U zemlji gdje je kolektivno sjećanje kraće od nogometnog ili rukometnog poluvremena, a domoljublje se mjeri decibelima ili mahanjem šahovnice i ispucavanjem Dabrovine iz kalaša, ponovno svjedočimo uzbuđenju etičara nad vječnim pitanjem: Kome smeta Thompson?
Eno Marka The Silnog jopet na svim naslovnicama, na usnama moralista u poluhisteričnim raspravama u kojima se dira njegovo pravo bit ‘desničarskim Dyanom’ i buntovnikom za glazbeno i socijalno bitno podkapacitirane. Štuc.
View this post on Instagram
Čemu? Zašto?
MP (Muzika Podkapacitiranih) Thompson, čovjek koji je uspio od sprdancije Bore Dežulovića na radiju ratnih 90-ih, postati simbolom krezubog domoljublja za 66,6% Rvacke i mračnog nacional-šovinizma za ostale s bar završenom srednjom školom.
Nemojmo se zavaravati, kad god se spomene Thompson, ne problematizira se pitanje njegove glazbe (o kojoj se, realno, malo što može reći osim da se svodi na jedva tri akorda, jednostavne refrene i patetične elegije nerijetko ćopljene od drugih izvođača, pa kako je ranije kopirao i ABBA-u, srpske narodne pjesme, tako će i u novoj uzeti melodijsko ritmičke obrasce Dela Shannona i ‘Runaway’), nego je pitanje političkog i društvenog identiteta koje se, kao i uvijek, lomi preko jednako jedva pismene estrade.
View this post on Instagram
Krenimo redom. Naši srebrni rukometaši, sportaši koji su iznenadili sve finalom na svjetskom prvenstvu u kojem su ih nadjačali Danci, poželjeli su da im na dočeku, između ostalih, zapoja upravo Thompson. Sasvim logičan izbor, jer koji drugi izvođač tako efektno može mobilizirati masu uz pjesme o ratnim pobjedama, junačkim srcima i Hrvatima koji nikad ne kleče? Stavite navodnike pogotovo na ovaj klečeći dio. No, problem je što jedan dio javnosti misli da bi možda bilo primjerenije da reprezentaciju dočeka netko tko nema “ustaški background”. Kao i u slučaju nogometaških slavlja, sportska se povijest ponavlja, a ljevica i desnica imaju pijuna za prazne idiotarije i vječna bespredmetna peckanja.
Jer, problema realno nema. Dofuraš Zakon, reguliraš veličanje ustaštva daleko točnije nego u postojećem, prijaviš to na javnom skupu i plaćaš penale ili pišeš zatvorsko patničke memoare. No, nema ni volje. Thompson kao peckava maketa nekome itekako odgovara. Jednako kao i spomen Štulića u blago pomaknutim kontekstima.
Pučkoškolska pjesma dobila i nominaciju za Porina
I dok se još tresu društvene mreže od histerije oko rukometa, stiže novi šok: Thompson je među širim nominacijama za Porin za hit godine. Pjesma Ako ne znaš što je bilo, sentimentalna, jedva pismena pučkoškolska nacional elegija, opet diže tenzije. S Nenadom Ninčevićem kao koautorom teksta i Hrvatskim Ružama kao partnerima u izgradnji ovog ‘epskog’ (ne)djela, lako je zaključiti kako se radi o još jednom pokušaju prodavanja jedva pismenog i zamotanog u crne zastave pod umjetnost. Ne, nije problem u pjesmi, već u tome što organizatori Porina reflektiraju fakt kontra da Thompson uopće ne bi trebao imati prostor u glazbenim nagradama – jer umjetnost, valjda, nije mjesto za politički obojene izvođače.
A tek ideja da Thompson nastupi na Hipodromu u Zagrebu? Zamislite skandala :-. Zagreb, ta rubna miteleuropska, pseudo prozapadna postbandićevska metropola, urbana i tolerantna, a na ex Stones, Sheeran, Metallica i Peppers grupnjaku skandira Za dom spremni? Pred ruljom, istom onom količinski, koja je pet puta punila Arenu na Alex Prijović i Brenom. Tko je dopustio da se koncerti organiziraju po željama publike? Retorički je pls. Ta ista publika danas traži Gršu i Bejbe Lazanju, da se ne lažemo.
View this post on Instagram
I dok narikače plaču nad sudbinom Thompsona kao progonjenog mučenika domoljublja, vrijedi se prisjetiti njegove bogate povijesti, ako ne sramotnih, tada rubno zakonskih ispada. Markan nije pjevač kojeg progone samo zato što voli Hrvatsku – već grlo koji je na svojim nastupima pjevao ustaške pjesme te neskriveno veličao nacionalni šovinizam.
Za to vrijeme, u Srbiji se događa povijesni trenutak
U ne samo online polariziranoj zemlji u kojoj se pola stanovništva pali na vojnu ili šahovnica ikonografiju, a druga polovica ježi na svaku pomisao o njoj, a pitanje bunta i građanskog neposluha vide u faktu neodlaska u shopping jednom u 30 godina – nije čudno da je Thompson postao mit. Karijes publika ga obožava jer ih podsjeća na ratne pobjede i stvaranje države i činjenicu da ih nemanje škole čini bitno privilegiranijima u ‘kuženju’ njegovih stihova, drugi ga ne mogu provariti jer ih podsjeća na najmračnije aspekte te iste povijesti.
View this post on Instagram
I dok mi ovdje diskutiramo o tome smije li Thompson pjevati u centru Zagreba ili ne, Srbi – njegova vječna meta – upravo mijenjaju svoju državu. U Srbiji su za studentima stotine tisuća ljudi na ulicama, mjesecima već u općem štrajku i blokadama, poručujući svijetu kako ne žele živjeti pod Vučićevim režimom. I nitko od njih ne uzvikuje ‘Za dom spremni’. Nitko od njih ne poziva na linč. Vrlo kulturno i civilizirano žele normalan život. Oni traže bolji život, demokraciju i pravdu, dok se mi i dalje vrtimo u beskonačnom krugu istih rasprava kome zapravo smeta Thompson.
Pa zapravo – nikome.
Sve dok postoji Thompson, postoji i sjajan način ne bavljenja pravim problemima. Neka ga rukometaši slave, neka ga Porin nominira, neka pjeva na Hipodromu. Na kraju dana, to je samo još jedan ‘spektakl’ za one koji su skippali obrazovanje da bi bježali u cirkus. Pravi problemi? Ulice? Vlast koja dozvoljava Thompsona? Njih ćemo riješiti… jednog dana…na online ulicama. U – prijevodu nikad.
Nego, kad ono danas radi Kaufland? Ne, ne bliže nam je Špar? Ili Plodine? Konzum? Ajde, do nekog novog rata. Pardon, dočeka i hita. 😉