o korijenima je tema za posebnu knjigu. Ili dječjeg psihijatra koji jedini zna objasniti zašto klinci kod susjeda smažu sa slašću ono što inače preziru kod kuće. Znaš već, ono sa susjedovom zelenom travom i slično. Ako uzroke i dalje tražim u djetinjstvu, evo i nečeg konkretnijeg. Bio sam izrazito živahno dijete. Majka je imala bolji naziv za mene: mali je kao muha bez glave. I baki i njoj trgao sam pete na cipelama kada bi me u panici pokušavale zaustaviti. No, jedini trenuci kada su svi odahnuli od brige bili su kad bi me se posjelo u automobil. Utihnuo sam, primirio se i zalijepio za prozor. Kamo god išao, cijelim bi putem hipnotizirano gledao u slike koje su preda mnom prolijetale kao na filmskoj traci.

Ako se moje pita, Crni Austin 1300 kojim smo kasnih sedamdesetih iz Pule često putovali baki i djedu u Viroviticu bio je zamjena za dječji vrtić. Nisam još do sada odgonetnuo taj poriv, ali ovisnost o uzbuđenju i blaženosti zbog slika koje se smjenjuju na sjedalu uz prozor zadržao sam do danas. Kasnije je i fotografija, kojom sam se počeo baviti još za ranih srednjoškolskih dana u Bjelovaru, odradila svoje. Pa časopisi poput National Geographica, dokumentarni filmovi, knjige, a povrh svega priče koje sam kao adolescent slušao od starijih. Sjećam se Bote iz Bjelovara koji je kasnih osamdesetih isporučivao rabljene njemačke šlepere, rashodovane u Siriju kako priča da je tamo zemlja takva da kad u nju zapikneš čik izraste duhan. To bi me znalo naložiti do boli. Kada se sve to zajedno spoji s činjenicom da sam se u životu često selio, valjda i nisam mogao ispasti drugačiji.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Saša Pjanić (@pjanicsasa)

Putujem zbog slika i priča, spoznaje ili bijega, zbog sebe i drugih, zbog ljubavi, potrage, tuge i radosti. Zbog sličnih razloga zbog kojih i čitam

Kriterij odabira kamo putovati nikada mi nije bila unaprijed sastavljena lista želja. Jednom davno, krenuo sam na svoje prvo putovanje Azijom. U Turkmenistan. Nisam ga birao. Jedva da sam i znao gdje se točno nalazi. Turkmenistan je izabrao mene. Poslije toga itinerar se slagao sam od sebe. A s Afrikom je bilo ovako: svoje buduće suputnike Damira Filipovića i Stanislava Modrića upoznao sam u ljeto 2015. u Zagrebu, u stanu mojih kumova Aleksandre i Nebojše. Početkom te godine, varaždinski je dvojac sudjelovao na najvećem humanitarnom reliju Budimpešta – Bamako kao prvi hrvatski službeni tim ikad na tom događaju.

Spremajući se na godinu ponovo u Afriku, dečki su raspredali doživljaje dok smo mi gledali beskonačne sate video zapisa kojeg je putem bilježila kamera pričvršćena s nutarnje strane vjetrobrana. Kratko druženje bilo je dovoljno da na Stanekovo pitanje ‘Buš s nama u Afriku?’ ispalim ‘Bum’. Zahvaljujući tom sudbonosnom ‘bum’ otprije šest godina, sada se s korona krizom nosim pisanjem putopisa. I ne putujem kako bih tetovirao putovnicu. Putujem zbog slika i priča, spoznaje ili bijega, zbog sebe i drugih, zbog ljubavi, potrage, tuge i radosti. Zbog sličnih razloga zbog kojih i čitam. Sve to dosad sam pronalazio u pedesetak zemalja Azije, Afrike i Europe. No, još ne znam putujem li da bih živio ili živim da bih putovao.

 

Putopis iz Afrike je u nastajanju. Koji je rok koji si si zadao, dokad ćeš ga završiti?

Volio bih ga napisati do kraja ovoga ljeta ili jeseni. Sredstva za izdavanje knjige zasad planiram prikupiti kroz crowdfunding kampanju koju bih pokrenuo jednom kada rukopis bude dovršen. Nakladnik je Virovitička kulturna alternativa (ViKA), mlada i ambiciozna udruga s kojom mnogo surađujem. A ako knjiga do zime ili najkasnije proljeća bude vani, posvetio bih cijelu sljedeću godinu promociji, gostovanjima i putopisnim predavanjima. Dakle, sljedeće dvije godine su ključne! Poseban mi je gušt o svojim putovanjima razgovarati s učenicima osnovnih i srednjih škola. Tu sam praksu već započeo prije. Sve u vezi s putopisom može se i moći će se saznati na mojoj Facebook stranici Saša Pjanić, fotograf, putopisac.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Saša Pjanić (@pjanicsasa)

Hoće li to biti foto book ili baš tekstovna knjiga s ilustracijama?

Putopis od dvjestotinjak stranica teksta s fotografijama i kartama. S tim da slike ne bi bile puka nadopuna tekstu, nego bi ih predstavio monografski, kao autorske fotografije. Ne polazim od toga da fotografija govori tisuću riječi. Jer ne govori. To jest, fotografija je potpuno drugačiji medij od literature, a ova notorna uzrečica nesvjesno devalvira snagu pisane riječi, čak pomalo i obezvređuje spisateljski trud, a fotografiju svodi na stereotipni klik. Fotografija je ukradeni trenutak nabijen emocijom i vještom kompozicijom. Dodatnim podtekstom može se obogatiti ili oskvrnuti, i ona i događaj ili motiv kojeg prikazuje. Za desetak minuta prosječan promatrač više je ni ne pamti. S tekstom, čak i ako je riječ o kraćoj priči, potpuno je drugačije. Razgrađuje se polagano, bez glikogenskog šoka, a često se u svoj punini doživi tek na zadnjih nekoliko stranica. Izazovno mi je eksperimentirati s jednim i s drugim baš iz razloga što je riječ o dijametralno različitim medijima. Svirati i bubnjeve i glasovir istodobno.

Nema univerzalnog pravila

Kako se uopće financiraju i uspijevaju zakopati putovanja tipa mjesec dana offroad u Africi i kako se logistički organiziraju, što sve spada budžetno i “produkcijski” u takav pothvat?

Putopis koji je u nastajanju govori o mojim overland putovanjima zemljama zapadne Afrike (Mali, Senegal, Gambija, Sijera Leone, Gvineja, Mauretanija) u razdoblju od 2016. do 2020. godine, u sklopu projekta My Life 4 Kids i najvećeg humanitarnog auto relija na svijetu Budimpešta – Bamako. Što se financiranja i budžetiranja takvih projekata tiče, osnovna pravila su da: A) takva putovanja nisu baš jeftina (nama je još grah tako pao da smo za svaki put morali smišljati novo vozilo)  B) nema univerzalnog pravila kako se namiču sredstva.

Umjesto točke, dodat ću riječ koju sam putujući Marokom i Zapadnom Saharom često sluša, a svojim putovanjima Afrikom, kao i ovime što nam se svima u posljednje vrijeme događa, shvatio: Inshallah!

Ali tražio si me da demistificiram pa ću biti konkretan. Prva dva puta, kao tim namakli smo nešto sponzorskih sredstava, a većinu troškova financirali sami. 2020., zahvaljujući sponzorstvu i donacijama te našoj crowdfunding kampanji, uspjeli smo zaokružiti veći dio putnih financija. Koliko je što koštalo pisat će u knjizi. Kada me pitaš za logistiku, omnia mea mecum porto vrijedi do one mjere do koje dopušta prtljažni prostor tvog vozila. Uvijek smo na put odlazili prekrcani. Jedno od poglavlja putopisa u kojem opisujem čari ukrcavanja, nakrcavanja i prekrcavanja na polasku iz Varaždina, posvećeno je tom ritual. Treba uzeti u obzir da je dio onoga što smo nosili i humanitarna pomoć u vidu školskog pribora, lijekova, igračaka, higijenskih potrepština, odjeće koju dostavljamo afričkoj djeci. Konzumne namirnice, kruh, meso, povrće, vodu i ostalo nabavljali smo po putu. Na stražnjim vratima automobila kojim smo putovali u Afriku 2018. imali smo montirano plinsko kuhalo.

I treća stvar, vrlo važna za ovakve pothvate jest pred i post produkcija. Komunikacija s javnošću putem elektroničkih i tiskanih medija, društvenih mreža te javnih nastupa ključna je ukoliko se ovakav jedan projekt želi realizirati sponzorskom suradnjom. Ukratko, medijska priprema 2019./2020. dobro je odrađena no neočekivane nedaće na putu i korona kriza u koju smo uletjeli odmah po povratku, a koja još traje, učinili su svoje. Putopis i njegova promocija imaju cilj našu afričku priču pokrenuti s mjesta na kojem je zapela i na neki je način vratiti u “staro normalno”. Promociju putopisa zamislio sam kao cjelogodišnji ciklus gostovanja i tribina svugdje po Hrvatskoj. Umjesto točke, dodat ću riječ koju sam putujući Marokom i Zapadnom Saharom često sluša, a svojim putovanjima Afrikom, kao i ovime što nam se svima u posljednje vrijeme događa, shvatio: Inshallah!

Pričao si mi o anegdotama sa zadnje avanture. Možeš li nam prije izdavanja knjige otkriti neke od tebi najupečatljivijih epizoda iz tih kulturoloških srazova… Jel bilo kad mogućnosti da se vratiš s nekom prekrasnom crnom panterom iz plemena Ugande?

Kada je Ibn Batuta, slavni putnik iz Tangera, u 14. stoljeću prešao Saharu i na svom posljednjem od mnogih putovanja stigao u carstvo Mali kojim je vladala dinastija Keita, bio je zatečen spoznajom kako život prosječnog stanovnika odudara od strogoće šerijata. Običaji su mu djelovali raskalašeno, a način odijevanja koji je više isticao nego skrivao, bio sablažnjiv. Uz izostanak svjetonazorskog ćudoređa, i moj prvi dojam Podsaharske Afrike, nakon puno stoljeća, zapravo je isti. Sahara, tj. arapska sjeverna Afrika i Magreb prestaju na rijeci Senegal. Prelazak iz arapsko-berberskog svijeta u svijet onoga što bih, da izbjegnemo atribucije tena i puti, kolokvijalno mogli nazvati pravom Afrikom upečatljiv je i nagao, a dojmio me se snažno.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Saša Pjanić (@pjanicsasa)

Kultura življenja naroda supsaharske Afrike, repozitorij povijesnog pamćenja, radost, tuga i dokolica neodvojivi su od glazbe. U zemljama kojima sam prolazio taj sinkretizam vidljiv je na svakome koraku. No, pogrešan je stereotip o Afrikancima kao siromašnim, a sretnim ljudima. Siromašni uglavnom jesu, no emotivna raspoloženja manifestiraju na drugačiji način nego mi. Ono što mi vidimo kao radost, čini mi se da je ispušni ventil kojim oni kanaliziraju svoju bol a da okolinu pritom ne zagađuju lošom vibrom. Sve se kod njih na kraju samelje u kolektivni iscjeljujući good vibe. Posebno je to vidljivo kod djece. Od afričkih iskustava ovo me najviše opčinjava. Ostati zadrti optimist u beznađu mogu samo Afrikanci. A svi ostali mogu učiti od njih. Što se crne pantere tiče, nisam još. To valjda znači da podsvjesno ipak polažem nade u reprizu.

Problema s automobilom bilo je na sva tri putovanja. Svakakvih, gotovo pa i pogibeljnih, i do te mjere da zaslužuju posebno poglavlje u knjizi. No, najveća tragedija je iznenadni gubitak dragog prijatelja, suputnika i člana tima, Čileanca Jaimea Gaeta Costabala, s kojime sam na zadnjem putovanju dijelio kabinu vozila. Na povratku u Europu, koja se već zatvarala, Jaime je iznenada preminuo 7. ožujka 2020. Sahranjen je u Dakhli u Zapadnoj Sahari. Knjiga koju pišem bit će posvećena njemu, a velika mi je želja prevesti je na španjolski jezik.

Kada je dosada na pomolu, promijenim krajolik i ljude. To je jednostavan recept da uvijek i svugdje bude lijepo. Dakle, s ljepotom je lako. Problem je ružnoća

Sve je kako si posložiš u glavi

Otkad je svijet pao šetaš Bilogorama i Podravinom i obroncima naših zelengora. Kad uspoređuješ ljepote priroda svijeta i ovo što imamo ovdje, bez usiljenih patriotiziranja, koliko je Hrvatska zaista jako lijepa naša? Ima li rodna gruda uopće prostor za mjerkanja?

Otkako sam se prije godinu dana, kada je sve ovo s koronom i započelo, vratio sa svog zadnjeg putovanja zapadnom Afrikom, uglavnom sam u Virovitici. Iznenadno svođenje mogućnosti na mršav izbor i besparicu došli su zapravo kao naručeni za pacanje u sjećanjima i ispisivanje praznih kartica putopisnim pričama. Točno, u stankama između pisanja mnogo pješačim Bilogorom, Podravinom i, dodat ću, Slavonijom, s obzirom na radijus staza kojima hodam od četrdesetak kilometara oko Virovitice. Nije poanta u klišeju sličnom onome o fotografiji i tisuću riječi, da je ljepota u oku promatrača, nego u činjenici, barem kako ju ja doživljavam, da ona nije neiscrpna. Ako beskonačno zurim u jedno te isto, koliko god ono predivno bilo, dosadit će mi. Dosadi čovjek i sam sebi. Radilo se o Bilogori ili Himalaji.

Kada je dosada na pomolu, promijenim krajolik i ljude. To je jednostavan recept da uvijek i svugdje bude lijepo. Dakle, s ljepotom je lako. Problem je ružnoća. Primjerice, ona koja nastaje nemilosrdnom sječom i pustošenjem naših šuma. Bilogora je ogledan primjer. E tu raste moj bijes. Moj pradjed Franjo Piršl, šumarski manipulant u Drachovu poduzeću koji je prije jednog stoljeća iz Gorskog kotara doselio u Jasenik kod Špišić Bukovice, dakle na Bilogoru, sigurno se okreće u grobu. U njegovo vrijeme šuma se nikada nije sjekla ovakvom silinom, ostavljajući za sobom izbrijane padine i krajolik verdunskog bojišta, da se poslužim metaforom iz mladosti mog pradjeda. Uh, uznemiri me pomisao na to!  

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Saša Pjanić (@pjanicsasa)

No, da se vratim pitanju. Putovanja u daleke krajeve omogućuju ti da svoj zavičaj vidiš drugom optikom i da ti boravak u njemu između putovanja ne bude dosadan i jalov. A ako to funkcionira kod mene na Bilogori? Izaberem neko područje od 25 ili 30 četvornih kilometara. Prođem ga najprije svim postojećim stazama, a onda siječem poprijeko po šumi, gudurama, uz potoke, vododerinama i jarcima. Taktika upoznavanja sa svakim panjem na takvom jednom prostoru potraje i nekoliko mjeseci. Za to vrijeme i priroda promijeni svoj outfit. Shvatiš da u najbližoj okolici postoje staze, putovi i prečaci za koje nisi znao. Simulakrum pronalaženja novih putova u vlastitom dvorištu funkcionira kao višestruka terapija. Sve je kako si složiš u glavi. Tu sam gdje jesam, a nisam tamo gdje nisam.

 

Kako si se zapravo snašao u lockdownu i što radiš vezano za fotografiju sve – je li egzistencija mirna ili uspijevaš krajeve s krajevima?

Nije mirna, ali zasad nekako uspijevam skrpati kraj s krajem. Objavljujem fotografije i reportažne tekstove u časopisima poput Croatia Airlinesa i Meridijana. Fotografski angažman se osjetno istanjio, ali i tu se povremeno zakotrlja nešto. Mnogo vremena posvećujem suradnji s već spomenutom virovitičkom udrugom Vika. U protekloj godini, isprekidanoj dvama zatvaranjima, Vika je Virovitici donijela više od dvadesetak kulturnih događaja, od koncerata do književnih večeri u virovitičkom Horn Pubu, a kao nakladnik izdala i zbirku pjesama Zrinke Mikolić, Puni Mjesec, objavljenu pod uredničkim monoklom Žarka Jovanovskog, autora poznatog romana „Pizzeria Europa“. Tada još nisam toliko zaronio u pisanje pa sam kompletirao bogatu arhivu event snimaka, a Udruzi pomažem i u mrežnom marketing, vođenju društvenih mreža i PR-u. U svemu onome što uskoro čeka i moju knjigu.

Pod pretpostavkom da ova pandemija ima kraj, koje su tvoje sljedeće destinacije po svijetu?

Ne znam, ali svakako će ih biti. Pada mi na pamet nešto kao perpetuum iter. Otisnuti se na putovanje koje ne prestaje. I pričati priče.

Pročitajte još...

Slaven Škrobot: Ni teška nesreća nije ga spriječila da proputuje svijet!

Kada je prije 11 godina Slaven nakon nesreće na moru ostao tetraplagičar, to ga nije zaustavilo u naumu da živi - punim plućima. Postao je prva osoba na svijetu koja je u kolicima posjetila vrh Petre u Jordanu i vrh Pidurangale na Šri Lanki, a osvojio je i Saharske dine... i stalno planira nove destinacije

Iva i Branko Krčmar: Dvaput su obišli svijet, a ni korona ih nije spriječila da putuju

Njima putovanja nisu tek hobi ili samo odmor, putovanja su njihov stil života ali i posao.. Na putu su kad god im to okolnosti dopuštaju, makar samo preko vikenda. A na putovanju su se i vjenčali, u avanturističkom stilu, na Havajima...

Nenad Šaljić: Penjao se na Himalaju pa umjesto akademske odabrao karijeru na kojoj mu svi zavide

Nenad Šalljić intervjue daje rijetko, pa je bilo nevjerojatno zadovoljstvo porazgovarati s njim o njegovu životnom putu, zaokretima u karijeri, usponu na Himalaju, ali i odluci da život u Splitu zamijeni onim u švcarskom Zermattu, malom mjestu podno Matterhorna.

Kako je Jane, djevojčica iz ‘Malog doma’ u Keniji, osvojila srce obitelji Schmidt

Ivana i Karl Schmidt još su prije 5 godina na Facebook stranici sirotišta 'Mali dom' ugledali malenu Jane, djevojčicu koja je umjesto noge imala improviziranu 'protezu' od cijevi i kartona. Odmah su reagirali i do danas pomažu ne samo Jane nego i svoj djeci kojoj trebaju ortopedska pomagala...

Povezano

Priznanje: Hrvatska 9. najbolja destinacija na svijetu, ispred Španjolske i Maldiva

Pobjednik tradicionalne godišnje nagrade Conde Nast Traveler Readers' Choice Awards 2021 za najbolje destinacije na svijetu je Portugal, a Hrvatska je među top 10 država

5 destinacija za odmor u listopadu: Na ovim lokacijama vam neće nedostajati sunca

Tijekom listopada bit će još sunčanih dana te ih je šteta ne iskoristiti i ne otputovati negdje barem na kratko. Donosimo popis naših omiljenih odredišta

Čari jeseni na moru: Zašto Šibenik obožavaju ljubitelji aktivnog odmora?

Šibenik je idealan za predah u svako doba godine, a tamo ćete pronaći pregršt različitih aktivnosti kako za djecu, tako i za odrasle. Od adrenalinskih sportova, preko biciklističkih i pješačkih staza pa sve do dugih šetnica uz more – odaberite svoju dozu uživanja i provedite nezaboravan aktivni odmor u Šibeniku. Evo što vas tamo čeka!

Naši prijedlozi za izlet tijekom vikenda: Mjesta za druženje s jelenima

Uputite se na jednu od tri predivne lokacije koje ćemo vam predstaviti i dopustite jelenima da vam jedu iz ruke. Ranch Dolina Jelena, otok Badija te Jelenov greben oduševit će vas imanjem kao iz bajke, prirodom te predivnim jelenima

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime