U potrazi za božićnim poklonima, slučajno sam otkrila biografiju The Cure for Women: Dr. Mary Putnam Jacobi and the Challenge to Victorian Medicine That Changed Women’s Lives Forever. Nedavno je objavljena. Riječ je o izvanrednoj ženi, liječnici koja je djelovala u doba kada žene nisu imale pristup medicinskim studijima – području rezerviranom isključivo za muškarce. Naravno, odmah sam kliknula na Kindle izdanje.
Ova biografija oživljava priču o Mary Putnam Jacobi, ali i postavlja ključno pitanje: kako je moguće da, više od 120 godina nakon njezine smrti, tako malo ljudi zna za nju? Iskreno da nisam čitala tekst o knjizi prvo na portalu nytimes.com, ne bih niti tražila knjigu na Amazonu.
Menstruacija je prirodna
Mary Putnam Jacobi bila je ispred svog vremena. Liječnica i znanstvenica koja je mijenjala narative o ženama kroz empiriju. Tijekom istraživanja, koristila je metode koje se i danas koriste: upitnike i medicinska mjerenja kojima je proučavala tada gotovo pa nevjerojatnu temu – menstruaciju. Godine 1876. postala je naime prva žena koja je osvojila prestižnu nagradu Boylston na Harvardu i to za rad na tada jako provokativnu temu: “Trebaju li žene mentalni i tjelesni odmor tijekom menstruacije?” Zaključak? Menstruacija je prirodan dio zdravlja, a ne bolest kako se to tada smatralo te nije prepreka postignuću, a ženske ambicije nisu uzrok ginekoloških problema, kako su to tvrdili muški liječnici viktorijanske ere. Iz današnje perspektive, nevjerojatno.
No, to je istraživanje srušilo predrasude, pobilo je ideju da korištenje uma “krade vitalnu energiju iz maternice što je u konačno redefiniralo razumijevanje ženskog tijela. Jer da, menstruacija je aspekt zdravlja, a ne bolest.
Uspjehe su pratile i tragedije
U životu Mary Putnam Jacobi isprepliću se ambicija, partnerstvo i gubitak. Kao prva žena primljena na medicinski fakultet Sorbonne, Mary je otvorila vrata budućim generacijama liječnica. U New Yorku je potom surađivala s mentoricama Elizabeth i Emily Blackwell na osnivanju Ženskog medicinskog fakulteta i posvetila se borbi za društvene promjene, uključujući pravo glasa za žene. No, uspjehe su pratile i tragedije– njezin sin je preminuo u dobi od osam godina. Unatoč osobnim gubicima, Mary je ostala cijeli život predana radu. U posljednjem djelu, koji je pisala s dijagnozom koja joj je odnijela život, dokumentirala je simptome meningealnog tumora od kojeg je preminula.
Zašto je priča Mary Putnam Jacobi važna danas?
Zato što se izazovi s kojima se suočavala ogledaju u svakodnevnim iskustvima žena. Kada je dokazivala da menstruacija nije prepreka, razbijala je narative koji se i danas koriste za marginalizaciju žena u poslovima, znanosti i liderstvu. Mobiliziranje mreže podrške za upis žena na medicinske fakultete, i danas je možda više nego ikad podsjetnik na to koliko je kolektivna snaga žena ključna za promjenu. Maryna borba protiv mizoginije i danas je simbol potrebe za osporavanjem autoriteta koji ograničavaju žene. Kao liječnica bila je naime predvodnica u borbi s mizoginijom tadašnjih uglednih liječnika, poput S. Weira Mitchella, zagovornika kontroverznog “liječenja odmorom”. Mitchell je bogate “neurastenične” žene liječio izolacijom, prisilnim mirovanjem, masažama, prisilnim hranjenjem i čak električnim šokovima, vraćajući ih u kuće s uputama da žive “što je moguće domaćim životom”. Ironično, upravo je taj “domaći život” bio uzrok njihovih problema.
Neurastenične žene
Neurastenija je, naime, medicinsko stanje koje su u 19. i početkom 20. stoljeća smatrali poremećajem živčanog sustava. Simptomi su uključivali umor, iscrpljenost, anksioznost, nesanicu, razdražljivost, glavobolje i općenito osjećaj slabosti ili nemogućnosti suočavanja sa svakodnevnim životom. Tretmani za “neurastenične žene” često su uključivali prisilni odmor, izolaciju i ograničenje aktivnosti – što je, ironično, često pogoršavalo njihovo stanje. Ovaj koncept kasnije je kritiziran kao medicinski alat za kontrolu i ograničavanje žena u društvenim okvirima, a danas se smatra zastarjelim i neprikladnim.
Charlotte Perkins Gilman, jedna od pacijentica tog doktora Mitchella, napisala je horor priču Žuta tapeta – klasik ranog feminizma koji je nastao iz njezina vlastitog traumatičnog iskustva. Priča je nadahnula Mary da ponudi Charlotte svoje medicinske usluge. Njezin recept bio je suprotan Mitchellovim: potaknula je Charlotte da crta, piše, uči i – igra košarku. Vraćanje slobode i kreativnosti Gilman je u konačnici pomoglo u pronalasku osjećaja vlastite moći.
Za kraj, sigurna sam u to da je Mary Putnam Jacobi bila pionirka čiji rad i danas ima odjek. U svijetu u kojem se prava žena i dalje osporavaju, priča o takvoj ženi podsjeća na važnost neumornog rada, solidarnosti i hrabrosti kao jedinom načnu u razbijanju zastarjelih narativa. Takva hrabrost, revolucionarni doprinos liječenju i borba za prava žena zaslužuju biti dio kolektivnog pamćenja. Pisanje boljih priča za žene – priča koje slave snagu i postignuća – nije samo zadatak prošlosti. To je hitan zadatak sadašnjosti.
Fotografija: screenshot youtube