Redatelj Mike Flanagan je kroz karijeru služio reputaciju jednog od najpouzdanijih adaptatora Stephena Kinga. Od Doktora Sleepa do Gerald’s Gamea, nizao je njegove ne baš osobite ekranizacije. No, s ‘Chuckovim životom’ prema Kingovu recentnom romanu, točnije kraćoj noveli u tri čina, čini se kao da je konačno došao do zida, pa umjesto praćenja Kingove edukativne potrebe i građenja napetosti i slojevitost likova, predao se ambiciji režirati nešto što bi trebalo biti ‘važna životna parabola’, docirajući višak i baš u tom pretencioznom pokušaju film gubi i ritam i srce.
Roman Stephena Kinga If It Bleeds već je imao tročinsku strukturu s fragmentiranim narativom, a Flanagan ju je prenio gotovo doslovno. Tri čina – ‘Odlazak’, ‘Život’ i ‘Smisao’, to jest ‘I Contain Multitudes’, prate Chucka (Tom Hiddleston) kroz niz egzistencijalnih slika; od spoznaje vlastite smrtnosti do kaleidoskopa retrospektivnih epizoda, od malih nogu preko billboard jumbo plakata do smrtne postelje.
Estetika koja je ‘pojela’ priču
Osnovni problem filma je što Flanagan tretira novelski materijal više kao platformu za estetske vinjete, nego kao priču. Lik Chucka, premda izveden s dostojanstvom i britanskom profinjenošću Hiddlestonova glumačkog raspona, ostaje tek maketica i črčka za niz alegorija koje se gomilaju bez prave emotivne progresije.
Film izgleda kao katalog ‘dubokih’ slika, pardon, nekoherentno vezanih dramskih skica. Primjerice; razgovor s bubnjarkom kraj fontane dok pozadinska svjetlost prodire niz kapi vode, šetnja s plesačicom u zlatni sat s produženim ‘god’s eye’ starinskim osjećajem, billboard plakati koji se ‘obraćaju’ drugim likovima filma govoreći o Chuckovih 39 godina na poslu, obvezni ‘ples kroz život’ kadar montiran kao reklamni spot. Sve je toliko prenaglašeno hiperestetski, da gledatelju neosjetljivom na taj vid dociranja pažnja splasne nakon par minuta repeticija tog tipa.
View this post on Instagram
Flanagan, wannabe vješt u horor atmosferi i klaustrofobičnim prostorima, imitira metafiziku Terrencea Malicka (Drvo života) pokušavajući dokučiti humanost i poeziju, a doskače tek manirizam. Stilizacija je toliko isforsirana da umjesto kontemplacije o kvalitetnom življenju života izaziva zamor, a publika se osjeća kao da gleda produženi trailer za meditacijski retreat.
Tom Hiddleston je nesumnjivo karizmatičan glumac širokih gabarita. Njegova suptilna kontrola emocija u trenucima introspekcije i suzdržana toplina u kontaktu s drugima ne podsjećaju na najbolje trenutke njegove karijere. Sputan režijskim odlukama, pogledima u prazno kao traženjima zamišljenosti, odlučuje Chucku dati filozofske dimenzije i popratiti megalodonski pristup životnim sitnicama. Dijalozi su prenapuhani, prečesto konstruirani da zvuče kao citati za motivacijske postere. Sporedni likovi djeluju kao kulise, bez stvarnog karaktera, tek figure koje Chucku trebaju osvijetliti neku pouku.
Sterilna adaptacija pretvorena u katalog prenaglašenih slika
Kingov predložak zapravo je esej o smrti, smislu i naslijeđu, prožet njegovim tipičnim ‘svakodnevnim’ realizmom. Flanagan je odlučio ignorirati tu prizemljenost i sve okrenuti prema metafizičkom s rezultatom kako film govori o važnim pitanjima (životne odluke, prolaznost, naslijeđe), ali to čini tako deklarativno i didaktično da promašuje ono što je Kingov tekst mogao ponuditi – tihu, intimnu bol i humor, pa umjesto katarze ostaje redateljsko gledateljska praznina.
Kao što je Malick zamarao dugotrajnim vizualnim esejima i kontemplacijama koje su nerijetko bile hermetične, tako i Chuckov život nosi istu boljku, samo bez Malickova šlepanja na montažno narkoleptičke lirike i filozofske dubine. Chuckov film se pretvara u niz prenaglašenih ‘slika smisla’, što nakon prvog armagedon čina postaje iscrpljujuće.
Chuckov život trebao je biti hrabar iskorak Mikea Flanagana u intimnu dramu, ali umjesto toga, postao je Kingova potencijalno najpretencioznija i najsterilnija adaptacija. Tom Hiddleston je zatočen u prenapuhanoj estetici koja mu izvedbu čini tihom, a pompoznom.
Film po odjavnoj špici osjeća kao ‘edukativno’ porinuće života servirano kroz Instagram filtere, a ono što bi trebalo biti duboko, postaje samo naporna filmska filozofija lika koji, da je imao filozofiju u srednjoj, jedva bi navlačio dvojku. Za fanove Kinga i Flanagana sve može biti zanimljiv eksperiment, no za većinu publike ovo je još jedan dokaz da pretenciozna estetika ne može nadomjestiti emociju i priču. Ne kao Stand By Me, ili Misery.
U slučaju da vam se poželi kudikamo pametnijeg dociranja o životu, pogledajte About Time Richarda Curtisa i mimo simpatičnih sporednih rola Margot Robbie i Vanesse Kirby i glavne Rachel Mc Adams i Domhnalla Gleesona svjedočite zbilja dirljivom filmskom eseju o životu. Bez plesnih metafora, nasreću.
Ocjena: 5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube