Od Brešanove Svećenikove djece nije bilo ovoliko hypea oko nekog domaćeg filma. I to s opravdanim razlogom. U prijevodu, agresivno odrađene PR kampanje dizanja medija na noge i razbacivanja s razlogom brojkama za Šeregijev drugi naslov. Pretprodaja 40 tisuća, pa 60 000 na dan prvog kino prikazivanja, a nakon prvog vikenda prikazivanja imat će cca 100 000 gledatelja u Hrvatskoj, toliko rijetki najveći domaći hitovi (dječji filmovi i Brešan opet) uspiju skupiti tokom cijele godine prikazivanja.
Svi pričaju o svatovštinama. U čemu je tajna?
Odgovor nije nuklearna fizika. U sjajnoj paleti glavnih i sporednih glumaca (Dragan Bjelogrlić, Anđelka Stević Žugić, Jelisaveta Seka Sablić, Rene Bitorajac, Linda Begonja, Roko Sikavica, Marko Grabež, Nika Grbelja, Srđan Todorović, Dejan Aćimović, …), zabavnom scenariju koji pametno dozira vječna plemenska trvljenja i potencijalne susjedne antagonizme, ali na vrlo populistički i ‘slapstickovski’ meets ‘komedija zabune’ način. Prilagođeno ukusu i kategorizacije razumijevanja humora Thompsonovoj publici, da budemo slikoviti.
Također finalni i ključni razlog je u pristupu produkcije iza koje stoji relativno mlada i sjajna producentska kuća Eclectica. A to je u vrlo komercijalnom i ekonomski pametnom pristupu filmu, ne kao umjetnosti i euorpejskom tretmanu filmova festivalskog karaktera, nego zabavi. Svenarodnoj, vulgarnoj, istovremeno toploj, legitimnoj, populističkoj, karikiranoj, stereotipnoj, prvoloptaškoj, floskularnoj, ali zabavi. Ne na već viđen način – kako u startu a priori otpisuju ‘kritikanti’, jer svaki je film svojevrsni otisak prsta, nego na način ‘hajde vi, ako je tako jednostavno’. Kao apsolutno legitimni odgovor svim kritičarima jeftinosti i površnosti priloženog humora. Ako mislite da je toliko jednostavno, hajde vi napravite uspješan film ovog tipa. Nemojte se napikavati Kevinom Spaceyem i Timom Rothom, ili busati ‘hrvactvom’ kao PR mamcima za hipodromsku, to jest arensku kino publiku. I tada ćete dogurati do respektabilne brojke od 80-ak tisuća gledatelja, ali na foru druge vrste škakljanja interesa. Dogodi se u hrvatskoj kinematografiji jednom u 15, ako ne 35 godina. I onda se zaboravi.
Svadba se sjajno naslonila na drugu stranu medalje i refleksiju recentnog festivalskog uspjeha također rekordnog u sferi dokumetarca, Bezinovićeva Fiume O Morte!, čijih 50 000 u hrvatskim kinima biva rekordnim odbljeskom one druge, festivalske strane i artu sklone publike. Kao i Slijepčevićev lanjski kratkiš Čovjek koji nije mogao šutjeti, ali još više obećanje novog potencijalnog hita po ekranizaciji romana Kristijana Novaka.
Publika first, estetika second
Da, amerikaniziranje koncepta produkcije filma je ključna tajna. Jer ako ćemo se baviti prekognicionizmom, film će u regiji vidjeti oko pola milijuna ljudi, pola Bjelinog Tome, a to je kino zarada od cca 3 500 000 Eura. Ili ako ćete bliže, bjelogrlićiziranje hita. Na tragu prepoznavanja modela rada koji Dragan Bjelogrlić svojim redateljsko-glumačko-producentskim pristupom primjenjuje u Srbiji. Radite film za gledatelje i publiku, a ne za sebe i samozadovoljštinu vašeg art koncepta i prijatelja u umjetničkim komisijama koji glasaju za vaš art koncept. Kako funkcionira dobar dio produkcije i državno stipulirane proizvodnje europejskih art filmova.
