Nedjelja, 5 prosinca, 2021

Lavica Leonida: Koliko brinemo o osobama s invaliditetom za vrijeme potresa?

nekima je biti bez terapije kao zdravima kad izgube kuću koju su godinama gradili. I ako nemaš uvjete za odraditi terapiju, nemaš krevet ni vode, neće ti ništa značiti ni milijun terapeuta, a svaka propuštena terapija, propuštena je prilika za život...

Zadnji dan u godini pišem ovaj tekst. Osobno, godina mi je i preteška i bolna, puno mi je toga uzela – mamu, slobodu kretanja, ne radim posao koji volim..… S druge strane, u ovom ‘mraku’ izazova, donijela mi je i svjetlo u obliku dragih ljudi, lijepih trenutaka i nekoliko edukacija.

Svi znamo što se događa ovih dana, ne trese se samo tlo u središnjoj Hrvatskoj, trese se sve u nama, otpadaju sigurnost i uzimanje života zdravo za gotovo poput žbuke sa zidova kuća. I sama proživljavam paletu emocija, toliko snažno osjećam strah, tugu, bespomoćnost, brigu da sam prvi puta od majčine smrti počela redovito uzimati tablete za smirenje. Mnogi poznanici, prijatelji, divni ljudi nalaze se na području koje se neumorno trese i brine me što sam svjesna da im sada ne mogu pomoći osim slati obilje misli punih nade i podrške.

Ljudi po selima, stari i nemoćni, nepokretni… što je s njima?

Svako malo mi bježe misli na one najugroženije. Godinama prolazim onim krajem na putu do mora i teško je opisati sve dojmove koji se talože svaki taj metar kraja koji iako su kuće bile manje – više obnovljene, nikada nije zaista obnovljen. Razmišljam o ljudima po selima, zaselcima, o starim i nemoćnim ljudima, o nepokretnim ljudima… Misli mi dođu do osoba s invaliditetom.
Jesu dobro? Imaju li osnovnu medicinsku pomoć? Jesu li im dostupni lijekovi, pelene, sonde? Što je s onima koji su ovisni o nekom aparatu – imaju li struje? Što je s njihovom psihom?

Rijetko o njima mediji pišu, pogotovo u ovakvim situacijama na koje nitko nije naviknut. Tamo su sada novi uvjeti za život, nema rutine, često nema ni osnovne infrastrukture. Masa volontera koja se tamo nalazi, teško da je obučena za rad sa osobama s invaliditetom, posebno s osobama s posebnim potrebama. Mi koji znamo pričati, možemo verbalizirati ljutnju i strahove, što je s onima koji su zarobljeni u neku dimenziju nama nedokučivu?

Ne postoje upute kako pomoći osobama s invaliditetom u iznimnim okolnostima poput potresa

Zdrav čovjek će izletjeti van kad se smiri potres, može se sakriti pod štok kad osjeti podrhtavanje… što je s osobom koja se nalazi u invalidskim kolicima, u krevetu prikopčana na razna pomagala koja mu doslovno znače život? Što ako vam je pomagalo neophodno za dostojanstven život ostalo negdje zatrpano, zgnječeno? Ne mogu ne postaviti sva ova pitanja.
Tražila sam ovih dana odgovore i na Internetu. Mislila sam da postoje upute, objašnjenja… nešto što je kratko i jasno, a može pomoći onima koji se brinu za osobe s invaliditetom u sličnim situacijama. Nažalost, nisam našla. Ne zanimaju me elaborati ni znanstveni radovi, zanima me par uputa kako pomoći osobama s invaliditetom u iznimnim okolnostima poput potresa.

Što je s terapijama osobama s invaliditetom u okolnostima poput potresa? Ne mislim samo na fizikalne terapije, ima terapija i kod logopeda, psihologa, defektologa… Znam da o tome nitko ne razmišlja i da će mnogi reći da je to nebitno. Možda mnogima i je nebitno dok spašavaju vlastite živote, no nekome i jedan dan bez terapije znači mnogo koraka natrag… Znate, nekima je biti bez terapije kao zdravima kad izgube kuću koju su godinama gradili. I ako nemaš uvjete za odraditi terapiju, nemaš krevet ni vode, neće ti ništa značiti ni milijun terapeuta, a svaka propuštena terapija, propuštena je prilika za život.

Strah  posljedica na psihu zanemarenih skupina, ne samo osoba s invaliditetom

Svjesna sam da ne žive sve osobe s invaliditetom u kućama ili zgradama koje su građene po svim pravilima graditeljske struke. Ljetos kad sam s prijateljima putovala ovim dobro potresenim krajem, razmišljala sam o tome tko zna koliko osoba s invaliditetom živi ovdje i tko zna gdje se ljudi nalaze po raznim lokacijama do kojih nema ni GPS – a ni asfaltirane ceste ili signala za mobitel…
Bojim se posljedica ovih potresa, posljedica na psihu stanovnika, posljedica na psihu svih često zanemarenih skupina, ne samo osoba s invaliditetom… Prvo nas je ove godine pandemija COVID-19 i proljetni lockdown pretvorila u zatočenike domova, vlastitih strahova i misli od kojih smo godinama bježali… istodobno se treslo sve oko Zagreba kao i sami grad Zagreb. I sada, pred kraj godine, trese se danima ovaj kraj koji se nikada nije oporavio ni od ratnih zbivanja…

Bojim se. Jako. Ipak, znam da se sada u mnogima pokreće silna dobrota i snaga.
Čini mi se da je ova godina za sve nas jako dobra škola. Škola života. Škola puna teških izazovnih lekcija. Škola koja je puno toga oko nas i u nama porušila, škola koja mijenja iz temelja mnoga naša vjerovanja… Škola koja kroz izazove mijenja naše uzimanje života zdravo za gotovo. Škola koja ukazuje na propuste, škola koja daje priliku da budemo bolji, da činimo bolje, da ispravimo propuste, da budemo zajedno…

Dok obnavljamo, dok doniramo, dok volontiramo – nemojmo zaboraviti osobe s invaliditetom, nemojmo zaboraviti starije, nemojmo zaboraviti nikoga tko je u normalnim okolnostima često zaboravljen…

Sad je vrijeme da činimo promjene na bolje, na drugačije. Sad je vrijeme za sve ljudske vrijednosti da izađu iz nas u svim oblicima i budu temelj novih početaka.

