“Meni je Merliyn Monore bila bezvezna, a Marlene Dietrich mi je bila bomba, s onim nekakvim šeširima i u tim odijelima. Ja ti sad ne mogu reći ni jedan film, niti jednu radnju, ništa o tome gdje sam ja nju točno gledala. Vjerojatno sam bila puno premala da bih te filmove ozbiljno doživjela. Mama ju je obožavala i kod nas su se stalno vrtjeli njezini filmovi, pa sam ih valjda i ja onda s njom onda gledala. Samo se sjećam tih nekih scena i da mi je bila bomba. I sad imam te flashblackove iz djetinjstva”, kaže mi prijateljica na jutarnjoj kavi na poslu, nakon što sam joj spomenula o kome pišem kolumnu ovaj tjedan.
Priča o ženi koja je imala hrabrosti biti drugačija u svom vremenu
Moja asocijacija na Marlene Dietrich je pjesma Lili Marlene. Od trenutka kad sam je počela istraživati za kolumnu, ne izlazi mi iz glave. Moji flashbackovi su mene vratili na satove njemačkog jezika u gimnazijskim danima i kako smo na toj pjesmi ponavljali padeže i preterit. Znam, zvuči bizarno, ali eto, svatko ima neku svoju priču. A priča o Marlene Dietrich je priča o ženi koja je imala hrabrosti biti drugačija u svom vremenu. Jedna je od prvih glumica koja je prkosila industriji u kojoj su muškarci vodili glavnu riječ, bila je neovisna i izražajna, kako u otvorenosti vezano uz svoju biseksualnosti, tako i u hrabrosti da postavi nove modne standarde.
No, krenimo od početka. Marlene Dietrich je rođena kao Marie Magdalena Dietrich 27. prosinca 1901. u Berlinu. Glumačko obrazovanje je započela 1922. u Berlinu (Deutsche Theaterschule Max Reinhardt – upisala ju je iz drugog pokušaja). Tamo je upoznala Rudolfa Siebera, za kojeg se i udala godinu poslije, a u braku su dobili kćerku Mariju. Taj je brak trajao šest godina, iako se zapravo nikada nisu formalno razveli.
Marlenein proboj na scenu dogodio se je 1930. s filmom Josefa von Sternberga Der blaue Engel. Redatelj je za Marlene namijenio ulogu Lola Lole, koju je ona prvo odbijala, no na kraju ju je ipak prihvatila. I ta ju je uloga vinula doslovno u svjetske razine. Zahvaljujući tom filmu, potpisala je ugovor s američkim filmskim studijem Paramount Pictures te se preselila u Ameriku. U konačnici, svijet je pamti kao jedinu njemačku filmska glumicu koja je 30-ih godina 20. stoljeća postala svjetskom zvijezdom, i to zahvaljujući životu u Americi. Tamo joj je prva uloga bila uloga Amy Jolly u filmu Marocco (1930.). Potom je glumila u Dishonored (1931.), Blonde Venus (1932.), Shanghai Express (1932.), The Devil Is a Woman (1935.), I Love a Soldier (1936.), Manpower (1941.) i The Lady is Willing (1942.). I to su samo neki od filmova iz njezina životnog opusa.
Mixer jednog imidža: Rosalind Franklin – dokaz da nikada ne treba odustati od cilja
Taj strašni čovječuljak
No, o njezinim filmski i inim ulogama sigurno puno znate. No, jeste li i znali da je u jednom intervjuu, dakle javno, rekla da je Hitler idiot? I to u vrijeme dok je žario i palio (nažalost, u njegovom slučaju ne samo metaforički, nego i doslovno).
“‘Kod nas ćete imati sve što poželite’, rekao je Marleni moleći je da se vrati u domovinu. ‘Imat ćete posve odriješene ruke. Podrazumijeva se da ćete biti prva i naveća filmska zvijezda. Samo se vratite. Radite za novu Njemačku! Hitler će osobno ispuniti sve vaše želje!’
Marlene ga je odmjerila pogledom. Mislila je na tolike oporbenjake koji su u Njemačkoj već bili progonjeni. Slutila je da je na djelu strašan teror koji nacisti nastoje prešutjeti i ježila se pri pomisli da ‘strašni čovječuljak’ – kako je potajno zvala Hitlera – pokazuje zanimanje za nju. ‘Ne!’ rekla je odlučno. ‘Nikada! Za vas i vama slične ne mogu raditi!’ (Schulz, 1992., Marlene, Biographie einer Legende).
Mixer jednog imidža: Clelia Duel Mosher i razgovori sa ženama o seksu
Kada je, dakle, Joachim von Ribbentrop, glavni diplomat nacističke Njemačke, prišao 1937. godine Marlene Dietrich sa zamolbom da glumi u Führerovim nacističkim propagandnim filmovima, vjerojatno niti u snovima nije očekivao ne kao odgovor. No, to je dobio. Posljedica je bila da su je potom proglasili izdajicom, a njezini su filmovi u tadašnjoj Njemačkoj zabranjeni.
Biseksualka koja pomiče granice
No, ona zbog toga nije nestala sa scene, nego upravo suprotno. Marlene je već sedam godina živjela u Americi. U međuvremenu je podnijela zahtjev za američko državljanstvo, preselila se u Hollywood, a nedugo potom, nakon njemačke objave rata Americi, javio joj se odvjetnik William J. Donovan. Donovan je angažirao Marlene za snimanje antinacističkih propagandnih pjesama za Ured za strateške usluge (OSS). Snimila je pjesme Time on My Hands, Mean to Me i Taking a Chance on Love na njemačkom jeziku . Cilj je bio demoralizirati njemačke i talijanske trupe. Za angažman tijekom Drugog sviestkog rata odlikovana je Predsjedničkom medaljom slobode te francuskom Legijom časti. Nakon rata je nastavila i snimati i pjevati.
Marlene Dietrich je iza sebe ostavila rad i stav. Umrla je nakon kraće bolesti 1992. godine u Parizu. Publika ju je doživljavala kao nedodirljivu božicu seksa i grešnicu koja je prikazivala utjelovljenje ženstvenosti. Suvremenici su je opisivali kao vjernu, srdačnu, spremnu pomoći i pouzdanu. Njegovala je imidž misteriozne, moćne, dominantne i senzualne osobe.
Marlene je bila biseksualna glumica koja je na vrhuncu svoje moći pomicala granice i ženstvenosti i suzdržanosti, prkoseći pritom ne samo ustaljenim normama društvenih običaja, nego i prijetnji Trećeg Reicha. Priče o njoj su brojne, često i proturječne. Mogla bih sada cijelu kolumnu napisati samo o njezinim ljubavnicima ili dijelovima mračnog karaktera o kojem je u jednoj o knjizi o njezinom životu govorio njezin unuk. No, ja sam danas izabrala perspektivu žene koja pomiče granice. Nekako mi je ta perspektiva najdraža.