Pazite sad skoro shakespearijanske dvojbe – muke po hrvatskoj političkoj kulturi. To be or not. To be.
Filmski svijet nagradi u Cannesu antiratni (čitaj: antičetničko antiustaško antifašistički i antinacionalsocka) film. Jer civilizacija ipak želi bit normalna. I štrcnut na Disibijo 1993. I jesi dosta bio spreman mučat. Tada. I sada. Eno top shit dvojbi hrvackih političkih kulturnjaka u klopci.
Treba li na sva zvona slavit Nebojšu Slijepčevića i ekipu (btw. čudno mu je malo to ime Nebojša, ne zvuči baš podomaće plus ne znamo jel mijauče i jede lazanje i jel se dovoljno boji Boga)? Ne znamo piše li se Sljepčević i jel dosta s kim slijepljen ili je Slijepčević? Je li Nebojiša ili samo Nebojša? Zašto je snimio „Srbenku“ prije toga? To se ne smije pustit na HTV-u. Je li dosta naš? Ili je njihov?
Svi smo mi Tomo Buzov?
Treba li ga nagraditi kao nogometaše kad dođu do finala Svjetskih prvenstava i Bejbe Lazanju s ponudom “Vladinih” 50.000 E bruto pa da ih se jednako suptilno odrekne u korist žrtava svih balkansko fašistoidnih režimskih naznaka? Treba li mu organizirat doček na Trgu i Trgovima, pa da se pojavi 154 čovjeka kulturnjaka i zvižde kao maturanti s transparentima “Svi smo mi Nebojša” i “Svi smo mi Tomo Buzov”. Jer nismo.
Puno je tih „treba li“ i što bi bilo primjereno i kako se odredit prema najvećem festivalskom uspjehu domaćeg filma od stoljeća sedmog čitaj Disibijoudevesprve. Ne znamo kako se ponašat, zateklo nas. I što bi bilo primjereno.
Nešto se blizu festivalski referentno i svjetski relevantno izkomešalo zadnjih godina i oko Scorseseom producentski taknute “Murine” Antonete Alamat Kusijanović, kritičarski nagrađenog Matanićevog “Zvizdana” na istom Cannesu, fantastičnog animiranog “Rebusa” Dalibora Barića sa šire liste oscarovskih nominacija za najbolji dugometražni crtić, ponešto dodavanja Vukotićevom kratkometražnom Oscaru za crtić “Surogat” pradavne 1962., pa oko nedavne nagrade Kići Buriću kao najglumcu EU filmskih nagrada za rolu ruskog oligarha u Östlundovom „Trokutu tuge“, pa se poslije svih epizoda Radeta Šerbedžije, Gorana Višnjića, Zrinke Cvitešić i inih solo glumačkih naznaka imalo placa shvatiti da kopanje po festivalima i producentsko lobiranje Ankice Jurić Tilić kao rijetko ozbiljne producentice, ostavlja poneki trag. Ili koproducentska kopanja sestara Juka. I da posljedični uspjeh domaćeg filma na svjetskim festivalima nije samo romansirana loto priča o slučajnom prepoznavanju sjajnog filma od strane žirija koji je među tisućama prijavljenih eno baš iz neke humane pobude prokazao prstom na domaće kratkaše. Jer nije. Puno je tu kopanja i posljedičnog rada mimo onog što izađe van u medijima.
No, natrag na Shakespearea i klasiku.
Triba je mučat
Može li i treba li vladajuća rvacka politika stat iza svojih ljudi i čestitat najveći međunarodni uspjeh hrvatskog filma poslije samostalnosti i pečatirat najkvalitetniju promociju nacionalne filmske a ka urbane i pop kulture? Uz sportaše i turističke ljepote, naravno. I sve one Janice, Gorane, Cro Copove, Kukoče, Dražene, Šukere, Modriće, you name it, zbog kojih se čuje za RH dalje od Međugorja.
Ili ipak bolje pustit da se slegne, jer jeba ga i Tomo Buzov je bija JNA oficir, triba je mučat. Ionako samo poslije vijesti o canneskoj nagradi linkaju Jergu i Dežulovića, oni su nešto tamo nekad textualno drljali po Novostima i vlastitim stranicama o tipu koji nije tija mučat pa je platija životom svoju jezičinu. A sve da bi štitija muslimane od Srba. 1993. U vlaku. A bio je Hrvat. I oficir JNA. Kako sad pak to izračunat što je pravo a koliko je krivo?
Šutnja se poslovično daleko bolje čuje i razumije u ovim krajevima. Nedavno se dokazalo po enti puta. Osobito kod državotvornih koji se useru svaki put kad moraju bacit pogled u svijet van svoje avlije. Tamo bi naime mogli bi nešto i progledat i naučit.
Nije to koliko smo mali kad uvijek možemo bit još manji. Bar s tih političko kulturnjačkih visina.
Film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” (“The Man Who Could Not Remain Silent”) istražuje šutnju. I sve njene posljedice i sva njena eha. I vrijedi više nego sve pred i postizborne floskule skupa. Ma koliko Vi, drugovi i drugarice, šutjeli o tome. Bez dočeka na trgu i trgovima i preraspodijeljenih nagrada poreznih obveznika. U ime Vlade. U ime naroda. U ime šutnje.
Pssssst.