Ne zvuči li život na Karibima kao život iz snova? Sunce, ocean, pješčane plaže i kokteli su nam prva asocijacija na taj dio svijeta. Za Hrvaticu Nadu Mesqui i njezinu obitelj idiličan život odvija se na otoku Sveta Lucija na Karipskom otočju.
Nada je prije Kariba, s obitelji živjela u Amsterdamu, ali kiša i tmurno vrijeme nagnali su ih da maštaju o životu u toploj klimi. Preseljenjem na Svetu Luciju dobili su puno više od toga. Zanimalo nas je kakav je život na Karibima, zašto se Nada s obitelji tamo preselili i misli li zauvijek ostati, te koje su kulturološke razlike i promjene u načinu života doživjeli na otoku…
Želimo ponuditi našim sinovima mogućnost da budu građani svijeta
Mnogo se selite po svijetu, prije St. Lucije živjeli ste u Amsterdamu… Odgovara li vam nomadski način života?
Suprug i ja smo veći dio našeg odraslog života živjeli van naših domovina tako da je nama taj ‘nomadski’ stil života već odavno bio poznat. U trenutku kada smo postali roditelji, počeli smo razgovarati o vrijednostima koje želimo pokazati našoj djeci. Jednakost, različitost, otvorenost, znatiželjnost i hrabrost da stvoriš život koji želiš su vrijednosti koje su nas uvijek vodile u našim izborima i tako je došlo i do jednoglasne odluke da želimo ponuditi našim sinovima mogućnost da budu građani svijeta i da se od najranije dobi u svakom kutu našeg planeta osjećaju kao kod kuće.
Iako smo zaista zavoljeli Amsterdam, nakon tri godine kiše i vjetra počeli smo sanjati o nešto drugačijem okruženju. Priželjkivali smo iskustvo koje će nam omogućiti jednaku kvalitetu života, ponajviše u smislu zdravih granica privatnog i poslovnog aspekta, no u tropskom okruženju gdje možemo raditi u kupaćem kostimu i japankama. Slikovito se sjećam razgovora sa sinovima koji su tada imali svega 5 i 7 godina. Kada smo se počeli otvarati mogućnosti nove selidbe i uzimati u obzir njihova mišljenja i želje, dobili smo samo dva jasna uvjeta od naše djece: da idemo negdje gdje je toplo i da imamo kuću sa bazenom. St. Lucija je definitivno pokrila te osnovne kriterije i još mnogo drugih.
Uživamo u lokalnom voću i povrću, knjige i odjeću kupujemo jednom godišnje kada dođemo u Hrvatsku na odmor i živimo puno zdravijim ritmom nego prije
Koje su najveće kulturološke razlike između St. Lucije i Hrvatske? Ima li nešto što vas je posebno iznenadilo, ugodno ili neugodno?
St. Lucija, kao i Karibi općenito, ima bajkovitu površinu i milijun skrivenih izazova. Od stalnih mogućih prirodnih katastrofa (tropskih oluja, uragana, suša, erupcija vulkana…), do manjka resursa, nedostatne infrastrukture u zdravstvu, obrazovanju i proizvodnji. Potpuno su ovisni o stranom kapitalu i zaista bi se moglo reći da je svakome tko trajno živi ovdje uvijek dostupan barem jedan legitiman razlog za pesimizam.
No, za razliku od nas Europljanja, ljudi s ovih prostora imaju pozitivan stav i vjeru u bolje sutra. Ta njihova mentalna snaga i otpornost je naprosto vrijedna divljenja. Primjera radi, samo nekoliko sati nakon uragana Elise, sve je na otoku bilo kao po starom i život je skoro pa neprimjetno nastavio teći svojim tokom. Nakon 2 dana više nitko nije ‘trošio energiju’ na priču o uraganu.
Najteže mi se bilo naviknuti na vrlo limitirane resurse u svim pogledima
Na što Vam se bilo najteže naviknuti?
Zvučat će vrlo površno, no najteže mi se bilo naviknuti na vrlo limitirane resurse u svim pogledima; od prehrane, odjeće, bilo kakve ponude za provod i izlaske… Sada, s malim odmakom, život na Santa Luciji nas je učinio jednostavnijima, skromnijima, opuštenijima i osvještenijima.
Uživamo u lokalnom voću i povrću, knjige i odjeću kupujemo jednom godišnje kada dođemo u Hrvatsku na odmor i živimo puno zdravijim ritmom nego prije.
Kako izgleda jedan vaš uobičajeni dan? Čime se bavite?
Naši dani su poprilično jednostavni. Suprug i ja budimo se oko pola 6 tako da imamo vremena za jutarnju rutinu koja obično uključuje ili jogging na plaži ili meditaciju. Nakon što se klinci probude provedemo zajedno vrijeme za doručkom te ih vozimo u školu. Suprug i ja tada krećemo s našim radnim danom. Ja imam svoju tvrtku za poboljšanje liderskih vještina, The Big C, koju sam osnovala u Amsterdamu i na sreću već odavno radim sa klijentima iz cijelog svijeta isključivo online tako da su za mene posljednje dvije godine bile samo ‘business as usual’. Poslijepodne je rezervirano za sport ili odlazak na plažu s klincima a navečer naravno obiteljska večera.
Nedostaje li Vam Hrvatska? Planirate li se vratiti?
Svakako nam nedostaju naši dragi ljudi i obitelj. Postoje razni planovi koji su vođeni željom da stvorimo neki oblik utočišta za našu blisku i produženu obitelj i drage prijatelje razbacane po cijelom svijetu, gdje se možemo svi zajedno okupiti barem jednom godišnje.
Čini mi se da je odgoj djece ovdje sličniji onom naših roditelja. Roditelji daju puno više slobode i prostora djeci nego u Europi, što zbog spleta okolnosti što zbog kulture. Ovdje nema toliko uređenih parkića i prostora za igru tako da djeca odrastaju na ulici, kao i mi nekada
Je li Vas život vani promijenio? Koje promjene primjećujete?
Teško mi je reći koliko je promjena uvjetovano životom vani, a koliko samim životom i godinama iskustva. Svakako vidim da sa svakim preseljenjem postajemo sve minimalniji i zaista živimo s motom ‘manje je više’. Trudimo se biti što prisutniji u svakom trenutku i naći u svakom okruženju nešto što možemo naučiti i cijeniti.
Pandemija nas je uspjela izjednačiti na jedan sasvim neočekivan način
Kako je odlazak utjecao na Vašu djecu? Kako su se snašli na St. Luciji?
Sva djeca su prirodno vješta u adaptaciji i vrlo se brzo priviknu na sve, ako se osjećaju sigurno i voljeno. Naši klinci su imali poseban izazov s ovom selidbom a to je izazov jezika jer do tada su pričali hrvatski i francuski, no ne i engleski. Prvih nekoliko mjeseci je bilo teško, no uz blisku suradnju s njihovim učiteljima i školom, uspjeli su u vrlo kratkom roku savladati jezik i sav školski kurikulum. Kao i mi, i oni su otpustili puno nepotrebnih materijalnih stvari i fancy legiće zamijenili štapovima iz vrta i kamenčićima s plaže.
Postoje li razlike u odgoju i pristupu djeci na St. Luciji?
Čini mi se da je odgoj djece ovdje sličniji onom naših roditelja. Roditelji daju puno više slobode i prostora djeci nego u Europi, što zbog spleta okolnosti što zbog kulture. Ovdje nema toliko uređenih parkića i prostora za igru tako da djeca odrastaju na ulici, kao i mi nekada.
Na vrlo osobnoj razini, nismo mogli poželjeti idealnije uvjete za vrijeme pandemije; sunce, more, vrt prepun tropskog voća i svi zajedno…
Kako ste osjetili pandemiju? Je li puno promijenila život na otoku?
Pandemija nas je uspjela izjednačiti na jedan sasvim neočekivan način. Svi smo ju osjetili i svi smo se morali u nečemu prilagoditi. Nama najveća prilagodba bila je godina home schoolinga gdje smo odjednom svi ‘radili’ od kuće. Trebalo nam je nekoliko mjeseci da uspostavimo novi ritam i nova pravila, no mogu reći da nas je to učinilo još bliskijim nego prije. Život na otoku je doslovce stao jer je St. Lucia otok u potpunosti ovisan o turizmu. Bilo je zaista teško gledati sve te hotele i lokalne biznise kako se zatvaraju jedan za drugim… Tek sada se situacija pomalo popravlja. Na vrlo osobnoj razini, mi nismo mogli poželjeti idealnije uvjete za vrijeme pandemije; sunce, more, vrt prepun tropskog voća i svi zajedno.
Zvuči paradoksalno, no našim klincima taj period ostat će u sjećanju kao najbolji period u njihovom životu gdje se nisu morali oblačiti, ići u školu i imali su mamu i tatu stalno kraj sebe.
Koji su Vam planovi za dalje?
Naš plan je uvijek isti – da budemo sretni. Da nastavimo voljeti jedni druge i ono što radimo i da donosimo odluke koje stavljaju u prvi plan vrijednosti naše obitelji. Kako klinci postaju veći tako ćemo imati priliku preispitati te vrijednosti i prilagoditi naš stil života njihovim željama i potrebama. Bez obzira koje odluke donesemo u budućnosti, sigurna sam da ćemo ih donijeti zajedno te da će biti refleksija naših snova i nadanja, a ne naših strahova i sumnji.