Zadnji dan u godini pišem ovaj tekst. Osobno, godina mi je i preteška i bolna, puno mi je toga uzela – mamu, slobodu kretanja, ne radim posao koji volim..… S druge strane, u ovom ‘mraku’ izazova, donijela mi je i svjetlo u obliku dragih ljudi, lijepih trenutaka i nekoliko edukacija.
Svi znamo što se događa ovih dana, ne trese se samo tlo u središnjoj Hrvatskoj, trese se sve u nama, otpadaju sigurnost i uzimanje života zdravo za gotovo poput žbuke sa zidova kuća. I sama proživljavam paletu emocija, toliko snažno osjećam strah, tugu, bespomoćnost, brigu da sam prvi puta od majčine smrti počela redovito uzimati tablete za smirenje. Mnogi poznanici, prijatelji, divni ljudi nalaze se na području koje se neumorno trese i brine me što sam svjesna da im sada ne mogu pomoći osim slati obilje misli punih nade i podrške.
Ljudi po selima, stari i nemoćni, nepokretni… što je s njima?
Svako malo mi bježe misli na one najugroženije. Godinama prolazim onim krajem na putu do mora i teško je opisati sve dojmove koji se talože svaki taj metar kraja koji iako su kuće bile manje – više obnovljene, nikada nije zaista obnovljen. Razmišljam o ljudima po selima, zaselcima, o starim i nemoćnim ljudima, o nepokretnim ljudima… Misli mi dođu do osoba s invaliditetom.
Jesu dobro? Imaju li osnovnu medicinsku pomoć? Jesu li im dostupni lijekovi, pelene, sonde? Što je s onima koji su ovisni o nekom aparatu – imaju li struje? Što je s njihovom psihom?
Rijetko o njima mediji pišu, pogotovo u ovakvim situacijama na koje nitko nije naviknut. Tamo su sada novi uvjeti za život, nema rutine, često nema ni osnovne infrastrukture. Masa volontera koja se tamo nalazi, teško da je obučena za rad sa osobama s invaliditetom, posebno s osobama s posebnim potrebama. Mi koji znamo pričati, možemo verbalizirati ljutnju i strahove, što je s onima koji su zarobljeni u neku dimenziju nama nedokučivu?
Ne postoje upute kako pomoći osobama s invaliditetom u iznimnim okolnostima poput potresa
Zdrav čovjek će izletjeti van kad se smiri potres, može se sakriti pod štok kad osjeti podrhtavanje… što je s osobom koja se nalazi u invalidskim kolicima, u krevetu prikopčana na razna pomagala koja mu doslovno znače život? Što ako vam je pomagalo neophodno za dostojanstven život ostalo negdje zatrpano, zgnječeno? Ne mogu ne postaviti sva ova pitanja.
Tražila sam ovih dana odgovore i na Internetu. Mislila sam da postoje upute, objašnjenja… nešto što je kratko i jasno, a može pomoći onima koji se brinu za osobe s invaliditetom u sličnim situacijama. Nažalost, nisam našla. Ne zanimaju me elaborati ni znanstveni radovi, zanima me par uputa kako pomoći osobama s invaliditetom u iznimnim okolnostima poput potresa.
Što je s terapijama osobama s invaliditetom u okolnostima poput potresa? Ne mislim samo na fizikalne terapije, ima terapija i kod logopeda, psihologa, defektologa… Znam da o tome nitko ne razmišlja i da će mnogi reći da je to nebitno. Možda mnogima i je nebitno dok spašavaju vlastite živote, no nekome i jedan dan bez terapije znači mnogo koraka natrag… Znate, nekima je biti bez terapije kao zdravima kad izgube kuću koju su godinama gradili. I ako nemaš uvjete za odraditi terapiju, nemaš krevet ni vode, neće ti ništa značiti ni milijun terapeuta, a svaka propuštena terapija, propuštena je prilika za život.
Strah posljedica na psihu zanemarenih skupina, ne samo osoba s invaliditetom
Svjesna sam da ne žive sve osobe s invaliditetom u kućama ili zgradama koje su građene po svim pravilima graditeljske struke. Ljetos kad sam s prijateljima putovala ovim dobro potresenim krajem, razmišljala sam o tome tko zna koliko osoba s invaliditetom živi ovdje i tko zna gdje se ljudi nalaze po raznim lokacijama do kojih nema ni GPS – a ni asfaltirane ceste ili signala za mobitel…
Bojim se posljedica ovih potresa, posljedica na psihu stanovnika, posljedica na psihu svih često zanemarenih skupina, ne samo osoba s invaliditetom… Prvo nas je ove godine pandemija COVID-19 i proljetni lockdown pretvorila u zatočenike domova, vlastitih strahova i misli od kojih smo godinama bježali… istodobno se treslo sve oko Zagreba kao i sami grad Zagreb. I sada, pred kraj godine, trese se danima ovaj kraj koji se nikada nije oporavio ni od ratnih zbivanja…
Bojim se. Jako. Ipak, znam da se sada u mnogima pokreće silna dobrota i snaga.
Čini mi se da je ova godina za sve nas jako dobra škola. Škola života. Škola puna teških izazovnih lekcija. Škola koja je puno toga oko nas i u nama porušila, škola koja mijenja iz temelja mnoga naša vjerovanja… Škola koja kroz izazove mijenja naše uzimanje života zdravo za gotovo. Škola koja ukazuje na propuste, škola koja daje priliku da budemo bolji, da činimo bolje, da ispravimo propuste, da budemo zajedno…
Dok obnavljamo, dok doniramo, dok volontiramo – nemojmo zaboraviti osobe s invaliditetom, nemojmo zaboraviti starije, nemojmo zaboraviti nikoga tko je u normalnim okolnostima često zaboravljen…
Sad je vrijeme da činimo promjene na bolje, na drugačije. Sad je vrijeme za sve ljudske vrijednosti da izađu iz nas u svim oblicima i budu temelj novih početaka.
Oproštaj od 2020. godine
Opraštam se s ovom godinom sljedećom porukom: Budimo ljudima ljudi. Uvijek. U svakoj prilici. Svatko od nas može učiniti barem malo, ako i imamo invaliditet u bilo kojem obliku, imajmo barem srce zdravo. Zajedno činimo promjene koje će unaprijediti nas kao pojedince i nas kao društvo. Neka se uz nas nitko ne osjeća sam ili usamljen. Nemojmo u ljudima rušiti snove, nemojmo uništavati prilike, nemojmo druge činiti porušenim Vukovarom ili potresenim područjem. Budimo ljudima ljudi!
Teško mi je napisati: Sretna nova godina. Ne ide mi uz ove izazove. Samo ću ponoviti svima vama – u novoj 2021. budimo ljudima ljudi!
________________________________________________________________________
Leonida Kifer, rođena je 1987. u Pakracu. Završila je Stručni diplomski specijalistički studij Javne uprave na Pravnom fakultetu u Osijeku. Volontera je u raznim udrugama. Godine 2018. na Učilištu EU PROJEKTI u Zagrebu završila je stručno usavršavanje i postala voditeljica pripreme i provedbe EU projekata. Iste godine je dobila status osobe s invaliditetom i zaposlila se kao voditeljica projekata u Socijalnoj zadruzi Humana Nova Čakovec. Odnedavno sam na pola radnog vremena pomoćna administratorica u Quahwi.
Sebe vidi kao spisateljicu, zapisivačicu misli i emocija, pomagačicu onima kojima je potrebna pomoć i kao osobu koja je na ovome svijetu s velikom misijom – podsjetiti na ljudskost i na sitnice koje su jako velike stvari.