Dolaze nam blagdani. Ove godine svi imamo veliku potrebu za ‘čarolijom’ koju nam donose posljednji dani u godini. Ispunjeni smo nadom kako će iduća godina donijeti predahe od problema i izazova koje nam svakodnevica servira na ne baš uvijek ‘zlatnim tanjurima’.
Ovim riječima sam krenula pisati svoju pretposljednju ovogodišnju kolumnu. Iz srca sve podsjetiti na divne sitnice koje puno znače i koje osobe s invaliditetom vrlo često ne dobivaju u dovoljnoj mjeri jer su odbačeni na margine društva. I onda mi se dogodio podsjetnik kako je prerano za oproštaj sa ovogodišnjim izazovima – podsjetnik koji me šokirao, rasplakao, malo naljutio…
Facebook grupa ‘Invalidi pomažu invalidima! Konkretno i sada!’
Na Facebook-u postoje razne grupe u koje ulazimo jer okupljaju osobe istih razmišljanja ili interesa. Tako i za osobe s invaliditetom postoji nekoliko grupa u kojima se ljudi međusobno bodre, izmjenjuju iskustva i učestale borbe s administracijom, donose vlastita svjedočanstva o problemima s kojima se suočavaju. Netko bi na prvu pomislio grupa s puno negative. Krivo. Grupa ‘Invalidi pomažu invalidima! Konkretno i sada!’ je prepuna pozitivne energije, ljudskosti, međusobnog pomaganja, podrške. Meni vrlo često odlazak u grupu dođe kao sjaj i toplina sunca koje ti ispuni srce jednom posebnom energijom.
U grupu se može učlaniti bilo tko, nije uvjet da budete osoba s invaliditetom. Dovoljno je da podržavate osobe s invaliditetom. Koliko je otvorenost grupa dobra ili loša, ostavljam svima vama na razmišljanje. Priča o podsjetniku upravo kreće.
Večer je doba dana kad sam najviše prisutna na društvenim mrežama. Tako je bilo i ovaj dan. Uživala sam u trenutcima dopisivanja s dragim osobama. Kad odjednom iskoči objava jedne cure koja me potpuno izbacila iz kolosijeka ljudskosti. Cura je osoba s invaliditetom koja ne dopušta da joj invaliditet bude prepreka i prenijela je nečiju objavu iz naše grupe. Tekst objave je sljedeći: “Dobro veče, potrebna mi je osoba sa invaliditetom sa popustom za registraciju vozila. Naravno uz novčanu naknadu. Svako dobro!”
Pročitajte, molim vas, ponovno. I još jednom pročitajte. I opet. Dok ne osjetite sve emocije koje su mnogi od nas osjetili čitajući. Moja prva reakcija je bila: “Pa kako možeš???” Vjerujte, u stanju šoka sam se nalazila. U nekom paralelnom svijetu ili svemiru.
Druga reakcija je bila bujica emocija – nisam je oblikovala u riječi, nekako sam uspjela sama sebe obuzdati. Da nisam, svašta bih napisala. Psovala. Vrištala. Galamila. I vjerojatno ne bih ništa postigla, osim što bih sebe još više ražalostila.
Kako se iskorištavaju osobe s invaliditetom
Nisam se smirila nego sam svoje emocije pretvorila u znatiželju. Zanimalo me tko to ima hrabrosti objaviti nešto toliko nečovječno u grupi u kojoj si ljudi pomažu. Radi se o mladoj osobi, potpuno zdravoj.
Naravno da mladićeva objava nije prošla bez komentara brojnih osoba s invaliditetom kojima su se ove riječi zabile u svaki zdravi kutak tijela poput oštrica sjekira. A on, taj netko, reagirao je čudeći se reakcijama osoba s invaliditetom i pravdao se da “on nema novaca za registraciju, platit će koliko treba za ovu pomoć i ne razumije zašto ga se napada”.
