Njegov entuzijazam i posvećenost nisu samo vidljivi u njegovim fotografijama, već i u pričama koje redovito dijeli na portalu Zvono, platformi koju je sam pokrenuo i uređuje. Kroz svoje putopise i fotografske radove, Štefan nam otkriva fascinantne priče iz svakog kutka kojeg posjeti, a koji ga neprestano nadahnjuje….
Fotograf, droner, novinar, snimatelj, ljubitelj pop kulture, rocka 70-ih i 80-ih, putopisac, što sve još Štefan Brajković nije? Ili još bolje, što je od svega više, a što manje? Molim te prilog dodatku portretu ili kako bi rekli klinci mimo interneta – autogram karti…
Pa, sad u zadnje vrijeme, biciklist. Baš sam se ovo ljeto odvozio s profesionalcima rutu Vukovar – Ljubljana. 500 kilometara u tri dana. Iako vozim električni bicikl to je bio pravi izazov. I onda sam se, naravno, sâm, vratio biciklom iz Ljubljane u Bjelovar. To je bila takva uživancija da sam već isplanirao putovanje biciklom u Split. Samo još nisam odredio točan datum polaska.
Te sam vožnje popratio i reportažama, pa sam onda valjda i neki putopisac. Sebe ipak najviše doživljavam kao fotografa, a po potrebi i novinara. Ne pišem puno, ali kad nešto odlučim napisati radim to temeljito uz provjere i, naravno, uvijek se trudim da napisano bude i zanimljivo.
View this post on Instagram
Ljubav prema fotografiji rodila se u mladim danima
Kojim redom zapravo od djetinjstva i školovanja kreću tvoji profi interesi? Kada si se zaljubio u statične i pokretne slike i tko te prvi motivirao i najviđe utjecao na tvoje usmjerenje?
Počeo sam negdje na maturalnom putovanju u osmom razredu osnovne u Dubrovnik. Sa sobom sam ponio fotoaparat Exaktu koji je tata donio iz Njemačke, a nije ga baš koristio. Nakon što sam film dao na razvijanje i u razred nakon nekoliko tjedana donio fotografije – toliko je trebalo da se dobiju fotografije – nastalo je oduševljenje. Tako sam počeo, a nastavio uglavnom kasnije uz pokojnog prijatelja i fotografa Svenibora Pohajde od koga sam dosta naučio te od prijatelja profesora likovne umjetnosti Miroslava Brletića.
Možeš li nam približiti svoje životne relacije Njemačka (München) – Slovenija – Hrvatska, kao tvoj prostorni plan i relacija kretanja zapravo od početka karijere do današnjih dana.
Rođen sam u Müchenu, ali sam vrlo brzo ostavljen kod bake i djeda u Bjelovaru. U rodnom gradu sam uglavnom provodio veći dio ljetnih školskih praznika. Što se tiče fotografije, Münchenu se tek trebam vratiti, a to, naravno, i namjeravam u bliskoj budućnosti.
Što se tiče Slovenije, po mami sam Slovenac te sam se odlučio fotografski pozabaviti Slovenijom i fotografijama spojiti Hrvatsku i Sloveniju. Koliko sam u tome uspio trebalo bi se vidjeti do kraja ove godine.
View this post on Instagram
Od reporterskih angažmana do izložbe fotografija
Tvoj reporterski i novinarski dio karijere se bilježi od Jutarnjeg lista do tvog portala Zvono.eu. Kada je to krenulo i kako ide razvoj i angažmani u tom segmentu karijere?
Slučajno sam postao fotoreporter Jutarnjeg. Bilo je to iz praktičnih razloga, jer, osim što sam znao fotkati, među prvima sam bio nabavio digitalni fotoaparat. To je bila revolucija. Prije toga se snimalo na film. Taj se film trebao razviti i napraviti fotografije koje je trebalo nekako poslati. Uglavnom su se slale busom, a tek od početka tisućljeća mailom. Prije slanja trebalo ih je skenirati s filma i obraditi. I onda se pojavi digitalni fotoaparat. Samo ih skineš, obradiš i pošalješ. I to sve u sat dva.
Kasnije je taj moj rad vodio i prema portalu ZVONO.eu kojega uređujem. Tu sam puno naučio i još učim od prijatelja legende novinarstava Mirloslava Ambruša-Kiša. Zahvaljujući njemu, na portalu imamo često objave koje nema nitko u Hrvatskoj i šire. Evo ti kandidata za sljedeći intervju.