Ne. Svadba je direktno komercijalno postavljen film i kako takav potpuni opozit onome što se dosad njegovalo ili skrivalo u domaćoj kinematografiji. Nešto na tragu uspjeha Svadbe pokušalo se s također relativno zabavnom apsurdističkom zombie komedijom Posljednji Srbin u Hrvatskoj i doseglo je reach od nekih 50 000 gledatelja. I lanjskog biopica Dražena, ali znamo kako je to završilo. Sve ono što su nas učile Žikine dinastije, a prije desetak godina podsjetila Dragojevićeva Parada, ovdje je smješteno u kontekst svatova ili svadbe, već s koje strane plemena izgovarate. Scenaristički točno postavljena u kontekst svatova na kojima srećete galeriju šarenih likova i isto toliko potencijalnih karaktera, kris krosanja, klinčeva i slično. Populistička komedija kroz obiteljsku ‘svadbarsku’ situaciju pokušava obuhvatiti šire društvene i međunacionalne odnose na postjugoslavenskom prostoru. Radnja starta kad Ana (Hrvatica) i Nebojša (Srbin), mladi par koji živi u Londonu, obavijeste roditelje da očekuju dijete i da se namjeravaju vjenčati. Ono što bi trebala biti privatna i intimna odluka vrlo brzo prerasta u društveno-politički problem, jer Ana dolazi iz obitelji utjecajnog hrvatskog poduzetnika Miljenka (Bitorajac), dok je Nebojša sin visokopozicioniranog srpskog političara Vuka (Bjelogrlić).
Jednodnevno pomirenje godina i godina podjela
Vijest o trudnoći i svadbi dolazi u trenutku kada se Anin otac suočava s ozbiljnim poslovnim slomom, dok Nebojšin otac u cijeloj situaciji vidi priliku za jačanje vlastitog političkog i društvenog kapitala. Susret dviju obitelji razotkriva niz predrasuda, stereotipa, potisnutih netrpeljivosti i licemjerja, pri čemu se privatni odnosi neprestano sudaraju s javnim interesima, nacionalnim identitetima i potrebom da se zadrži društveni ugled. Kako se pripreme za svadbu odvijaju, sve postaje sredstvo manipulacije: brak prestaje biti čin ljubavi, a pretvara se u simbolički projekt pomirenja, interesa i kontrole. Komika filma proizlazi iz karikiranih likova, naglašenih razlika u mentalitetu i neprestane napetosti između onoga što likovi govore i onoga što stvarno misle, tako da svadba zapravo funkcionira manje kao rješenje, a više kao kulminacija apsurda, ostavljajući dojam da su društvene podjele samo privremeno prekrivene protokolom, glazbom i lažnim konsenzusom.
Glumci su raspoloženi, funkcionalni, zabavni, cijeli cast vrlo razumno komunicira s idejom vođenja filma u komediokomercijalnom smjeru. Nema tu mjesta za sofisticirane ili superinteligentne ili apsurdne fore za ljubitelje Nadrealista kao balkanskih inačica Montyja Pythona. Svadba komunicira s brzo montiranim američkim populističkim komedijama, ali prilagođenim Balkanu. Sve ono što Bjelogrlić već godinama radi u svojim projektima i dokazuje se uspješnim – ako je komercijalni efekt varijabla uspješnog. Šeregi se redateljski ne bavi razgradnjom tih odnosa, nego ih koristi kao prepoznatljiv okvir za komediju koja cilja na široku publiku, nudeći jednostavne poruke o sličnostima i razlikama, uz implicitnu tezu da se sve, barem na jedan dan, može izgladiti – ako postoji dovoljno interesa da se svadba ipak održi. Šeregi je scenaristički na relaciji dinamične i brze izmjene dijaloga i funkcionalnog praćenja karaktera, dok se redateljski potpuno predaje radnji i likovima, držeći se brzih i provjerenih TV koncepata.
Film je guilty pleasure kojeg ne možeš poreći
Dodana pop kulturna vrijednost filma je otprilike kao i koncerti Aleksandre Prijović ili Lepe Brene i ostalih srpskih rubno folk predstavnika u Zg Areni. Izlazimo iz ormara. Ne sramimo se guštanja u patosu i prepoznavanja kako Hrvati i Srbi nisu susjedi, već dva plemena istog mentaliteta, jezika, razumijevanja fora i (ne)razumijevanja humora. I glazba je u tom trap i folk smjeru jednako pažljivo patentirana da bude sve ono kako zvuči trendovski, a ne nužno niti kulturno, niti kvalitetno. Bitno je da se čuje jer lova i clickbait je Gen Z-u postao segment istoznačnice za kvalitetu.
Utoliko, Svadba je trendovski i odlično marketinški upakiran film čiju zabavu možete ili ne morate skužiti, ali je ne možete niti smijete ni profesionalno ni privatno zanijekati. Svadbu apsolutno ne morate voljet jer vam ne leži takva vrsta humora, ali je morate otići pogledati u kino, iskeširati 15 E za dvije ulaznice. Jer je to right thing to do. I veseliti se već najavljenom nastavku.
Ocjena: 7/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
