Minula su eurosongovska pseudouzbuđenja, tj protokolarna forsanja i podrške Ukrajini. Jer, kako se tamo ratuje, što je logičnije od toga da na izboru za pjesmu Eurovizije pobijedi baš njihov predstavnik. Pjesma je tu najmanje važna. Važna je empatija. I biranja terena borbe, cca kao i kod feminističkih poruka društvu na kartonima pakiranja domaćićastih keksića.
Jer glasati se mora
Tako će defile LGBT kiča, feminiziranih muškića koji pjevaju u falsetu i imitatora svjetskih pop hit trendova, dobiti svoje empirijsko ratno izdanje. U kojem je pobjeda bila izglasana prvim balističkim granatiranjem Kijeva. I Yaruna. I Jaruna. I to s poluprosječnom pjesmom koja je još k tome bila zamjena originalno biranoj Alini Pash isključenom jer se našla na teritoriju Rusije u nevrijeme. Ili neke slične bedastoće podcrtane pod razloge zašto ona ne predstavlja ranjenu zemlju nego Kalush Orchestra.
Tako se parada glazbenog kiča uz dodatnu politizaciju na globalnoj razini sjajno stopila s imperativima političke korektnosti društva here and now. Jer glasati se mora. Jer pomoći se mora. Pobjedom na Eurosongu. Eno Putin već klima glavom u prototuzi i nevjerici kako je samo mogao napasti zemlju pobjednicu Eurosonga. Gdje mu je bila napamet, pa to se ne radi. Mogle bi ga napasti razorne sile pink podrške. I s Instagrama mu huknut prelomljena zgloba kako je rat fuj i bljak i no no. Dogodine Finska?
Glazba već odavna ne mijenja svijet, ali mijenja ljude
Glazba već odavna ne mijenja svijet, pomirili smo se nakon poraza koncepta “šezdesetosmaša” naših matera i očeva. Mitologija mladih Amera koji su od Woodstocka nadalje s kreditnim karticama roditelja propagirali “peace and love” i “make love not war” i slične teoretski dobrozvučeće krilatice i transparente požderale su parole poput “Život počinje erekcijom”. I throwback nedavne balkanske stvarnosti hodača za život i ljudi koji u dosluhu sa svojim interpretacijama religije doživljavaju kako im je dozvoljeno zavlačiti prste u tuđe maternice. Tu smo. To je petak 13. nekog usputnog svibnja 2022. Zamijenili su ih statusi na društvenim mrežama u kojima se ždere, ubija, ne podnosi, prijeti, zaziva suprotno mišljenje, polarizira i svrstava u klanove, tabore, torove. Ljudi pišu svašta ali čuje se kmeeeee i beeeee.
Međutim, tome i nije uvijek baš tako kako glazba ne mijenja svijet. Mijenja ljude. Mijenja pojedince. Ulazi im u krvožilne sustave. Čini im ježenja. Čini im podignuto u plućima. Čini im kišu po obrazima. A ljudi mogu mijenjati svijet. I to u onim mikroprostorima svojih mikrosrca i mikrosredinama. Koje onda lančanim reakcijama ništa ne sprječava prepoznati i podijeliti nečije dobro. I nečije lijepo. Tuđim mikroprostorima tuđih mikrosrca i mikrosredina. Sve dok ne postanu makro. Mikro. Makro. Jedno slovo razlike.
Na neku sociološki lako objašnjivu foru, ne vežu se ljudi ovih tužnih prostora samo kad im poplave zbrišu sela i domove pa ih nevolja zbliži. Niti kad postanu svjetski prvaci u nogometu. Niti kad budu nominirani za Oscare. Niti kad moraju skupiti lovu za terminalno bolesnu čeljad. Niti kad se moraju složiti skupa kontra trećeg. Nije im samo nevolja nužno mora biti zajedničkim nazivnikom. Nevolja neće pitat’ Srbe za Srbe, nit’ Bosance za Bosance, nit’ Hrvate za Hrvate. Pitat će za obitelj i dom. I ljubav. A to se razumijeva mimo sekundarnih, tercijarnih i daljnjih briga o nacionalnim pripadnostima.
U takvom kontekstu pojava Ane Đurić Konstrakte i njenim eurovizijskim feedbackom dešava se s prizvukom eha rečenice “‘ko nas, bre, zavadi”. Sad kad je politički TV show Eurosong minuo i kad je po tko zna koji put empirijski dokazano kako masa ipak nema pojma o dobroj glazbi, ali ima o političkoj korektnosti, Ana Đurićka Konstrakta može nastaviti nenametljivo činiti regiji i ex Jugi, sve ono gdje je smrću stao Đole Balašević. Likom i djelom spajati i predstavljati normalne, drage, nezaražene, pametne, susjedne ljude. I može konačno odahnuti od medija i mišljenja svih o svemu. Pljesnut’, zapjevat’ i neshvaćat’ se preozbiljno, tamo je catch krilatice beat beat beat, beat će bolje. Bit će bolje.
Tren jedinstva, spajanja i respekta prema ‘tuđem’
Bit će onaj moment kad cijela dvorana zaplješće u ritmu na njezin znak klap klap i kad se stopi sve u ritam. Tada je pojačati i slušati najglasnije kako spaja regiju, ljude bez nacionalnih predznaka koji navijaju za svoju. Ne samo zbog borosana. Već jer je razumiju. Njezina pojava je pobjeda normalnih, pametnih, nezaraženih nacionalističkim i inim sranjima ljudi koji se razumiju kako govore. Taj tren jedinstva, spajanja i respekta prema “tuđem”, a zapravo svojem je toliko nužan, potreban i lijep.
Tu je ulogu nosio Đole i prizvuk njegove čežnje i nostalgije. Tamo gdje je njegova glazba i gdje su njegove riječi bile onaj sigurni soundtrack djetinjstva i pečat vremena i prisutnost neke zaštite od bezumnih. Od razorne ljepote “Nekih novih klinaca” i “Prve ljubavi” s Ranim mrazom do ove zadnje posthumne “Rođendanske”, njegov se zvuk doživljavao soundtrackom prenašanja one neke najljudskije emocije pune čežnje, nježnosti, humanog, razumnog. I ljubavi.
Tu negdje u priču s potpuno drugačijim glazbenim potpisom, pljeskom, vizualnom i osmijehom uskače bljesak zvan Konstrakta. Preuzima štafetu Đoletovog statusa u kojem glazba veže ljude. Čini ih da se se smiju. Odlaze zajedno na koncerte, poput Thoma Yorkea i njegove “mali Radiohead” grupe The Smile koji u Zagrebu počinju europsku turneju moguće je dobar razlog za novi početak. Krenuti pomalo.
Budi kao Ana. Budi umjetnica. Budi zdrava. I onda znaš što ćemo sad. Krenut’ od ljudi, ne od nade.