U zagrebačkom kazalištu Kerempuh upravo je oživjela nova inkarnacija Alana Forda. Redatelj Mario Kovač okupio je novu glumačku postavu tumača galerije simpatično grotesknih antijunaka – Broja Jedan, Alana Forda, Boba Rocka, Sira Olivera, Grunfa, Jeremije, Debelog Šefa i neizostavnog Superhika. Aktualna, nije prva kazališna adaptacija. Još 2013. Dario Harjaček i ZKM otvorili su vrata sceni za odnosni stripovski fenomen.
Nećemo ovdje ulaziti u kreativne dosege obiju postava, već se pozabaviti vječnim pop kulturnim i sociološkim pitanjem – zašto je strip Maxa Bunkera (Luciano Secchi) i crtača Magnusa (Roberto Raviola), koji je u Italiji imao tek umjerenu recepciju, a u Francuskoj, Danskoj i Brazilu doživio maltene fijasko, upravo u Jugoslaviji postao kulturološki fenomen koji traje već više od pola stoljeća, preživljavajući sisteme i moduse komunikacije.
Zašto je Alan Ford procvjetao u Jugoslaviji?
Dio odgovora zasigurno se krije u vremenu i mjestu čitanja. Jugoslavija 70-ih i 80-ih bila je društvo kontradikcija: s jedne strane ideološki rigidna, s druge strane otvorena prema Zapadu, ali uvijek pod prismotrom državnih autoriteta. Tito je bio zeznut lik političkim oponentima, ali iznimno otvoren prema mladima i znanju. Pa tako i pop kulturnim utjecajima, ne samo zato jer je volio film. Ljudi su svakodnevno živjeli u svijetu socijalističko komunističkih apsurda, prepunom paradoksa birokracije, ideoloških parola, ali socijalne i životne sigurnosti i osjećaja zaštite od strane države, ako se klasificiralo među društvom podanika.
View this post on Instagram
Fenomen Alana Forda u Jugoslaviji nije bio samo pitanje ukusa, već sociologije i psihologije. U društvu punom apsurda, ljudi su trebali apsurdniji humor kako bi preživjeli. Apsurd se apsurdom izbijao. Nenad Brixy dao im je jezik, Max Bunker i Magnus dali su im likove, a publika ih je pretvorila u mit. Teatarski podsjetnici oživljavaju jedan zdraviji i manje ambiciozni, pasivno-promatrački pristup životu.
Alan Ford je u tom smislu funkcionirao kao satiričko zrcalo svijeta, pokazivao je ono što se o stvarnosti nije smjelo javno reći, ali se itekako moglo pročitati u stripu. A omatanje ovojnicama humora, bilo je više nego zgodnim okvirom za prolazak ispod radara raznih šund komisija koje su se bavile ‘nepoćudnim’.
Humor kao svojevrsna terapija
Oduzmete li nam internet kao osnovno sredstvo komunikacije i pismenosti, društvene mreže kao dodatkom uslijed kojeg nam nije jasno jesmo li mi tu zbog njih ili one zbog nas, dobivate zgodnu platformu za komunikaciju društvenih kritika i oduševljenje istom.
Najveći razlog primanja fenomena na ovim prostorima krije se u sjajnom prijevodu Nenada Brixyja. On je talijanski humor i gegove pretvorio u jezik koji je čitateljima ovih prostora bio blizak, gotovo intiman. Fraze poput ‘Bolje živjeti sto godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi’, ili ‘Tko spava nije budan’, ‘Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti’ postale su od Grunfovih majica maltene narodne poslovice. Brixy nije prevodio; on je stvarao novi, autentično jugoslavenski humor, koji je jednako prokazivao vlast i mentalitet malog čovjeka. Taj jezični sloj učinio je da strip odjekne snažnije nego igdje drugdje.
View this post on Instagram
Kada društvo funkcionira na rubu logike, humor nerijetko postaje ne samo dobrodošao, nego potencijalno jedini način preživljavanja. Alan Ford je ponudio upravo to – smijeh kroz grotesku. Likovi poput Broja Jedan, senilnog manipulatora i vođe koji iz podruma, to jest cvjećarnice upravlja nemogućom skupinom marginalaca ili pak Grunfa, ex njemačkog vojnika, izumitelja apsurdnih sprava i još više poslovica, ljepuškastog i priglupog modeltipa Alana Forda, vječno grintavog i nadrkanog Boba Rocka, bolesnog Jeremiju, lopinu Sir Olivera, mlitavog Debelog Šega, ali i sjajne karakterno razrađene galerije neprijatelja (Superhik, Gumiflex, Baby Jane, …), sporednih likova, negativaca (tri debela praseta iz gradske uprave) i životinja (papiga, pas, zmija), simbolizirali su improvizaciju i snalaženje ‘malog čovjeka’. Iznimno lakim za poistovjećivanje i prepoznavanje s galerijom karaktera.
Strip koji je nekad bio čitan u podrumima i tramvajima, postaje dio ‘visoke’ umjetnosti
U zemlji u kojoj su improvizacija i snalažljivost bili životna nužnost, čitatelji su se prepoznavali u tim likovima. Strip je na taj način postajao daleko više od zabave, bio je ispušni ventil i svojevrsna terapija. U vremenu prije interneta, kada su komunikacija i informacija cirkulirale sporije i fizičkije, stripovi su imali ulogu popkulturnog okupljališta. Kužeri Zlatne serije neekraniziranih superjunaka, potom Dilana Doga, Martija Misterije i sličnih, imale su sjajan antipod u Alanu Fordu. Generacije odrasle na Alanu Fordu, ironiju, sarkazam i cinizam prihvatile su kao oruđe i oružje, a replike i dosjetke prepričavale su se u društvu na način postajanja slenga. Takav će kolektivni moment čitanja i prepoznavanja stvoriti snažan pop kulturni identitet. Naprosto tko je čitao Alana Forda, znao je da je dio koda. Strip bi funkcionirao kao neformalni oblik kulturne pismenosti.
View this post on Instagram
Niste morali biti pop kulturnim niti sociološkim teoretičarem kako biste usporedili Alana Forda s britanskim TV fenomenom Montyjem Pythonom, ali i s kasnijim humorističkim sljednicima poput genijalnih crtića South Parka ili brit pop humora Mućki. Svi oni dijele zajedničku crtu; ismijavaju društvene institucije, rušenje tabua razotkrivajući besmisao svakodnevice. Razlika je u tome što su Pythonovci koristili televiziju, a Trey Parker i Matt Stone animaciju, dok je u Jugi jednostavan, crno-bijeli, ali britki strip bio dovoljan za sličan rez.
Iako je bilo pokušaja TV serijala, animiranja pa čak i filmskih ekranizacija, nije se desilo širenje na druge terene. Kad bi Hollywood u svojim bezidejnostima i pokušajima kuženja antipoda Avengersima, Čuvarima galaxije, Fantastičnim četvorkama, imao placa za Seth Rogen tipove komedije i prepznao dramski i scenaristički potencijal u ovom vidu ekranizacije, teško je nepovjerovati o kakvom se karakternom i hit potencijalu radi.
Kada danas u kazalištu Kerempuh gledamo nove glumačke interpretacije spomenutih arhetipskih likova, jasno je da Alan Ford nije ostao muzejski artefakt. I dalje govori o našem vremenu, o korupciji, o birokratskoj gluposti, o nejednakosti i cinizmu fake ideja moći društva. Strip koji je nekad bio čitan u podrumima i tramvajima, postaje dio ‘visoke’ umjetnosti. Teatar preuzima stripovski jezik i pretvara ga u kolektivni podsjetnik, bez obzira bili samo nostalgični ili argumentirano oduševljeni viđenim, premijera ga čini zgodnim daškom vjera i ‘TV kalendara’ na sadržajnije vrijeme.
View this post on Instagram
Alan Ford nam je doista spašavao živote. Ako ništa drugo, prebacivajući razum u nerazumnim vremenima, sistemima i ljudima, kada je smijeh bio i ostao jedini oblik otpora. I način preživljavanja okolice i okolišanja.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube