Kritika filma by Anđelo Jurkas: Stans – Striptizni portret rap Elvisa iz perspektive obožavatelja

Dvadeset i pet godina nakon što je objavio superhit ‘Stan’, storytelling pjesmu u kojoj je opisao tragičan odnos između zvijezde i deluzivnog fana uz sjajno korišten Dido sample ‘Thank You’, najveći rap brbljavac Eminem se vraća na filmsko platno sjajnim dokumentarcem ‘Stans’. 

 

Film je premijerno prikazan na SXSW festu u Londonu, a od kolovoza 2025. dostupan je i globalnoj publici. 

Riječ je o prvom ozbiljnom intimnom portretu ‘rap Elvisa’ nakon igranog filma ‘8 Mile’, ali ovaj put kroz oči onih koji ga najviše oblikuju – njegovih obožavatelja. Strukturiran u paralelne narativne linije, ‘Stans’ s jedne strane prati Eminemov uspon, pad i povratak kroz arhivske snimke, intervjue i svjedočanstva njegovih suradnika poput Dr. Drea, LL Cool J-a, kolega poput Eda Sheerana i producenta Jimmyja Iovinea, dok se s druge strane fokusira na fanove koji su otišli najdalje u svojoj odanosti.

 

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Marshall Mathers (@eminem)

Tu su priče o čovjeku s Guinnessovim rekordom za najviše Eminem tetovaža, trans osobi koja je kroz njegove pjesme pronašla vlastiti identitet, fana koji piše ‘fan fiction’ o reperu, pa sve do onih koji hodočaste u Detroit kako bi posjetili mjesta vezana uz njegov život. Paralelna montaža pokazuje koliko se fikcionalni ‘Stan’ iz pjesme pretvorio u globalni simbol obožavateljske strasti, čak i uvršten u službene rječnike kao opis osobe koja se opsesivno i deluzorno veže uz slavne osobe.

 

Film ne bježi od emo baze, ma koliko Eminem kao Slim i Marshall bio drečavi strip karakter. Najpotresniji trenuci ipak dolaze od samog ispovjesnog Eminema. Rijetko viđeno otvoreno, reper govori o vlastitom predoziranju 2007., trenutku kada je propustio recital i momente svoje kćeri Hailie i procesu rehabilitacije tijekom kojeg je, kako kaže, morao ponovno naučiti hodati. Potom ubojstvo bliskog frienda, repera Proofa kao nužne ‘dealing with death’ ispovijesti dajući težinu priči o slavi, izolaciji i povratku, dok fanovi koji su se identificirali s njegovim borbama pokazuju koliko umjetnost može biti ogledalo života. Upravo u toj simbiozi između zvijezde/umjetnika i publike leži najveća snaga filma.

S druge strane, ‘Stans’ povremeno pati od fragmentarnosti. Životi odabranih fanova izneseni su zanimljivo, ali nedovoljno interesantno popraćen njegov dio priče da bi dobili puni dramski luk, pa neke priče ostaju na razini više ili manje simpatičnih vinjeta. Također, film svjesno zaobilazi kontroverze koje su pratile Eminemovu karijeru, a danas bi u vrijeme vrištećih korektnosti sjajno dostajale, mizogine i homofobne stihove, nasilni humor (ah, sve toliko proskribirane forme izraza) te se odlučuje za topli, nostalgični ton posvećen prvenstveno onima koji ga vole, što ga čini emotivno lako probavljivim, istovremeno ograničavajući njegovu kritičku snagu i oštrinu.

 

 

Riječ je o pristojno emotivnom, ponekad dirljivom dokumentarcu ‘od fanova, za fanove’. Ako tražite analizu kulturnog fenomena, poželjet ćete složenije. No ako je ideja ulaza u emo svijet die hard obožavatelja koji su u Eminemu pronašli smisao, identitet ili spas, film će vas zasigurno pogoditi.

 

‘Stans’ je stoga manje sveobuhvatan portret karijere, a više sentimentalna posveta vezi između umjetnika i publike. Introspektivan, nostalgičan i emotivan koji funkcionira kao svojevrsna obostrana zahvalnica i Eminemu i njegovim obožavateljima. Kao i sama pjesma, ostavlja nas u razmišljanju o tankoj liniji između odanosti i opsesije, slave i samoće, umjetnosti i stvarnog života.