Dora 2026., u meme internetskom svijetu ne bez povoda ni razloga prekrštena u ‘Dnora 2026.’, još je jednom ogolila kronični problem hrvatskog izbora pjesme za Eurosong. Imamo pozornice bez svjetala, ambiciju bez strategije, produkciju bez vizije i selekciju bez stvarne odgovornosti. Nakon dvije otužne polufinalne večeri u kojima je od 12 kandidata prolazilo njih 8, kako bi ih 16 u finalu reprizno podsjetilo na većinski užas ponude, ostao je samo dojam da se forma uporno održava dok sadržaj već godinama izostaje, ako ih ne zbune incidenti tipa Let 3 ili Baby Lasagna.
Relativiziranje odgovornosti ‘stručnog’ žirija (HTV-ovski žiri ove godine u sastavu: Tihomir Preradović – skladatelj i glazbeni producent, Denis Mujadžić Denyken – skladatelj i glazbeni producent, Ivana Kindl – pjevačica, Mia Negovetić – pjevačica, skladateljica, glasovna glumica, Monika Lelas Halambek – voditeljica i urednica na Drugom programu Hrvatskog radija, Jelena Balent – glazbena urednica na Hrvatskom radiju i pjevačica, Davor Medaković – glazbeni urednik na Hrvatskom radiju i autor glazbenih emisija) koji je odabrao ove pjesme kao potencijalne hrvatske predstavnike dodatno je pojačalo gorak okus. Ako je ovo presjek onoga što se smatra konkurentnim i izvozno relevantnim, onda niti nije problem toliko u izvođačima koliko u sustavu, ali i to je već prastara Fort Knox priča.
View this post on Instagram
Optimističnih 2% šansi za Hrvatsku
Da ironija bude potpuna, kladionice za Eurovizije 2026. su Hrvatskoj, kad su čuli pjesme odabrane za finale bez obzira na pobjednika, dodijelile velikodušnih 2% šansi za pobjedu. Dovoljno da budemo statistički optimistični za sjajan neplasman u finale zlatnog sjaja. Da je iole odgovornosti, urednici i zaduženi za ovogodišnji Dorizam priključili bi se onim zemljama koje su se povukle uslijed Izraela iz natjecanja i poslali razglednicu s golubom mira kojem u kljunu fali masliničica.
View this post on Instagram
Jer traženje odgovora na pitanje šalju li se na taj Euro preskupi trash glazbeni ‘spektakl’ kvalitativno najbolje pjesme od ponuđenog, ili pjesme koje bi mogle najbolje proći po njušenju Eurosong kužera i predosjećaju ukusa ovogodišnje eurosongovske publike i žirija, ostaje neodgovoreno i ovog puta. Po klasičnom modelu bulumente novih imena, sića estradnjaka čiji su menadžeri/ce friendovi sa žirijem ili ekipom s HTV-a i par njih koji imaju pristojnu pjesmu, stilski se prošaralo od nu metala i estradnih balada, dance pop štanceraja, etno koketiranja, male bonding balada, bilingualnih malo hrvatski, malo engleski (uglavnom s vrlo tvrdim izgovorom), do poneke pjesmice koja će preživjeti tek tjedan emitiranja. U moru finalnog prosjeka i ispodprosječnosti, tek se nekoliko trenutaka moglo smatrati pristojnima ili ambicioznima.
Lelek naučile na greškama, ostali zapeli u kalkulacijama
Višeglasne Lelek s pjesmom Andromeda djelovale su ambicijom najzaokruženije. Vokalno posložene, scenski disciplinirane i svjesne vlastite estetike. Naučile su lekciju lanjskog poraza i sada, uz koordinaciju s televizijskim mehanizmima, znaju kako igrati igru s poprilično sličnom pjesmom. Je li iskupljenje bez Shawnshanka dovoljno za eurovizijski iskorak ili tek za domaću utjehu?
Favoritima su se proglašavali i oni koji su teško nadilazili razinu solidne generičnosti. Preforsirana Stela Rade s ambicijom kavanske dugmetara dive koja bi rado zauzela mjesto Severine nudila je srpski estradno baladni déjà vu patos. Produkcijski zvučno solidni Cold Snap su pak pokušali izračunati formulu ‘alter uspjeha’ s malo nu metala, malo industrijske estetike, malo kalkulacije da budu ovogodišnji Baby Lasagna, ali su zapeli na potrebi forsanja Kerekeš humora kao i lani Ogenj s narikanjem oko ‘ukradene’ gej pobjede. Rezultat coldsnappanja više je industrijski projekt, nego organski izvođački iskorak.
Ostatak ponude grupirao se oko solidnih ženskih vokala (Ema Bubić, Jasmina Makota, Noelle, Lana Demarin, Lana Mandarić) i muških refleksija istoga (Alen Đuras), uz pokušaje new age estradnjaka koji su ostali tek pokušaji sterilizirane metrosex emocije (Toma, Marko Kutlić). Na drugom kraju spektra nalazili su se neprikosnoveni cijuk, rubni estradni trash ili ad hoc cringe projekti od Sergeja, Devina, Lima Lena do Ritam Noira, Anande i Irme, čije je glasovno forsiranje bilo više nego što je publika trebala ponoviti u dva, tri milosrdna dana.
Nit’ skandal, nit’ trijumf
Posebno obeshrabrujuće bilo je to što je sve već viđeno u polufinalima. Finale nije ponudilo nikakvu nadogradnju doli reprizu istih jeftinih facijalnih grčeva, prepjevavanja i fulanja visokih tonova i nota, koreografija na rubu vrtićkih plesnih škola, playbackova, ponovljenih borbi s tonalitetom i ‘prehlađenim’ vokalima. U pojedinim trenucima čekalo se tek da HTV ovi tehničari razvale večer kao koju godinu prije nizom nevjerojatnih propusta, spašavajući izvođače od potpunog kolapsa. Ni to se nije dogodilo. Scenografski i koreografski siromašno, na razini indisponiranog lokalnog DVD Kraljevice, Bedekovčine i Đakova, cijela je večer, da nije bilo profesionalno usuglašenih voditelja, prijetila rubu sklizavanja u nehotičnu parodiju.
View this post on Instagram
Obzirom na stručnjake, najpoštenije bi ubuduće bilo na Doru slati Let 3 do kraja njihovog biološkog. A onda nastaviti s Baby Lasagnom. Oko 2050. bi mogli piknuti novu pobjedu. Sve drugo trenutačno izgleda kao utapanje u mulju bez pojasa za spašavanje i želje da se iz tog mulja izađe.
Dora 2026. nije bila skandal, već gore od toga – ravnodušnost je upakirana u svjetla pozornice. Stoga, saučešće i sućut svima koji su potrošili dvije ure na taj estradni defile, a nisu morali ispunjavati novinarske zadatke, zbilja nemate opravdanje. Elem, jeste li primijetili da nismo napisali ime pobjedničke pjesme i izvođača? Mislite da je slučajno?
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube