Ništa nije ukazivalo na to da bi trebalo biti nezaboravno. Koncert je premještan u dva navrata s prelijepe eksterijerne lokacije trsatskog parka pored gradine u za ozvučavanje nezahvalni hladni betonski interijer skladišne zgrade ex Exportdrva pored Riječine. Zamjenska varijanta za nedostatak gradskih međuprostora između kapacitetom premalog Sterea i nepostojanja ičega sličnoga prije sportske dvorane na Zametu.
Ni činjenica da si u karijeri uz razne vrste privatno poslovnih susretanja (booking koncerata, video spotovi, film, knjige) i suradnji imao prilike bar dvadesetak puta svjedočiti koncertima Urbana i 4 u različitim formacijama, a da je posljednje viđanje bilo ono arensko sa simfonijskim orkestrom koje je pokazalo kako pretvorba kvalitetnih pop pjesama u formu klasične glazbe ne poznaje prepreka, sigurno nije trebalo biti pretpostavkom nezaboravnosti.
U zadnjoj fazi Urbanove karijere svidjelo mu se sljubljivanja s ornamentima klasike tako da u vječnim mjenama i bowieizmima, potragama za uzbuđenjima i glazbenim izazovima, forma gudačkog orkestra uz bend biva dovoljno primamljivom za nova čitanja. A coachanje u The Voiceu mu daje novi vjetar reotkrivanja od strane masovne publike.
Intimno, spontano i – čarobno
U tom kontekstu, izlazak Urbana, Markovskog, Bratonje, Tomana i Bradaschie praćenih gudačima iz Zagreba pred dvije tisuće domaćih zgusnutih u očekivanju kombiniranja the best of repertoara, još uvijek recentnog ‘Lipanj, srpanj, kolovoz’ i ponekih flashbackova na doba Laufera, moglo je biti tek repertoarnim naklonom pred fanovima i sugrađanima. Ali, kao što i sam kaže u duhovitim momentima između pjesama kad se zahvaljuje publici na pristajanju zamjene mjesta ili komunicira s majkom koja je sa sestrom gledala iz publike mašući od svojih godina, lako je biti frajer u Tuzlama, Mostarima, Novim Sadovima i posvuda regijom, ali budi ti frajer pred ljudima koji te znaju pola stoljeća života i nešto sitno manje karijere.
I dok Bejbe Lazanja u isto vrijeme po kišnim neuvjetima vraća vjernost publici na zagrebačkoj Šalati, dotle mu stariji kolega, Urban i društvo po n-ti put dokazuju kako je prijateljstvo i spontanost onstage prilično zarazna disciplina. Čineći ga, uz Gibonnija, zapravo jedine tuzemne autorske izvođače koji imaju taj nerv spontanosti i prirodnosti pretvoriti mini-dvoranski koncert u epizodu s probe. U kojoj se val zarazne energije obostrano širi i izmjenjuje. U kojoj im nije strano poigravati se pjesmama na koje god se načine dirigent dosjeti. Preskakati, improvizirati plesnije stvari (‘Moja’, ‘Kundera’, ‘Nebo’), ubacivati im dijelove ‘Lopov Jacka’ pa se vraćati u ritam, poštivati gudačke dodatke aranžmanima (‘Budi moja voda’), od publike pretvarati zbor koji vrlo grleno prati šarm i snagu melodija (‘Mjesto za mene’). U kojoj u domaćim uvjetima uslovno i stilski rečeno, bivaju najbliže onome što Radiohead predstavljaju svjetskoj glazbenoj sceni.
Emotivno putovanje kroz poeziju i glazbu koje oduzima dah i vraća osmijeh
Uvod u svirku prijatelja bude intimno komorniji s elegičnim tonovima ‘Biram ptice’ i ‘Nitko osim nas’, da bi ga poslije nužno nadopunjavao bitnim pjesmama poput ‘Sama’, ‘Ruke’, ‘Iskra’, ‘Blijeda u proljeće’, ‘Sutra ćemo pričati’, ‘Kuća sjećanja’ čija je snaga bitno preskakala test vremena postajući nježnim i lijepim poetskim skicama koje će jačinu snage skica i metafora dugovati odnosu s vama. A taj je sve samo ne površan. Uz majstorski izveden tonski dio posla koji je u betonskom prostoru koncert činio sjajno ozvučenim, Četvorka oduševljava instrumentalnim međuigrama i prostorom koji ostavljaju za nepredvidivo.
Poslije ‘Male trube’ kao posljednje stvari regularnog dijela koncerta, klimaks u kojem vas doslovno ostavlja momentalno bez svijesti i daha, pripada ‘Astronautu’ koliko vam sjećanje dopire. I dozvoljava primijetiti kako nezaboravnost u slučaju gotovo random susreta s Urbanom uživo ne može biti pitanjem ničega drugoga osim vještine ulaska pod kožu. Lijepih, nježnih, bitnih pjesama. Koje su pop formu presvlačile u klasiku. Samo iz jednog razloga. Jer mogu.
Oduzeti dah. I vratiti osmijeh. I birati dijapazon emocija po gumbićima koje vam pažljivo birajući spotting pritišću prilikom svakog novog susreta. I prvoj osobi pored vas. Koja jednako upija, razumije, osjeća, proživljava svaku riječ, stih, metaforu i podijeljeni trenutak. I vraća osmijeh.
A to je vrlo, vrlo rijetko. I stoga vrijedi kolekcionarstva koje ga čini nezaboravim. Za trenutak. Za život. Za trenutak zvan život.
Fotografije: Davor Dragičević / Press