Oproštaj od 2020. godine

Opraštam se s ovom godinom sljedećom porukom: Budimo ljudima ljudi. Uvijek. U svakoj prilici. Svatko od nas može učiniti barem malo, ako i imamo invaliditet u bilo kojem obliku, imajmo barem srce zdravo. Zajedno činimo promjene koje će unaprijediti nas kao pojedince i nas kao društvo. Neka se uz nas nitko ne osjeća sam ili usamljen. Nemojmo u ljudima rušiti snove, nemojmo uništavati prilike, nemojmo druge činiti porušenim Vukovarom ili potresenim područjem. Budimo ljudima ljudi!

Teško mi je napisati: Sretna nova godina. Ne ide mi uz ove izazove. Samo ću ponoviti svima vama – u novoj 2021. budimo ljudima ljudi!

________________________________________________________________________

Leonida Kifer, rođena je 1987. u Pakracu. Završila je Stručni diplomski specijalistički studij Javne uprave na Pravnom fakultetu u Osijeku. Volontera je u raznim udrugama. Godine 2018. na Učilištu EU PROJEKTI u Zagrebu završila je stručno usavršavanje i postala voditeljica pripreme i provedbe EU projekata. Iste godine je dobila status osobe s invaliditetom i zaposlila se kao voditeljica projekata u Socijalnoj zadruzi Humana Nova Čakovec. Odnedavno sam na pola radnog vremena pomoćna administratorica u Quahwi. 
Sebe vidi kao spisateljicu, zapisivačicu misli i emocija, pomagačicu onima kojima je potrebna pomoć i kao osobu koja je na ovome svijetu s velikom misijom – podsjetiti na ljudskost i na sitnice koje su jako velike stvari. 

Pročitajte još...

Leonida Kifer: Lavica koja se za svoj život bori od prvog udisaja!

Roditi se kao palčica, odrastati kroz djetinjstvo 'okovana' u pomagalo za ispravljanje kralježnice, uz stalne bolove po cijelom tijelu... Ni rat, pa ni bolest i smrt majke - ni brojne životne nedaće nisu u ovom mladoj djevojci uništili želju da 'živi kao svi drugi ljudi'. A možda su za njezin životni optimizam ipak 'krive' supermoći jedne Lavice?

Lavica Leonida: Jesu li osobe s invaliditetom – u prometu građani drugog reda?

Kada sam o svojim iskustvima o vožnji autobusima porazgovarala s drugim osoba s invaliditetom, iz različitih krajeva Hrvatske, dobila sam većinom negativna iskustva i gorčinu. Od neljubaznosti, drskosti, ismijavanja invalidnosti… Uopće me ne čudi što mnogi izbjegavaju javni linijski promet

Lavica Leonida: Osobna invalidnina – pravo za koje mnoge osobe s invaliditetom ni ne znaju

Ovih dana se ponovno aktualiziralo pitanje povećanja osobne invalidnine, koja trenutno u RH iznosi 1.500 kn - manje od pola minimalne plaće. Zašto pišem o ovome? Zato što je politika odlučila da neće povećavati ovaj iznos, smatrajući da je dovoljno velik. Iz iskustva ću reći – ništa što ostvarujemo na temelju invaliditeta nije dovoljno veliko, jer ono jedino veliko – zdravlje, to zauvijek nemamo

Lavica Leonida: Želiš nešto što ti ne pripada? Evo ti moji bolovi…

Mene uistinu brine gdje je jedna zdrava mlada osoba mogla pokupiti ovakav stav prema životu, društvu i osobama s invaliditetom? Čime ga se 'hranilo' i što ga je okruživalo da zdrav poželi iskoristiti osobu s manje zdravlja?

Povezano

Zdravlje na prvom mjestu: Postoje li sigurne boje za kosu?

Zaista nije svejedno koje preparate koristimo, s kojim, odnosno kakvim bojama se farbamo. Sve kroz našu kožu postaje brzo dijelom našeg krvotoka, a s ispiranjem, kroz vodu postaje i dio Zemlje u koju onda ulaze sve te štetne supstance

Svjetski dan borbe protiv AIDS-a: Za dobro zdravlje najvažniji je snažan imunološki sustav

Kako bi imunološki sustav funkcinirao možemo mu i sami pomoći usvajanjem svakodnevnih životnih navika koji, znanstveno dokazano, pomažu njegovu pravilnom radu

Oči su ogledalo duše, no znate li kako sačuvati dobar vid?

Oči trebate kontrolirati onoliko često koliko vam to preporuči vaš liječnik ili otići na pregled ako se nešto u vašem vidu promijenilo. Kao što je važno održavati svoje tijelo zdravim, tako je važno održavati i oči zdravima. Donosimo savjete kako što dulje održati dobar vid

9 najboljih načina da zaustavite prehladu prije nego što ona i počne

Od pravilnog pranja ruku do dovoljnog sna, otkrijte provjerene savjete liječnika kako možete izbjeći bolest. Jer, osim koronavirusa, ovo je vrijeme zapravo 'rezervirano' za razne viroze, prehlade i respiratorne bolesti

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime