Dok Hrvatska svakodnevno grca u doslovnom smeću, ilegalnim odlagalištima, aferama oko opasnog otpada, infrastrukturi koja se raspada država u zapadnom svijetu mimo turizma i pokojeg pop kulturno-sportskog bljeska, neznana kao Lijepa Njihova, sve rjeđe Naša i grad Zagreb napokon su predstavili svoj partnersko-strateški prioritet. Ne bolnice. Ne škole. Ne kanalizacija koja poplavi pola kvarta kad kiša malo jače padne. Ne rješenje Jakuševca. Nego stadion, 200-ak milijuna eura (175 mil. za sam stadion bez PDV-a, plus garaža, tereni i ostala infrastruktura koja to lijepo zaokruži na “nešto više od 200”) za rušenje jedne tribine koja godinama ne radi kako treba i gradnju posve novog Maksimira, po projektu koji je pobijedio na natječaju od 88 prijava iz više od 20 zemalja. Mladi milanski studio VG13, arhitekti Tommaso Fantini i Alberto Rossi, koji dosad u portfelju nisu imali baš nijedan stadion, ali po balkanskim meštrijama imaju nešto vrijednije od iskustva. Imaju grad podrijetla koji se, sasvim slučajno, poklapa s klupskom adresom u srcu predsjednika Dinama.
Ako rezimirate sastav devetoročlanog žirija, šest arhitekata struke i tri člana koji strukovnu raspravu trebaju “uravnotežiti” pogledom “običnih predstavnika građana” (predsjednik Dinama Zvonimir Boban, gradonačelnik Tomislav Tomašević i ministar turizma i sporta Tonči Glavina), Zvone Boban, čovjek koji je u dresu Milana odigrao 251 utakmicu i osvojio devet trofeja, uključujući Ligu prvaka ’94., glasa za pobjednika koji dolazi iz Milana. Slučajnost, naravno, VAR opcija. Nogomet je pun takvih slučajnosti, kao i hrvatski javni natječaji općenito.
”Silna struktura” ili tek skupi eksperiment?
Retoriku bi zanimalo otkad je stadion jednog kluba koji izvan regionalnih okvira europski nogomet jedva registrira mimo bljeskova za napucavanje statistike u Ligi prvaka postaje pitanje “nacionalnog interesa”? Jer crno na bijelo, ministar Glavina ponosno ističe kako je Maksimir službeno proglašen građevinom od nacionalnog interesa te je osigurano sufinanciranje i “imovinsko-pravni i suinvestitorski odnosi” riješeni su prije samog natječaja. Drugim riječima, odluka je pala prije nego što je itko od 88 prijavljenih uredâ uopće predao rad, natječaj je nužna formalnost, folklor demokratske procedure oko unaprijed dogovorene stvari tj rješenja gradnje novog. Vizualni šok vizualizacija “futurističkog Maksimira” dočekane su, blago rečeno, entuzijastično koliko i porezno rješenje. Nekompetentna javnost je masovno zaključila kako je riječ o “splačini”, “nakaradi” i strukturi koju bi i svaki ulični Picasso “i sam mogao nacrtati” za 200 milijuna eura tuđeg, javnog novca. Nije referentno, naravno, javnost uvijek tako reagira zbog nekužerstva. Boban idejno rješenje naziva “silnom i moćnom strukturom”, drugi skupim eksperimentom u urbanoj estetici na tuđi račun.
Ali pitanje koje nitko u Banskim dvorima ni gradskoj ZG upravi ne postavlja naglas je zašto ovo uopće plaćaju građani Hrvatske i Zagreba? Zašto stadion Dinamu ne bi gradio neki ruski oligarh u sukobu interesa s Kremljom, dubajski investicijski fond u potrazi za sportskim imidž-pranjem, barem bismo znali na čemu smo, transakcija bi bila transparentno prljava, a ne budžetski transparentna. Umjesto toga, imamo model gdje privatni klub s privatnim vlasničkim interesima i privatnim predsjednikom koji sjedi u komisiji koja bira izvođača, dobiva javno financiran spomenik, dok se Zagreb guši rubom prometnih kolapsa, pitanje smeća je jednako tinjajuće kao opasni otpad po Lici i ostatku deponirane hipodromske Hrvatske, a kanalizacijski sustavi i javno zdravstvo npr. između ostalih 666 prioriteta diljem zemlje čekaju red.
Rušenje starog Maksimira planirano je za 2027., gradnja počinje 2029., otvaranje do kraja 2030. dovoljno vremena da se, dok čekamo, prisjetimo koliko je “strateških prioriteta” ostalo neriješenih dok je ovaj, čisto slučajno, prošao na brzinu.
Između dva fulanja Lige prvaka i “proljeća” u Europi.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