Imao si dvije izložbe fotografija – od Bjelovara, Gorskog kotara, bit će Slovenije
uskoro. Molim te, složi nam poredak nekih od najdražih ti, ili najznačajnijih?
Prva izložba BJ-UNCLASSIC prošetala je raznim institucijama i na kraju sam je smjestio u Dom Bjelovar. I to mi je veliki uspjeh, da fotografije budu viđene. Nisam bio sretan kad su
nekoliko godina tavorile u skladištu. Druga izložba, Svetogorska fotopriča, dogodila mi se nakon što je izašla poštanska marka toga svetišta s mojom fotografijom. Bila je zamišljena da trajno ostane na otvorenom pokraj kod svetišta Majke Božje Karmelske na Svetoj Gori pokraj Gerova. Ivan Marković, župnik gerovski i čuvar svetišta na Svetoj Gori uplašio se da će netko fotografije ukrasti te ih je ubrzo uklonio. Bio sam time dosta razočaran, jer smo se dogovorili da to bude trajni postav.
View this post on Instagram
Kasnije je župnik pronašao rješenje te je dio fotografija vezanih uz Gerovo smjestio u crkvu Svete Ane u Malom Lugu pokraj Gerova, a ostatak tih fotografija trebao bi biti trajno izloženo u crkvi na Svetoj Gori i to u prolazu prema zvoniku, kad se završi obnova. Običaj je da se svaki hodočasnik popne uz križni put i zazvoni crkvenim zvonom. Tako bi se vidjele i te fotografije. Upravo pripremam i treću izložbu koja bi krajem godine trebala biti otvorena u Ljubljani.
‘Nema ništa ljepšeg nego negdje u divljini dočekati zoru’
Koji su ti najdraži motivi fotografski, a koji dronerski? Ljudi, priroda, situacije?
Priroda. Šume. Ranojutaranja svitanja. To mi je najdraže. Ljudi me često pitaju: ‘Pa kako možeš tako rano?’. Pa jednostavno. Nema ništa ljepšeg nego negdje u divljini dočekati zoru. To mi je pošlo za rukom na kraju ceste za Mangart na 2000 metara nadmorske visine i na prijevoju Vršič. To su posebni trenuci. Ali nisu manje vrijedni ni oni koji su bili blizu od nekoliko desetaka kilometara do onih gdje samo izađeš iz kreveta i snimaš. Jutra su posebna. Ne treba zanemariti i čarobne zalaske, oluje i ostala čudesa prirode. Snimam i ljude i to je posebno zadovoljstvo kad se uspostavi kvalitetna veza između mene i ljudi koje fotografiram pa na kraju svi budu jako zadovoljni. Ne snimam ljude tako često, ali snimam.
View this post on Instagram
Kakav je zapravo život profi fotografa, reportera freelancera u RH? Koliko i kako
moraš biti allarounder da bi mogao prestizati one prosječne relativne hrvatske plaće i uvjete za pristojan život?
Nije neka lova, kako bi se reklo. Živi se pristojno i uglavnom najveći dio ode u opremu koje
nikad dosta. Najvažnije je je da nije to nije samo posao, već je i čisto zadovoljstvo. Neki dan me doktorica pitala kad idem na godišnji. Kažem stalno sam na godišnjem. To je najvažnije.
Ono kad ti fotografije završe kao poštanske markice
Jedan od kurioziteta je kad ti fotke završe na poštanskoj marki. Kako se to desi u
RH?
Dogodilo se slučajno. Ljeta 2021. bio sam nekoliko dana u Križmanima, rodnom selu moje mame, kod ujaka Janeza. To je u Gorskom kotaru na samoj granici između Slovenije i Hrvatske. U svitanje jednog srpanjskog jutra 2021. godine odlučio sam po prvi puta zajedno s ujakom Janezom – koji je, naravno, gore bio bezbroj puta – otići na Svetu Goru
kod Gerova i snimiti svetište Majke Božje Karmelske. Imao sam sreće, pogodilo se čarobno vrijeme, a fotografije su završile kao i obično na Facebooku. Sasvim slučajno, zapele su za oko dizajnerici Ariani Noršić koja ih je pretvorila u poštanske marke, a koje su pobijedile na natječaju Hrvatske pošte. Marke su izdane u arčićima od 8 i s jednim privjeskom, u nakladi 30.000 primjeraka po motivu.
View this post on Instagram
A drugi od kurioziteta je tvoj društvenomrežni angažman i aktivnost od ‘Pogodi gdje sam’ opisa fotografija, preko viceva o Chucku Norrisu i fightova i blokada s
‘haterima’ i inim online zlostavljačima na kojima, ne samo kao urednik portala
Zvono.eu dereš… ako možeš proširiti zabavu…
Moram se pohvaliti da sam lijepo počistio stranicu Zvona na Facebooku, tako da je sve manje upada od strane Pametnom dosta i sama pamet. Tu je i uvijek inspirativni Chuck Norris. Dosta sam toga i sam izmislio iz dnevnih situacija gdje Chuck, naravno, uvijek izvede neizvodivo. Jedan od najbolje prihvaćenih je kako je Chuck Norris stigao u Bjelovar brzom cestom.
Inače, kad spominjem Zvono, tamo možete saznati i neke zanimljivosti o legendarnom
teksaškom rendžeru iz pera prijatelja Marka Fančovića, a koji je napisao još hrpu zanimljivih tekstova iz svijeta stripa, glazbe i filma. Marko je hodajuća enciklopedija i sigurno zaslužuje svoj intervju na ovom nadasve cijenjenom portalu.
View this post on Instagram
‘Pogodi gdje sam’ je ispalo sasvim slučajno. Učinilo mi se zanimljivo da ljudi pokušaju pogoditi gdje sam jer prije, kad sam god uz selfie pitao zna li netko gdje je to, uvijek se našao netko od prijatelja i odgovorio točno. Fasciniralo me kakvu moć ima zajednica. Svi zajedno znamo puno više. Tako sam krenuo s ‘Pogodi gdje sam’. Iako je to često teško, ljudi znaju pogoditi i prepoznati. Na kraju se sve ionako svede na zabavu i zezanciju. Tako ima stvarno kreativnih odgovora. Tu uglavnom prednjači prijatelj s fejsa Dudo – imitator i zabavljač, majstor foto i videomontaže. I on zaslužuje intervju. 🙂
‘Fotografija i video su intimni’
Glazba je bitan dio tvog život i inspiracija, od Đoleta preko Pink Floyda pa nadalje.
Koliko si u prošlom stoljeću, a koliko popratiš nove izvođače?
Zapeo sam u prošlosti, iako ponekad otkrijem nešto novo kao recimo Eda na Hipodromu.
Pink Floyd – znam da se u tome ne slažemo – ali po meni su klasa za sebe. Tu je naravno i Đole kao veliki pjesnik, nažalost pokojni, koji je također klasa za sebe. To je što se mene tiče vrh. Đoleta sam vidio jedno šest puta, a čak sam imao i čast upoznati ga na koncertu u Domašincu, kad smo Milenko Selak i ja bili akreditirani i jedni ostali u back stageu s pokojnim maestrom Ignjacem Šenom. U jednom trenutku ušao je i Đole i mi vičemo:
‘Bravo majstore!’. A on: ‘Bravo moj kurac, umjesto da se patite u publici tu sjedite i pijete!’ I svi se puknemo smijati.
View this post on Instagram
Pink Floyde sam uspio pogledati na njihovoj posljednjoj turneji Division Bell, sad već davne 1994. godine u Bečkom Novom Mjestu. Nemam pojma kako bih uopće opisao taj doživljaj. Može se to pogledati na YouTubeu, ali se ipak ne može doživjeti kao na otvorenom. To je, barem meni, jednostavno neopisivo.
Klasa za sebe je i Tom Waits. Djeco, googleajte i slušajte – ‘Emerson, Lake & Palmer’, ‘King Crimson’, ‘Monte Montgomery’, ‘Genesis’, ‘The Brian Setzer Orchestra’, ‘Ladyva’, ‘Iyeoka Okoawo’, ‘Silbermond’ itd. Tri puta sam uživo gledao Rolling Stonese, a evo izvještaja s posljednjeg koncerta. Inače, glazba se stalno vrti dok obrađujem fotke i samim time mi je jako bitna.
Koje su ti profesionalno, a koje privatno zapravo najintimniji i osobno najvažniji
aspekti bavljenja poslom i ostavljanja digitalnih video zapisa?
Sve što radim uz fotografiju, ali i video, uvijek je intimno. Skoro uvijek sam u tome 100%, bilo da radim profesionalno za nekoga, ili privatno za sebe. Nema tu neke velike razlike, sve je to međusobno isprepleteno zajedno sa mnom.
Ako nam možeš pobrojati na onom principu Nick Hornby Top 5 dosadašnjih svojih
highlightova i lowdownova karijere – jer svaki posao vjerujem nosi svoje zvjezdane i blatne trenutke…
Nisam neki fan baš nekog nabrojavana po nekom principu. Kao veliki uspjeh ovoga sam ljeta doživio taj svoj biciklizam, a koji pomalo traje tri godine. Vrhunac je bila vožnja od Vukovara do Ljubljane. Kad su već u pitanju usponi i padovi, zanimljiv mi je slučaj koji je bio veliki uspjeh koji se preko noći pretvorio u čisti neuspjeh, da bi se kasnije nekako ipak postao kao koliki-toliki uspjeh.
View this post on Instagram
U studenom 2021. godine u vrijeme pandemije odlučio sam napraviti dramatični videoprilog kako bih upozorio na smrtnu opasnost zaraze. Snimao sam na odjelu intenzivne njege. Jezovito iskustvo. Uspio sam iz materijala napraviti doista odličan i dramatičan prilog. Nakon što sam ga pustio na portalu ZVONO.eu počeli su se javljati portali iz cijele Hrvatske. Svima sam ga ustupio. Bio je to veliki uspjeh, koji nije dugo potrajao. U inboks mi se javila mlada žena te zatražila da se video odmah ukloni, jer je na njemu prepoznala svoju baku koja je te noći umrla na respiratoru. Na snimci su se od bake vidjela samo usta i teški uzdasi. To je bilo sasvim dovoljno da je unuka prepozna. Odmah nakon što sam provjerio autentičnost, video sdam maknuo te zamolio i sve kojima sam ga proslijedio da učine to isto. Naravno da sam to doživio kao veliki neuspjeh i razočaranje. Kasnije sam o tome napisao priču i objavio je, a ona je pak doživjela veliki uspjeh.
I uspjesi i neuspjesi su dio prošlosti. Puno, puno više je uspjeha. Nisu to neke gromade, već sitnice koje me vesele, tu i tamo nešto veće kao recimo poštanska marka, ili biciklizam, ili izložbe koje posebno vesele. Treba se okrenuti budućnosti za koju imam dosta planova koji uključuju biciklizam, snimanja, ali i pisanje. Plan je odvesti se biciklom do Splita, pa na Brač i nazad, a onda napasti i ozbiljnu rutu prema Münchenu sve do Pariza.
Štefan nam je otkrio ponešto i o planovima za budućnost
Biciklom si se dovezao do Ljubljane. Kakvo je to bilo i putovanje i koliko je točno, na kraju bila duga ta turneja? Oko 500 kilometara?
U 20. Biciklističkoj karavani ‘Put prijateljstva Vukovar-Ljubljana 2024.’, koju voze Hrvati koji žive u Sloveniji zajedno sa Slovencima kako bi se zbližile te dvije države, bilo je logično da se i sam uključim. Kao što sam već spomenuo, to je bio pravi izazov. Najprije pripreme. Ništa bez priprema. Tako da sam u pripremama u mjesec dana odvozio oko 1200 km. Morao sam dokupiti i opreme. Tih 500 kilometara se otpedalira u tri dana. Prvi je dan bila ruta Vukovar Đurđevac, 205 kilometara, najduža dionica. U Đurđevcu smo prespavali i krenuli ujutro prema Bjelovaru s konačnim ciljem do Samobora, gdje smo prespavali, i potom ujutro krenuli prema Ljubljani. I to je bilo to. Kako je sve prošlo može se pročitati u mojoj reportaži na linku. Na kraju sam se biciklom i vratio u Bjelovar. Opet posebno iskustvo. Sam sa sobom na cesti.
View this post on Instagram
Tvoj profesionalni here & now – kakav je? Što ti uzima najviše pažnje?
Najviše mi pažnje oduzima priprema izložbe i izbor fotografija. Iz nekoliko tisuća treba odabrati njih pedesetak. Trenutačno radim na gruboj selekciji, a glavni dio posla će odraditi prijatelj, profesor Miroslav Brletić, kao što je napravio i za prošlu izložbu. Mimi, velika ti hvala!
A planovi? Je li ostalo štogod od neostvarenog u bilo kojem profi dijelu koji ti traži još profi nemir i angažman? Što bi i kad bi i gdje bi i kako bi? Igrani film? Dokumentarci? Podcast? Talk show? Živa riječ? Putopis? Nešto osmo…
Mislim da sam to odgovorio dovoljno, a što će se još dogoditi usput, to se nikad ne zna. To
i jest čarolija. Mogu još za kraj dodati da je glavni plan doživjeti 100, a u tome me samo
smrt može spriječiti. Živjeli!
View this post on Instagram
Naslovna fotografija: Privatna arhiva @stefanbrajkovic