Relacija Zagreb – Pula je ovih dana je Kijev u ratnom ruhu. Vreće pijeska, barikade, statisti u ukrajinskim uniformama, plakati na ćirilici s legendarnom porukom sa Zmijskog otoka – „Русский военный корабль, иди на хуй“ zalijepljeni su po Glavnom kolodvoru. Ispred Esplanade hoda Adrien Brody, Sean Penn izlazi iz hotela krijući se medija, a redatelj Doug Liman, čovjek koji je Bourneu dao nervozni, dokumentaristički ritam i Toma Cruisea bacio u beskonačni vremenski loop, mirno daje upute kako se snimaju scene za novi postratni potencijalni hit. Snake Island je politički triler o sabotaži Nord Streama 2022., tajnom timu ukrajinskih ronilaca i onome što se dogodilo (ili nije) ispod Baltika. Ukupno 19 snimajućih dana u Hrvatskoj, a ka koliko se Hrvatska ponudi toliko Hollywood uzima.
View this post on Instagram
Nije to lokacijsko oduševljenje prirodnom scenografijom i pretvorbom RH u nešto drugo baš tako potpuno nova priča. Od Game of Thronesa nadalje po Dubrovniku, Hrvatska je postala jedna od zemalja koje se lako pretvaraju u nešto drugo, primjerice King’s Landing, Tokio, Italiju, Ukrajinu. Program poticaja Hrvatskog audiovizualnog centra traje već četrnaest godina i kroz njega je u zemlju ušlo više od 300 milijuna Eura. Rebate od 25 % (ponekad i 30 u manje razvijenim regijama), dobar lokalni crew, arhitektura koja može igrati i srednjoeuropski i mediteranski i postsovjetski prostor i cijena koja je još uvijek razumna je hladna, racionalna strana angažmana hollywoodskih produkcija od nastavaka Mama Mie, Hitman`s Bodyguarda, Canary Blacka sve do najnovije akvizicije.
Stvar je složenija i malčice perverznija ako se zagrebe Zagreb mimo medijskih naslova
Hrvatska se nudi ne samo kao lokacija, već poprilično iskoristiv ali prazan znak. Grad/država koji može glumiti, biti i ne biti Kijev. Lokalni prostor glumi globalni spektakl, domaćini postaju statisti u tuđoj priči o tuđem ratu. Zagreb glumi Ukrajinu dok stvarna Ukrajina i dalje gori. Pula će poslužiti scenama s morem. Geopolitika se pretvara u scenografiju, a scenografija u turističku atrakciju za one koji vole “vidjeti gdje su snimali“. Usporedba nove akvizicijske i filmske vijesti ljeta s Kate Beckinsale i Canary Blackom (2022./2023.) je neizbježno okrutna. Tada je Zagreb uglavnom glumio sam sebe ili barem neku generičku europsku metropolu u jedva solidnom, konvencionalnom akciću redatelja Pierrea Morela (Taken). 65 snimajućih dana, stotine lokalnih ljudi, dramatične scene s dronom iznad krovova, zatvorene ulice. Film je stigao, odigrao svoju ulogu u streaming katalogu i nestao na sličan način gomile eksploatacijskih off hit naslova koji iskoristi arhitekturu i ljude, isporuči formulu. I nestane mimo storyja na Beckinsale Insta profilima. Liman je druga tj drugačija liga. Čovjek koji zna kako se pravi napetost bez da stalno viče. Brody i Penn također nisu off imena, imaju glumačku težinu, mogu učiniti politički triler nepropagandnim pamfletom više nego nešto što se isti bavi sumnjom, moralnom sivom zonom i cijenom tajnih operacija. Ako Snake Island uspije, neće biti samo još jedan film „snimljen u Hrvatskoj“ koliko djelo u kojem Hrvatska sudjeluje u priči o jednoj od najvećih neriješenih misterija ovog desetljeća, što bi bio kvalitativni skok od dekoracije do sudionika u narativu.
Puno je pitanja otvoreno ako preskočite incidente poput novih naslova Uwe Bolla i njegovih “Citizen Vigilante” filmotvorina u kojima glavna vijest bude glavni glumac Armie Hammer te desničarka jeftina pamfletaža o osvetniku kontra migranata. Hrvatska se nudi ne samo Amerima, ali koliko dugo će se moći nuditi tek kao jeftinija, fleksibilnija alternativa? Hoće li lokalni crewovi ostati samo servis ili će napokon početi proizvoditi vlastite priče koje Hollywood želi gledati, a ne samo snimati? Hoće li se “Zagreb kao Kijev“ pretvoriti u još jedan meme glavnih glumaca ovisno o njihovoj neprisutnosti na društvenim mrežama ili će ostati kao sjećanje na ljeto kada je centar grada izgledao kao da je rat došao do Esplanade? I što s onim neugodnim osjećajem da se tuđi bol i tuđa misterija pretvaraju u našu ljetnu atrakciju?
Hollywoode, evo nas!
Ipak, dok Liman hvali Zagreb kao “fantastičan, jako lijep grad“ i priznaje da se veseli moru jer je vruće, Hrvatska više nije samo pozadina i privremena pozornica na kojoj se igra velika geopolitička drama. Hollywood makar na kapaljku prilazi, premda oprezno s ozbiljnijim ljudima i ozbiljnijom temom mimo medijskih hvatanja glumaca u pauzama snimanja i traži se lokacijski napredak filmske RH kako bi prestala biti još jedna epizoda u dugoj seriji u kojoj se mala zemlja na rubu Europe pretvara u što god treba, dok stvarni život usporen tramvajima i uzbuđen što je Sean Penn prošao pored, očekuje nove nominacije tuzemnih filmaša prema svijetu.
Hollywoode, evo nas. Opet. I opet. S postratnim vrećama pijeska i plakatima na ćirilici. Uzmi što ti treba. Samo ovaj put, snimit nešto što vrijedi više od storyja Kate Beckinsale ili zadnjeg Limanovog remakea, manje-više groznog Road House. Moguće neće bit klasik poput njegovih ranijih spomenutih ili prvih Go i Swingers, ali s vremenom se od nečeg što se činilo nakon prvog gledanja potpuno potrošnog B akcića Mr & Mrs Smith pretvorilo u jedan od najzabavnijih akcića dekade. Svaki novi put kad ga gledaš postane bolji i bolji. Ne samo zbog “kemije” Angeline i Brada koliko blesave premise i sveg tog muž žena ubijanja. Na stranu akcijske scene, dan danas šarm šarmova je zadnja scena, btw improvizacija, kad nakon svih pokušaja likvidacija i konačnog pomirenja sjede kod psihijatra i Brad mu kaže “ae pitaj nas seks pitanje, kakav nam je sexlife”. I onda psihijatar pita, a ovaj umjesto odgovora izgestikulira i pokaže prstima desetku. I gledatelj ulovi Angelinin pogled i osmijeh u tom momentu.
Početak je i kraj, takvih nam priča daj.