Kratkometražni igrani film ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti‘ redatelja Nebojše Slijepčevića postigao je ono što se donedavno mikro kinematografiji poput Hrvatske činilo gotovo nemogućim – nominaciju za Oscara. Najznačajniji je to međunarodni uspjeh nekog hrvatskog filma u 21. stoljeću, ne samo zbog prestižne nagrade na koju cilja, nego i zbog šireg kulturnog fenomena koji je stvorio.
Premda nije bio za neočekivati, nakon lavine pokrenute po osvajanju Zlatne Palme u Cannesu i europskog Oscara kao referentnih nagrada za shortcutove do oscarovske nominacije, nominacija za Oscara, a predmijevam i potencijalno osvajanje istog, fenomenološki i potencijalno može imati daleko veći značaj od pukog slavljenja dobro zapakiranog filma i još boljeg redatelja i čovjeka koji ga autorski potpisuje.
Događaj koji razbija predrasude
Ne samo stoga što metaforički film progovara o lomljenju šutnje u društvu i trideset godina nakon ubijanja Tome Buzova, ogrezlom u strah i šutnju kao najvažnije elemente komunikacije i funkcioniranja međuljudskih odnosa. Već i zbog činjenice da Nebojša i njegov film nikako ne predstavljaju iznimku od pravila da je hrvatski film 21. stoljeća nije isključivo stranački, dosadan, komoran, suhoparan, neautentičan, papirnat, loš, neduhovit i nastavite redati niz epiteta koje površni i prosječno nezainteresirani gledatelj etiketira i lijepi kao značajke nastale na percepciji našeg filma od poratnih Devedesetih, kad se nagomilalo mahom ratnog agit prop neprobavljivog smeća i loših filmova zbog kojih se godinama pere ljaga autorski potentnijih filmaša.
View this post on Instagram
Već godinama hrvatski film živi u svojevrsnoj sjeni – podcijenjen i marginaliziran, kako unutar vlastite zemlje tako i na međunarodnoj sceni. Produkcijski izazovi, nedostatak sredstava i nezainteresiranost domaće publike često stvaraju uvjete u kojima film preživljava, ali rijetko cvate i postiže međunarodni uspjeh. Iako je u proteklih dvadesetak godina hrvatska kinematografija proizvela niz vrijednih ostvarenja koja su osvajala nagrade na festivalima poput Berlinalea ili Cannesa, upravo je nominacija za Oscara ono što će spotlight uperiti kako na jedan naizgled ‘mali’ film s velikom temom i jednako takvu kinematografiju.
‘Oskarovska nominacija’ ima poseban simbolički naboj jer nije samo priznanje struke nego i pop kulturna legitimacija pred svjetskom publikom
Hrvatska kinematografija, koja se često s razlogom opisanog tereta i opsjedanja duhova ratne prošlosti bori s time da postane relevantna i kod vlastitih gledatelja, ovom nominacijom prelazi prag vidljivosti koji je dosad bio neostvariv nudeći trenutak u kojem filmska umjetnost postaje dijelom šireg kulturnog dijaloga.
Možda je najzanimljiviji popratni, ali znakoviti aspekt uspjeha, upravo unisona reakcija domaće kulturne scene. Po prvi put, čini se iskreno i bez figa u džepovima, hrvatski filmaši, kulturni radnici, ali i šira javnost unisono podržavaju ne samo jedan film već čovjeka i njegov nepatvoreni uspjeh. Nominacija je stvorila rijetko viđeno jedinstvo u polariziranom kulturnom prostoru u kojemu su političke, ideološke i osobne razlike često nepremostive prepreke.
View this post on Instagram
U zemlji u kojoj se često vodi kuloarska i prepuna figa borba između kulturnih lobija, pitanje tko podržava čiji film obično odražava dublje podjele ali ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ nadmašuje razlike svjedočeći o univerzalnosti njegove poruke.
Još jedan zanimljiv aspekt jest potencijal ovog filma je supsidijarni bumerang efekt buđenja interesa prosječno nezainteresirane domaće publike za domaći film.
U nedostatku kritične mase kvalitetnije ponude tuzemnih filmova, hrvatski gledatelji već dugo preferiraju strane, mahom hollywoodske blockbustere, regionalne, mahom srpske produkcije (Toma), s iznimkom nekoliko domaćih komedija (Vinko Brešan) ili dječjih filmova (serijal o Koku) koji postaju hitovi zahvaljujući popularnosti književnih predložaka.
Novi početak za hrvatski film
Stoga uspjeh Slijepčevićevog filma može, mora i treba biti prekretnicom i podsjetnikom da i domaća kinematografija može ponuditi univerzalne i snažne priče koje rezoniraju i izvan granica zemlje. Ma koliko bile još uvijek ukliještene u ratnim godinama, jer primijetit ćete, sve nagrađivano iz prostora regije – Tanovićeva ‘Ničija zemlja’, Matanićev ‘Zvizdan’, Jasmilin ‘Quo Vadis Aida’, izdvajajući samo neke, bivaju filmovi bitno određeni ratom na Balkanu i u zemljeme ex Jugoslavije Devedesetih. A nije da ne postoje snažnih ljubavnih priča, potencijalnih komedija apsurda i biopic momenata ili dječjih filmova, kandidata za slavljenje i aplauz ne samo iz redova obitelji filmaša produkcije filma već worldwide.
Kroz prizmu Oscara, novi hrvatski indie film se transformira iz nišnog umjetničkog proizvoda u kulturni fenomen, a time se otvara prostor za širu percepciju vrijednosti domaćeg filma – ne samo kao umjetničkog izričaja nego i kao sredstva međunarodne kulturne razmjene, promocije i distribucije. Osim sporta, domaća kultura itekako ima aseva za ponudu ne samo u glazbenom, literarnom, slikarskom već i filmskom ogranku pop kulture.
Nominacija za Oscara trebala bi biti signal za hrvatsku kinematografsku scenu i donositelje odluka, od HAVC-a, HTV-a i inih financijskih centara moći da se otvore više autorima, a ne isključivo ‘producentima prijateljima’. Nebojšin soon 2 come Oscar je prilika za kvalitetno promišljanje, ali bitnije i djelovanje u smjeru kako podržati hrvatski film kao valjanu industriju, od produkcije preko distribucije do međunarodno priznatih festivala i publike. Da bi se nastavila graditi vidljivost hrvatskog filma, potrebni su sustavniji pristupi financiranju i promidžbi, ali i edukaciji publike o značaju kinematografije kao dijela kulturnog identiteta.
Kvaliteta ipak pronađe svoj put
Film ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’ pokazao je da kvaliteta ne uvijek, ali ponekad pronađe put. Njegov ‘rockyevski’ i outsiderski uspjeh podsjeća na potencijal hrvatske kinematografije da ispriča priče koje nisu samo lokalno relevantne, nego univerzalno značajne, komunikativne i prepoznate. Nominacija i osvajanje kipića nije samo individualni uspjeh Nebojše Slijepčevića nego i podsjetnik čitavoj kulturnoj sceni što sve može postići kada se uloži zajednički trud i energija. A snimanje dobrog filma bilo je tek 33% posla, ostale dvije trećine preostale su na sjajan marketing, distribuciju, lobiranje i plasman filma.
Ovo bi u svakom slučaju trebao biti početak novog poglavlja u priči o hrvatskom filmu – onog u kojem i o kojem šutnja više nije opcija.
Naslovna fotografija: Press