Ovo ne pišem kako bi napadala. Nije ovaj mladić jedini. Nije usamljeni slučaj u kojem se iskorištava osobe s invaliditetom i njihova prava koja su “dobili jer su invalidi“. Pišem vam ovo samo zbog toga da vas posjetim da osobe s invaliditetom nisu psi kojima ćete baciti nešto novaca (znate kako psima bacaju kekse kada nešto što očekujemo naprave)…to su ljudi, ljudska bića. To su nečija djeca…braća….prijatelji. Nitko nije kriv što nema zdravlje.
Mene uistinu brine gdje je jedna zdrava mlada osoba mogla pokupiti ovakav stav prema životu, društvu i osobama s invaliditetom? Čime ga se ‘hranilo’ i što ga je okruživalo da zdrav poželi iskoristiti osobu s manje zdravlja? Kakav god bio, i taj mladić je nečije dijete i netko ga je odgojio. Zar tako idemo naprijed kao čovječanstvo – odgajanjem budućnosti koja odmah na početku samostalnog života gazi dostojanstvo drugih ljudi i pokušava ići linijom manjeg otpora??? Zar želimo živjeti u ovako uređenom društvu?
… uzmite si mojih 60% tjelesnog oštećenja
Ja ne želim. Evo mladiću dragi, evo dragi moji, uzmite si mojih 60% tjelesnog oštećenja. Uzmite moje nejednake noge, uzmite moje bolove, dajem ih – samo kad ih uzmete, nemojte se žaliti kako je teško i kako je bolje da vas nema…
Ja ću raditi po 15 sati potpuno zdrava i registrirati auta bez da nekome od vas s invaliditetom nudim novac za olakšicu pri registraciji. Zar je registracija izlika za biti nečovjek? Zar je toliko važno registrirati automobil da pogaziš teško stečeno samopouzdanje i integritet drugih živih bića?
Odgovorite sebi. Nemojte meni ništa govoriti.
Znate, vrlo često vidim automobile parkirane na mjestima za osobe s invaliditetom. Bez oznake. Bez znaka pristupačnosti. Imam prijateljicu koja redovito automobil parkira tamo gdje ne bi smjela, i prigovaram, i ljutim se, i javno prozivam.. Ona može hodati do automobila, može… netko ne može, a ona tom nekome zauzima mjesto jer joj se ne da napraviti par koraka više. Par koraka za koje bi netko dao sve, a sada ne može zbog životnih okolnosti nego ima kotače kolica umjesto nogu…
I to je nešto o čemu ću pisati. Ne čude me djeca, oni uče od odraslih, ali ako vidiš roditelja kojemu nije stalo do poštivanja prava osoba s invaliditetom, kako ćeš ti poštivati takve osobe?
Možete sada reći da nije ista ona objava i parkiranje na mjestu za osobe s invaliditetom. Itekako je isto!! U oba slučaja pokušavate uzeti nešto što vam ne pripada. Ja opet ponavljam – ako vam je toliko stalo do nečeg što vam ne pripada, hoćete uzeti samo na par dana moje cijelo dnevne bolove, samo da ja predahnem??
Za kraj, cijelim bićem vas molim – BUDITE LJUDIMA LJUDI!!!
Ništa drugo neću pisati. Samo ljudima budimo ljudi.
Leonida Kifer, rođena je 1987. u Pakracu. Završila je Stručni diplomski specijalistički studij Javne uprave na Pravnom fakultetu u Osijeku. Volontera je u raznim udrugama. Godine 2018. na Učilištu EU PROJEKTI u Zagrebu završila je stručno usavršavanje i postala voditeljica pripreme i provedbe EU projekata. Iste godine je dobila status osobe s invaliditetom i zaposlila se kao voditeljica projekata u Socijalnoj zadruzi Humana Nova Čakovec. Odnedavno sam na pola radnog vremena pomoćna administratorica u Quahwi.
Sebe vidi kao spisateljicu, zapisivačicu misli i emocija, pomagačicu onima kojima je potrebna pomoć i kao osobu koja je na ovome svijetu s velikom misijom – podsjetiti na ljudskost i na sitnice koje su jako velike stvari.