“Pozdrav i dobrodošli na moj blog! Zovem se Slaven Škrobot i smatram se pustolovom te strastvenim zaljubljenikom u glazbu i putovanja! Moje putovanje, ili drugi život, kako ja to volim nazvati, započeo je 2009. godine kada sam nesretnim skokom u more, pri padu na prijatelja, slomio vrat i ostao nepokretan te završio u kolicima s dijagnozom ‘tetraplegičar’. Nakon skoro godinu dana rehabilitacije te otpusta iz bolnice, mislio sam kako se više nikada neću naviknuti na normalan život u mom rodnom gradu, Zagrebu. Dugo sam razmišljao što ću sa životom, što ću raditi, što će me ispunjavati, provodio sam dane doma, gledajući slike prijatelja kako putuju, skijaju, uživaju u onome što ja više nemam…“, tako Slaven započinje priču o sebi na svom blogu ‘rolling around the world’!
Ovaj strastveni putopisac kojeg na Instagramu, Facebooku i YouTube kanalu prati više od 20 tisuća pratitelja, nije nadahnuće samo osobama s invaliditetom, nego i potpuno zdravim ljudima koji su fascinirani njegovom voljom, upornošću, hrabrošću i inspiracijom da svoj život – unatoč brojnim realnim preprekama – živi punim plućima.
“Rekao sam sam sebi da takav život nema smisla, da se neću predati, zatvoriti i odustati. Odlučio sam uživati u životu i izvući maksimum iz ovoga što mi je ‘ponuđeno’. Prvo sam se pronašao u glazbi, nečemu što mi je davalo unutarnji mir i nazovimo to ‘umnu slobodu’. Provodeći noći, sam, uz glazbu, odlučio sam nekamo otputovati. Bilo je tu par kraćih putovanja, nekih blesavih ideja, ali zapravo ništa malo dalje. I tako smo jednog dana došli na ideju da za Novu godinu odemo u Sarajevo. Bio je to moj prvi put i nisam znao šta me čeka niti kako će moje tijelo reagirati. I tu je nekako sve krenulo, uslijedio je put u Madrid te moja prva vožnja avionom i novi izazov. Nakon toga, obišao sam pola Europe i svaki put sam bio osjećaja kao da nisam otišao dovoljno daleko od kuće, da mi treba nešto dalje, više, ekstremnije, egzotičnije i luđe!”, piše Slaven, a njegova je životna priča i razlog zašto smo se odlučili popričati s njime i potaknuti sve naše čitatelje da se odvaže – živjeti svoje snove!
Koliko vam je dugo trebalo da prihvatite ‘sudbinu’ i prilagodite se novoj situaciji nakon ozljede na kupanju. Je li vam teško o tome pričati?
Nemam nikakvih problema pričati o tome. Možda sam s jedne strane malo i preotvoren kada je u pitanju moja ozljeda, proces rehabilitacije i život s invaliditetom, no, isto tako smatram da trebaju postojati ljudi poput mene od kojih će ljudi te stvari čuti te se tako educirati i osvijestiti. Moj ‘drugi život’ počeo je tim nesretnim skokom u vodu gdje sam pri padu na prijatelja slomio peti vratni kralježak te trajno ostao paraliziran od prsa naniže. Lagao bih kada bih rekao da nije bilo teško, jer bilo je itekako, pogotovo prvih godinu dana kada apsolutno nisi svjestan svojih mogućnosti i kada se nađeš u situaciji da ponovo moraš učiti sve o svome tijelu. Nisam mogao ništa, provodio sam dane u krevetu, gledajući slike prijatelja kako putuju, druže se, voze bicikle, skijaju i bave se sportom. Znao sam da od toga trenutka na neki način više neću moći računati na svoje tijelo i da će mi glavno oružje biti moja glava. Trebao sam ponovo pronaći strast, hobi, smisao i sreću u nečemu. To sam uspio pronaći u glazbi i putovanjima.
Sudbinu zapravo nisam nikada ‘prihvatio’ i još uvijek se nadam da ću jednoga dana stati na svoje noge i da će me one ‘nositi’ na nova putovanja, izazove ili nešto drugo. Bilo to zahvaljujući medicini ili nečem drugom. Medicina napreduje i tko zna što će biti za pet do deset godina. Pomirio sam se s trenutnom situacijom i da sada trebam ovako živjeti i prilagoditi život tome – a ako se nešto promijeni u budućnosti – super!
Zanimljivo je da ste na jednom ste nagradnom natječaju osvojili povratne avionske karte za Australiju i pobijedili između 400 prijavljenih osoba! Takva prilika vjerojatno se dogodi jednom u životu, a nekima nikad.
Teško je opisati kako sam se tada osjećao. Nikada do tada nešto nisam napisao i ta pobjeda mi je dala puno samopouzdanja u pokretanju bloga. Puno ljudi koji su mi se nakon toga javili, ohrabrivali su me da to učinim. Znao sam da je moja priča unikatna i nešto o čemu ljudi do tada nisu čitali – jedna nova perspektiva i pogled na putovanja. Svjestan sam bio da imam nešto vrijedno i da vjerojatno mogu daleko dogurati. Na put sam krenuo unutar godine dana. Ciljali smo australsko ljeto ali kako to nismo mogli dobiti, otišli smo krajem rujna, kada je tamo proljeće.
U godinu dana proputovali ste Tanzaniju, Jordan, Australiju i Šri Lanku – kako ste i s kime putovali te koliko vam je bilo naporno mijenjati toliko kontinenata i vremenskih zona?
Putovao sam praktički sa svima, od prijatelja, obitelji, tadašnje djevojke pa do ljudi koje sam pronašao na internetu. Imam neke svoje prioritete i zemlje koje bih volio posjetiti ali najviše sve ovisi o dogovoru s ljudima ili prijateljima te o jeftinim kartama. Uglavnom mi paše da nas je maksimalno šestero, kako bi što lakše i jednostavnije bilo pomagati mi a da nas opet, s druge strne, nema previše i da postoji što manje problema, svađi i nesuglasica. Znalo je biti napornih trenutaka ali sve to dolazi s time, osim toga, mlad sam, pun energije i volim to što radim!
Posjetili ste 4 od 7 kontinenata, znači li to da planirate obići i ostatak ‘neistraženih’ kontinenata ili za sada, zbog koronavirusa, ostajete neko vrijeme na ‘ovoj strani svijeta’?
Ne patim na statistiku, odnosno na to koliko sam zemalja proputovao i jesam li sve kontinente posjetio. Nema mi smisla proputovati sve zemlje svijeta ako ih nisam sve i doživio na svoj način. Postoji jedan dečko u kolicima koji je ‘posjetio’ sve kontinente svijeta a zapravo je Antarktiku posjetio tako da ju je gledao s kruzera na udaljenosti od jednog kilometra. Za mene to nema smisla i bilo bi mi neugodno ‘hvaliti’ se time. Imam svoje želje i prioritete zemalja koje me zanimaju i koje bih volio posjetiti. Kada to napravim, vidjet ćemo što i kako dalje.
S obzirom na to da ste puno svijeta vidjeli i doživjeli – koje putovanje vam je ostalo u najljepšem sjećanju i zašto?
Teško mi je odabrati najbolje jer mi je apsolutno svugdje bilo lijepo i svaka zemlja je po nečemu posebna. Ako bih već morao odabrati nešto posebno i drukčije, onda bi to svakako bila Australije, jer, drukčija je i posebna! U Australiji stvarno imaš dojam drugoga svijeta, da je priroda netaknuta i da na neke dijelove čovjek još nikada nije kročio. Kao najposebnije u Australiji izdvojio bih crvenu pustinju i Uluru te Fraser island, najveći pješčani otok na svijetu. Puno bih mogao o njemu pisati jer je stvarno posebno mjesto predivne i unikatne prirode i životinja. Izdvojio bih i jezero Mckenzie s bijelim pijeskom i tirkizne boje vode do kojega smo došli prvi te sam se osjećao kao neki istraživač koji ga je otkrio.
A koje putovanje je bilo najzahtjevnije organizirati?
Definitivno Australija. Planirao sam to i organizirao više od četiri mjeseca te poslao preko 350 mailova. Zvuči gotovo nevjerojatno, ali upravo sam se kod planiranja puta u Australiju susreo s najviše problema. Bez obzira na sve muke koje sam u tom razdoblju prošao, taj put je bio gotovo savršeno isplaniran i skoro pa ništa u njemu ne bih mijenjao. Zapravo bih, ostao bih još duže!
Postali si prva osoba na svijetu koja je u kolicima posjetila vrh Petre u Jordanu i vrh Pidurangale na Šri Lanki, a osvojili ste i Saharske dine. Koje su sljedeće visine koje planirate osvojiti?
Jedna visina je propala radi cijele ove situacije s virusom tako da još ne znam, barem dok ovo sve ne prođe. Ono što mogu reći, bit će ih vjerojatno još ali sigurno ne u nekim hladnijim predjelima jer hladnoću ne podnosim. Zasad još nisam vidio nešto što bi me potpuno obuzelo ali to ne znači da ubrzo neću.
Postoji li neko nesvakidašnje iskustvo koje ste doživjeli na putovanjima?
Sad već postoji dosta toga, ali svakako bih izdvojio uspon na Pidurangalu na Šri Lanki. To je definitivno bilo nesvakidašnje i najizazovnije iskustvo koje sam do sada doživio. Najneobičniji bi sigurno bio susret oči u oči na tri metra s leopardom u Nacionalnom parku Yala.
U kojoj su zemlji najbolji domaćini?
Ljudi su posebno dobri, susretljivi i pristupačni svugdje. Možda pogotovo malo više prema meni s obzirom na moju situaciju ali stvarno nisam imao loša iskustva. Dobrih ljudi ima svugdje i ljudi će uvijek pomoći, bilo gdje.
Ove ste godine osvojili i nagradu za ‘putnika godine’ na 9. Croatian Travel Festivalu. Kakav je osjećaj bio osvojiti nagradu i što vam ona znači?
Osjećaj je bio vrlo dobar! Bila je to potvrda, točka na ‘i’ i dokaz da to što radim nešto i vrijedi. Kako sam se lani prijavio na nagovor ali u finalu izgubio nagradu, ove sam si godine zacrtao osvojiti je. Pogotovo sebi, a i ostalima, dokazao sam što sam trebao, da mogu nešto kada to stvarno želim. Iako se planiram prijavljivati i narednih godina, svoj cilj sam ispunio, bez obzirao osvojio nagradu opet ili ne.
Trenutno putujete po Hrvatskoj. Koja biste mjesta svakako preporučili čitateljima Mixera da ih trebaju upoznati?
Ono što najviše volim na našoj obali jest osjetiti ‘pravo’ ljeto. Pod njime mislim na divljinu, malo ljudi, prirodu, cvrčke i miris Mediterana. Uzimajući to sve u obzir, ono što bih svima preporučio su svakako Dugi otok, Mljet i Vis, pogotovo van sezone!!!
