Đorđetov Ikarus i njegova krila i letenje biološki komuniciraju s metaforama jasnima klincu studentskih godina koji traži vlastite niše unutar trap idioma. I premda je riječ o verbalno potentnom mladiću iza čijih se rima naziru i pokušaji logike, mimo klasičnih reperezent kurčenja i prenemaganja kakvim se kiti velika većina ponude scene, hiperkorištenje trendovskog autotunea ubija svaku ideju za ulaganjem opetovanog truda kako bi se probijali kroz slojeve sintetike. I otamo provlačili, ne biste li otkrili što je to vrijedno mimo solidnih beatova iza dečka koji bi više pjevao nego repao u isposničkom tonu. Modernizam nije pitanje biologije nego puste muzikalnosti, a i Đorđe na svom primjeru ukazuje kako taj vokalni efekt korišten kao dominantni alat samo nekritičkoj publici zvuči smisleno i moderno, unatoč tome što zapravo služi prikrivanju nepoznavanja osnova pjevačkih baza i hvatanja tonaliteta.
Uslijed korekcija pjevačkih nemogućnosti, autotune postaje medvjeđom uslugom svim tim nekim novim klincima jer im izbija osnove iz ruku. Pardon, grla. Kad ga se koristi kao korektor, ili tek kozmetiku zvuka, ima svoju funkciju. Ali u ovakvim slučajevima u kojima je dominantno sredstvo stila, ne samo da dijeli generacije od onih koji su rap i rnb mogli kroz 20. st. dok im ponuda novomilenijalaca ne zvuči dobro, već razdvaja kvalitetne i istinski darovite muzičare od klinaca koji si krate vrijeme dok ne pronađu nešto u čemu će zbilja biti dobri u životu, jer autotune ih ne čini ozbiljnim glazbenicima. Popularnim sigurno, ali dobrim – nikako. Iz te pozicije Đorđetov Ikarus zvuči vrlo podrezanih krila, a to mu nije bila ideja ni misija.
Ocjena: 6/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube