Gordana Džepina je jedna od onih kojoj uloge ne određuju stav, ali stav pozicionira prema onome što dolazi – ne što je prošlo.
1. Goga, diplomiraš glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Bosni i Hercegovini – kako je izgledao put od studentskih dana do prvih profesionalnih uloga u Hrvatskoj, posebno u kazalištu?
Sa studentskim sam predstavama proputovala Bosnu i Hercegovinu uzduž i poprijeko. Jako je volim, pogotovo Tuzlu i Sarajevo. Tim redoslijedom zato što sam u Tuzli duže živjela i odgovorno tvrdim da ne postoji manji grad s većom koncentracijom beskrajno darovitih ljudi iz raznih umjetničkih oblasti. Prve profesionalne uloge u teatru, ali i na televiziji, dobila sam još za vrijeme studija, a po povratku u Zagreb, uslijedila je borba za pozicioniranje na malom, zatvorenom tržištu. Sve uloge sam dobivala preko javnih audicija, kojih je u ono vrijeme bilo dovoljno. Kazališta za odrasle nisu raspisivala audicije pa sam profesionalni niz nastavila dječjim predstavama.
View this post on Instagram
Puno su važnije socijalne vještine, nego ‘zanat’
2. Imaš priliku raditi u kazalištu, ali i popularnim TV formatima. Koje uloge u teatru su najdraže i zašto i kako se osjeća kada prelaziš iz kazališne na TV glumu?
Nedavno sam, nakon dugogodišnje pauze, na poziv Buge Marije Šimić Milošev iz Male scene, igrala vješticu u predstavi za najmlađe. Bio je to proces za poželjeti, predivan skoro kao Buga, koja kazalište voli i živi cijelim svojim bićem. Baš sam guštala u igri i interakciji s klincima. Obožavam njihovu srčanost i neposrednost, slobodu da dobacuju za vrijeme predstave ili se popnu na scenu. Nikad ne znaš što te čeka, a opet jedva čekaš izaći pred njih. Gluma je gluma neovisno o mediju, motiv mi je uvijek storytelling, pa prešaltavanja i ne osjetim pretjerano.
3. Nisi se pojavljivala u brojnim hrvatskim sapunicama i serijama na RTL-u, Novoj TV i HTV-u, je li teško ući u ‘loop’ stalnih TV angažmana i o kome čemu ovisi? Mnogi glumci kažu da je teško stalno se afirmirati u malom tržištu poput hrvatskog, gdje te RTL, Nova TV ili HTV moraju ‘stalno zvati’. Što po tvom mišljenju treba da bi glumac ostao u tom krugu i bio tražen?
Glumci su kod nas u vrlo nezahvalnoj poziciji, mora ih netko htjeti, a ne postoji zdravo takmanje niti jasno određeni kriteriji po kojima ih se bira, dijelom zbog toga što je sve preko određenog stupnja vještine, možemo reći i uvjerljivosti, zaista tek stvar ukusa, a dijelom i zato što ne postoje klasični agenti kao vani, niti audicije na koje bi te isti slali. Drugim riječima, za dobivanje poslova, puno su važnije socijalne vještine, nego zanat. To je često i razlog zašto je netko sveprisutan, a netko sporije i teže dolazi do prilika. No nema tu ispravnog ili pogrešnog načina, svi smo različiti i to je predivno.
View this post on Instagram
O novim projektima – među kojima je i velika uloga na Netflixu!
4. Sinkanje crtića i animiranih filmova – reci nešto o tom dijelu posla. Koji su najdraži likovi kojima si dala glas i je li sinkronizacija odmorište ili dodatni izazov?
U tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama, Almodovar mi je bio omiljeni filmski redatelj, njegove ranije uratke i danas znam napamet. U ženama na rubu živčanog sloma, Carmen Maura igra Pepu, glasovnu glumicu, koja očajnički pokušava spasiti vezu sa ženskarom Ivanom, također glasovnim glumcem. Već tada mi se posuđivanje glasova u igranim i animiranim serijama i filmovima činilo fora, no nakon voice testa i prvih uloga bukvalno sam se zaljubila. Najbolji posao ikad. Termini traju po dva-tri sata, no prolete kao par minuta. Sinkam crtiće već nekih 15-16 godina i još uvijek su mi izazov i velika radost. Nemam najdraže likove, to s ulogama mi je generalno kao s frajerima, aktualni su uvijek najbolji i najdraži.
Diplodok se krajem prošle godine počeo prikazivati u kinima, još uvijek ga se može vidjeti po manjim gradovima diljem Hrvatske, Nickelodeonova serija Pinky Malinky je sada dostupna na hrvatskom jeziku, a ja sam posudila glas ravnateljici Pfunne, treba izaći nova sezona Batwheelsa s mojom Batcomputer, a upravo snimam i veliku lijepu ulogu u jednom od novih Netflixovih projekata, no ne smijem ništa otkrivati dok ne osvane na njihovoj platformi.
5. Nedavno glumiš u spotu za Babichovu pjesmu ‘Neki novi ja’, kako je bilo surađivati s Andrejem Babićem na takvom projektu i privlače li više glazbeni video spotovi ili reklame?
S Andrejem me upoznala zajednička prijateljica. Fura svoju furku i jako je posvećen, super mi je to. Ima divnu boju glasa. Nedavno sam snimila treći glazbeni spot za njega. Za reklame su veći honorari, ali više volim glazbene spotove zato što su narativnom linijom vrlo blizu neke najkraće forme igranog filma.
‘Ne planiram ništa, puštam stvari da se same dogode.’
6. Kako bi opisala trenutno stanje na hrvatskoj glumačkoj sceni – što je dobro, a što brine kad je riječ o prilikama za glumce bilo koje generacije?
Ne pratim i ne promišljam pretjerano, fokusirana sam samo na pozitivno. Mislim da ništa u životu ne treba čekati pa tako ni prilike, treba se kretati, samo kretnja donosi promjene. Utješno je vidjeti da su nove generacije daleko hrabrije od moje i ne daju se zajebavati. Raduje me vidjeti kolegice, mlađe i srednje generacije, koje same kreiraju svoje prilike, raspisuju dramske tekstove, filmske scenarije, prijavljuju projekte, okupljaju ekipe, režiraju. Naše društvo njeguje kult mladosti, kao da se starenje ne prašta, obožavam vidjeti i sve više umirovljenih kolega i kolegica koji su zdravi, autentični, prkose nametnutim standardima i odbijaju prihvatiti da njihove priče i pojave nikoga ne zanimaju, naprotiv, aktivni su, igraju i žive život punim plućima.
7. Koliko si (ne)zadovoljna gdje se nalaziš u karijeri? Što smatraš najvećim uspjesima do sada, a što su snovi ili uloge koje još nisi ostvarila i zašto?
Jako volim svoj posao, ali me ne određuje mnogo kao osobu. Puno više me određuje to kakva sam kći, sestra, partnerica, čovjek na kraju krajeva. Zadovoljna sam razvojem karijere, sretna sam, nemam nekih neostvarenih snova. Voljela bih, doduše, Španjolsku upoznati kao što poznajem svoju zemlju ili susjednu BiH, upisati u filmografiju i neki njihov naslov. Ili bilo koje zemlje sa španjolskog govornog područja.
8. Imaš li neke projekte u planu za budućnost, možda povratak u kazalište, veću filmsku ulogu, nešto neovisno ili izvan Hrvatske? Čemu se najviše veseliš?
Ne planiram ništa, puštam stvari da se same dogode. To ne znači da ih čekam, šljaker sam, puno radim i stalno stvaram razne kreativne divote. Daj Bože zdravlja, moje vrijeme tek dolazi, mora netko i babe igrati.
‘Treba slušati intuiciju i pronalaziti satisfakcije u svemu što radimo. Tako se postiže balans.’
9. Što bi savjetovala mladim glumcima koji tek kreću karijeru u Hrvatskoj, kako balansirati između komercijalnih poslova (sapunice) i onoga što srce traži (kazalište, film) i kako ne izgubiti motivaciju na duge staze?
Meni je kao klinki užasno išlo na živce kad bi govorili da je najvažniji rad na sebi, no onda malo odrasteš i shvatiš da jedino to možeš i trebaš jer na gomile drugih stvari ionako ne možeš utjecati. Raditi na sebi i biti ustrajan. A za komercijalne i umjetničke projekte, ne znam, dosta je to individualno, ja ih ne dijelim tako. Kazalište i film u neku ruku podrazumijevaju umjetničku vrijednost, no često je i nemaju, svašta se radi i snima. S druge strane, sapunice ne pretendiraju na to i mislim da su zaista odličan trening za mlade glumce. Naučiš se redu, radu i disciplini, naučiš sve što trebaš znati o televiziji, setovima, igri u kadru. Ukratko, treba slušati intuiciju i pronalaziti satisfakcije u svemu što radimo. Tako se postiže balans. Ne doživljavati sebe ni druge preozbiljno. I radovati se pizdarijama. Pizdarije su u životu sve.
View this post on Instagram
10. Je li ikad bilo do momenata prekvalifkacije i koliko je glumačka scena u RH okrutna i maćeha, a koliko je polje snova i ostvarenja istih i pod kojim uvjetima?
U studiu Net, manjoj produkciji u kojoj već 15 godina sinkroniziram, unatrag zadnje četiri godine radim i na drugim, glumi srodnim poslovima. Ne gledam na to kao na prekvalifikaciju zato što mi je blisko, zanima me cijeli proizvodni proces i volim sve faze rada. Nisam se okušala jedino u animaciji i obradi zvuka, miksu. Radeći u firmi s manjim brojem zaposlenika, razvili smo međusobno gotovo familijarne odnose, najbliža sam s toncima, Marijanom i Gregom, moram ih javno pohvaliti jer čine čuda, a sam posao je kreativan, uzbudljiv, brz, dinamičan, sve što odgovara mojoj prirodi.
Fotografije: Privatna arhiva