U karijeri redatelja poput Južnokorejca Kogonade, čije su ranije studije prostora, tišine i odnosa (Columbus, After Yang) nosile intelektualnu i estetsku disciplinu, očekivanja za novi film bila su vezana uz rafiniranu igru i kombinacije vizualnog, metaforičkog i konceptualnog. Ono što bi ljubitelji znali klasificirati kao ‘veće od života’.
Veliko hrabro predivno putovanje (A Big Bald Beautiful Journey) na papiru doista zvuči kao logičan korak u tom smjeru i daljnji rođak Kaufmann/Gondryjevog kultnog klasika Eternal Sunshine Of The Spotless Mind. U prijevodu; introspektivno putovanje dvoje protagonista kroz paralelne verzije vlastitih života, sjećanja i mogućnosti, u tradiciji metaforičko-mind-game pripovijedanja. No, u stvarnosti, film je pretvoren u jedan od najvećih promašaja godine, bok uz Chuckov život, svojevrsnu slikovnicu metafora koja, unatoč raskošnoj ideji i vizualnim željama, ne uspijeva stvoriti nit’ emotivnu, nit’ intelektualnu rezonancu.
Kogonadina vizualna perfekcija bez emocionalne dubine
Tamo gdje je Gondry imao Kaufmannovu kirurški preciznu, ali poetsku scenarističku konstrukciju koja balansira apsurd i emociju, Kogonada se u ovom slučaju oslanja na vizualne trikove i scenarij koji djeluje kao skup radioničkih vježbi ‘poetiziranja’ života. Glavni likovi (Margot Robbie i Colin Farrell) otvaraju simbolična vrata, ali doslovno vrata različitih boja i oblika koja ih vode u alternativne egzistencije: neostvarene ljubavi, izgubljene prilike, srednje škole, obiteljske traume, fantazijske inačice stvarnosti. Ideja na prvu zvuči primamljivo, no vrlo brzo postaje jasno da iza metafore nema sadržajne gustoće, već samo ponavljanje.
View this post on Instagram
Kogonada je i ovdje formalno impresivan: kadar je čist, simetričan, vizualni motivi brižno građeni. Njegova sklonost arhitektonskoj preciznosti vidi se u svakoj sceni, vrata putovanja kroz prošlost su smještena kao instalacije u muzeju, svjetlo obasjava kadrove sterilno laboratorijski, kolorkorekcija je gotovo AI-ovski čista. No taj vizualni perfekcionizam djeluje sterilno kada nije uparen s pripovjednom logikom ili emocionalnim rizikom. U ranijim mu radovima Columbusu i After Yangu tišina i prostor bili su nositelji značenja, dok A Big Bald Beautiful Journey prostor postaje sam sebi svrhom, dekor bez stvarne funkcije.
Dobar glumački par, ali bez oslonca u scenariju
Robbie i Farrell nisu problem filma. Dapače, njihova kemija, iako minimalna, uspijeva iznijeti dijelove priče iznad banalnosti scenarija. Farrell, naviknut na rad s autorima koji balansiraju melankoliju i apsurd (In Bruges, The Banshees of Inisherin, Lobster), koristi svoje tihe gestikulacije i umorne oči kako bi prizemljio scene, to jest dao im bar pokušaj ‘snolikog’ realizma. Robbie pruža svojevrsni autopilot karizme, oslanjajući se na svoju vizualnu ljepotu, energiju i prisutnost koje nosi iz ranijih uloga i percepcije kod gledatelja o njoj kao ‘next Charlize Theron’. Problem je što im scenarij ne daje dovoljno mesa za izvanserijske glumačke pečate. Dijalozi se vrte oko otrcanih poetskih kovanica tipa ‘jesi li ikada otvorila vrata svojih sjećanja?’, ‘kiša zna biti viša od nas samih’, koje zvuče poput pretencioznih Instagram citata i 90% stihova hrvatske estrade.
View this post on Instagram
Teret promašaja ‘Putovanja’ je upravo u scenariju i dramaturgiji. Dok Gondry i Kaufmann koriste bizarne koncepte kako bi uronili dublje u psihologiju likova, ovdje vrata, boje i ‘paralelne mogućnosti’ ostaju plitki rekviziti. Film se kreće od jedne šarene ‘epizode’ do druge, nalik turističkoj razglednici iz nepostojećih života. Narativne poveznice pritom nisu kao u Waltera Mittyja, poželjno manipuliranje gledateljevim emocijama, dapače opterećene su jeftinim patosom, svaki trenutak traži da gledatelj osjeti ‘veliku poetsku misao’, ali bez gradnje emocije ili stvarnog sukoba. Otprilike isto kao u ‘Chuckovom životu’. Rezultat je repetitivnost i gubitak fokusa: gledatelj se osjeća kao da lista album lijepih slika uz prenaglašenu didaktičku naraciju.
Veliko hrabro predivno ništa
Namjera filma je bila ispitati što znači živjeti više života, što znači biti zarobljen u nostalgiji ili fantaziji, ali ostaje tek površno deklarirana prenemagačina razine ‘Jedi, živi, moli’, ili kako se već zvala ona splačina ekranizacije s Juliom Roberts u potrazi za smilom života i opravdanjem svojih prevara. Dok Eternal Sunshine ili relativno Past Lives (Celine Song) nude bolnu univerzalnost ljubavnih i egzistencijalnih izbora, A Big Bald Beautiful Journey uspijeva tek replicirati okvir, bez ikakve duše, što bi zaključili gledatelji na čiju se poetsku misao cilja. Metafore su prepoznatljive, ali i banalne; njihova ‘poetika’ više podsjeća na rimu tipa ‘kiša – viša’, nego dubinsko istraživanje ljudske krhkosti.
Veliko hrabro predivno putovanje trebao je biti umjetnički eksperiment o putovanju kroz vlastite alternative i paralelne živote, ali završava kao niz lijepo fotografiranih, ispraznih slika. Kogonada ostaje redatelj s iznimnim okom za kadar, no bez čvrstog scenarističkog temelja estetika mu perolako klizi u sterilnost. Robbie i Farrell rade što mogu, no isto tako bez snažnijeg teksta njihova prisutnost ne može nadoknaditi dramske šupljine.
Film će, unatoč lošem feedbacku i PR-u te potencijalnom box office podbačaju, vjerojatno pronaći nemali broj poklonika među onima koji vole svaku filmsku ‘poeziju’, ma koliko banalna bila. No za većinu će ostati primjer kako dobra ideja i odlična glumačka postava ne mogu spasiti loše napisan i dramaturški nekonzistentan projekt.
Ocjena: 5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube