Posljedično uspjehu Leto kad sam naučila da letim Radivoja Andrića, domaći su producenti brzo odreagirali ekranizacijom šarmantnih zgoda druge lektirne djevojčice – Pauline P. Sanje Polak. Nakon prvog dijela dvije godine unatrag, nije se dugo čekalo, Drugi dnevnik Pauline P. potvrđuje status jednog od najznačajnijih recentnih domaćih dječjih filmova.
Paulina (11) ne doživljava nit proživljava ‘najbolje godine života’ u petom razredu. Dapače, suočava se s nizom novih izazova u vidu bullyinga razredne Marte i stroge profesorice geografije Mirković. Mimo škole saznaje kako njena baka boluje od neizlječive bolesti. Nastavljajući priču književne junakinje iz pera Sanje Polak, adaptirane kroz scenarij Ivana Turkovića Krnjaka, vjerno prenosi duh knjige, ali i proširuje filmski svijet Paulinog svakodnevnog odrastanja, upisujući ga u dinamičnu, modernu dječje filmsku formu koja uspješno balansira humor, avanturu i toplinu. Obzirom na vječne prepreke oprirodnjavanja glumačkog dječjeg casta, klincima ne treba progledati kroz prste. Teen glumica Katja Matković u ulozi Paulie pokazuje rijetku kombinaciju prirodnog šarma, glumačke preciznosti i karizme, stvarajući lik koji je istovremeno autentičan, živahno razigran i slojevit, čije djetinjstvo pratimo s osjećajem stvarne unutarnje zrelosti.
Režija Nevena Hitreca ponovo naglašava ritam, interakcije među djecom, vizualnu atraktivnost i humor unatoč povremenih slapstick banalnosti, što avanture Pauline čini pristupačnim i uzbudljivim ciljanoj publici (osnovnoškolcima), ali i promišljenim u prikazu prijateljstva, školskog života i osobnog razvoja. Kamera i scenografija vješto koriste urbane i prirodne lokacije, dajući Paulinom svijetu šarenilo i dinamiku, a montaža i tempiranje humora čuvaju napetost i pažnju mladih gledatelja. Glazba Hajseka prati dramaturgiju i podcrtava dinamiku filma.
U usporedbi s prvim dijelom, film je tehnički i dramaturški zreliji, razigran jednako, uspijeva produbiti likove, posebno sekundarne, te graditi priču koja balansira obiteljsku toplinu i dječju avanturu zadržavajući prepoznatljivu duhovitost i senzibilitet originalnog predloška. Oba filma funkcioniraju kao koherentna cjelina: prvi je postavio temelje, introducirao lik i ton, drugi unapređuje emo rezonancu, širinu društvenih situacija i filmski jezik, čineći priču kompleksnijom, ali i dostupnijom mlađoj, to jest target publici.
Nastavak ‘Pauline P.’ potvrđuje da hrvatska dječja kinematografija može stvoriti istovremeno zabavne, tople i inteligentne dječje priče i franšize te uz Kušanovog Koka daje nadu ne samo u komercijalne rezultate i oporavak RH filma u kinima već jasan model povratka povjerenja i biranja publike vrijedne ulaganja, a tu su djeca svih uzrasta apsolutno nedodirljiva. Film djeluje kao prirodni nastavak prethodnog, obogaćen novim slojevima karaktera, ritmom i humorom, zadržavajući identitet Pauline P., dajući prostor izrastanja u filmski lik koji odrasta pred očima publike, pokazujući kako dječji filmovi mogu biti slojeviti, uvjerljivi i tehnički kompetentni.
Za sve ljubitelje dnevnika Adriana Molea, Paulina P. je ostvarenje koje povezuje ljubav prema knjizi, glumačku kvalitetu i suvremenu filmsku estetiku u skladnu i snažnu cjelinu, pa zasluženo čuva mjesto među hrvatskim hitovima za djecu. I one nikad odrasle – odrasle.
