Nagrađivani hrvatski književnik, otprije par godina s adresom u Berlinu, opisuje svoje pečalbarske dane i relaciju objave nove knjige Život u topu kojeg nema o kojoj i publika i kritika i struka imaju samo riječi hvale i oduševljenja. Popričali smo s Nenadom na relaciji Berlin – Rijeka – Zagreb.
1. Kako biste opisali evoluciju svog spisateljskog stila od ranih zbirki priča poput Sprinteri u labirintu i Odlično je baviti se kriminalom, do eksperimentalnog romana Bogovi neona i kako se to odražava u vašoj novoj knjizi Život u topu kojeg nema?
Pa dijelom onako kako sam se mijenjao ja kao čovjek – životna iskustva, ružne i lijepe stvari koje se čovjeku događaju kroz život, znanja koja stječe, interesi i način na koji doživljavam svijet – tako su se mijenjale i moje knjige, i sadržajem i stilom. Vjerujem da postoje i brojni nesvjesni procesi koji se događaju i na biološkom i psihološkom planu u našem tijelu i umu. Volim vjerovati da sam se mijenjao na bolje kao čovjek, a kao pisac slijedio onaj put koji smatram iskrenim. Iako to ne mora značiti da sam u pravu, vjerujem da su i pogreške koje činimo, ako ih iskreno pokažemo drugima, put da sebe i društvo učinimo barem mrvu transparentnijima i pomirljivijima.
Imao sam razdoblja kad su me vukli žestoki tekstovi jer sam bio ljut na dobar dio svijeta i njegove postupke i mislio da je to najbolji način da pokažem prezir i otpor tome svijetu, kasnije se to mijenjalo, kao i žanrovi, što ne znači da im se neću možda vraćati, samo drugačije. Novu knjigu vidim kao dio mreže tema koje obrađujem kroz sve knjige, samo kroz različite stilske i žanrovske obrasce, a ovdje je to u autofikcijskoj prozi. Iako sam ja u svakoj knjizi imao više ili manje elemenata autofikcije i autobiografije čak i u Bogovima neona, samo se tada nije toliko o tome govorilo, niti se tako zvalo.
‘Pričam priče koje sam više ili manje doživio, nastojeći ih nadograditi i oblikovati na način za koji se nadam da će biti zanimljiv, estetski dobar i da će nešto dati čitatelju.’
2.Vaša karijera obuhvaća raznovrsne poslove; od fizičkog radnika i izbacivača, do vlasnika galerije. Kako su ta iskustva utjecala na teme i likove u vašim ranim djelima, te u ovoj najnovijoj knjizi?
To je dio onoga što pišem i dio onoga tko sam, svega onoga što me formiralo, od djetinjstva do današnjeg dana. Likove sam često stvarao kroz kostur vlastite biografije i iskustava, nadograđujući ih izmišljenim elementima i likovima ili onime što sam vidio kod drugih, da bih prikazao kako u određenim okolnostima i dobri ljudi mogu postati loši, ili obrnuto. Svoja iskustva promatranja podzemlja i svijeta na rubu, kroz poslove koje sam radio da bih preživio, htio sam transformirati u književnost koja možda nekome može biti korisna za razumijevanje kako se barem neke od tih sudbina formiraju. Jer sam uvijek vjerovao da nešto možemo popraviti i promijeniti samo ako to jako duboko razumijemo.
U najnovijoj knjizi pišem puno više iz vlastite biografije, iako je i ovdje dio izmišljen. Pokušavam kroz koncentričnu strukturu i fragmente života pisati o nasljeđima ratova koje nosimo sa sobom, od naših predaka pa kroz djetinjstvo do zrelog doba i stvoriti svojevrsni tekstualni vrtlog u kojem živimo videći jasno samo neke trenutke prošlosti a na temelju kojih pokušavamo stvoriti sliku vlastitog života i tko smo zapravo. Nisam psiholog ni psihijatar, ne dajem dijagnoze niti ih znam – ja ovdje pričam priče koje sam više ili manje doživio, nastojeći ih nadograditi i oblikovati na način za koji se nadam da će biti zanimljiv, estetski dobar i da će nešto dati čitatelju. Od svakog čitatelja opet ovisi koliko će i na koji način uzeti iz onoga što sam pokušao napisati.
Moj je spas u najtežim trenucima života bio i humor, koji se pojavio još u ranom djetinjstvu kao neka dobra vila. Zato je gotovo uvijek sastavni dio onoga što pišem, ma kakvu tragediju opisivao. Kao i povremeno elementi izmještanja iz ove stvarnosti u svijet mašte koji daje mogućnost da svijet vidimo iz sasvim nove perspektive i možda ga tako lakše preživimo i proživimo.
3. Kao scenarist surađivali ste na kriminalističkim radiodramama i seriji Mamutica s Vladom Bulićem. Vidite li poveznice između vašeg scenarističkog rada i književnog stvaralaštva, posebno u novom romanu?
Sigurno je da sve što čovjek piše i na čemu radi – a pisao sam i radiodrame i scenarije – utječe na pisanje i ulazi u tekst, bilo nesvjesno ili svjesno, često pišem praveći kolaže teksta jer mi suvremeni svijet i sliči na psihodelični kolaž. A s Vladom Bulićem sam prvi put surađivao još ranije, negdje 2003., kad je bio jedan od urednika časopisa Libra Libera i kada su mu se svidjele priče koje sam slao. Taj period i taj časopis bili su mi iznimno važni u formiranju mene kao pisca, jer je cijela ekipa Libre kroz tekstove koje su pisali ili prevodili u Librina neki način zaokruživala sve moje interese i dala mi mogućnost da se jasnije artikuliram. I časopis Quorum, s kojim sam tada dosta surađivao i čitao ga, iako drugačiji od Libre, pomogao mi je da nađem književni put.
‘Na pragu pedesetih, umoran od svega i rubno funkcionalan, morao sam s obitelji sve započeti ispočetka.’
4. Romani poput Izbacivači Majke Božje i Stvarno je odlično baviti se kriminalom često istražuju kriminal i društvene margine. Kako se te teme nastavljaju ili mijenjaju u Životu u topu kojeg nema?
To su sve dijelovi istog svijeta koji pokušavam opisati – paralelni svjetovi, bilo da je riječ o podzemlju, gradskoj sirotinji, tehnološkim utopijama i distopijama, svjetovima u kojima možemo biti i žrtva i zločinac te postati bolji ili gori nego što smo bili. Ponekad uskačem u tuđe cipele iz prvog lica i želim, bez dociranja i moralno superiorne pozicije, pokazati formiranje te osobe, bilo u dobrom ili lošem smjeru jer mi se čini da tako bolje razumijem procese koje utječu na čitavo društvo kasnije. Ali uvijek me zanima isto – što znači biti čovjek u svim njegovim različitostima, dobrim i lošim osobinama, i možemo li postati bolji od onoga što nam je zadano ili ne.
View this post on Instagram
5. Prije nekoliko godina preselili ste se iz Hrvatske u Berlin. Kako je taj životni korak utjecao na vaš kreativni proces i inspiraciju za novu knjigu?
Na pragu pedesetih, umoran od svega i rubno funkcionalan, morao sam s obitelji sve započeti ispočetka, a tijelo i psiha imaju svoje granice. No okolnosti i društvo ne mare za to, nikoga nije briga što vi može ili ne možete, imate to što vam život donese i snalazite se kako i koliko možete. Ali sam bio svjestan puno gorih priča i sudbina pa sam znao da i dalje imam relativno sreće. I svi ti razni procesi i krize i dobri trenuci svakako su ugrađeni u ovaj roman – teško bih ih sasvim zaustavio i da sam to htio.
6. U Berlinu živite trenutno, postoje li elementi berlinske kulture ili svakodnevice koji su se ušuljali u Život u topu kojeg nema i kako se to razlikuje od vaših djela pisanih u Zagrebu, to jest Hrvatskoj?
Da, Berlin je sastavni dio ovog romana jer se savršeno uklapao u dio teme romana. Moj djed, koji je patio od PTSP-a iz Drugog svjetskog rata, govorio mi je kao djetetu da idem živjeti gdje god hoću, samo da ne idem u Njemačku, od koje je imao fobiju. Berlin je u mom dječjem imaginariju bio grad iz fantazije i filma i nisam mislio da ću ikad živjeti ovdje. Moja berlinska iskustva su, naravno, subjektivna i samo moja, kao i sva iskustva, jer su uvijek proizvod čovjekova konteksta i onoga odakle dolaziš, iz koje priče, u što dolaziš, u kakvom si stanju i štošta drugo. Prilagođavati ih na bilo koji način osim iskrenom, vlastitom, intimnom doživljaju – koji može biti i pogrešan – a u kontekstu kojem težim, bilo bi fejkanje. Berlin i neki berlinski fragmenti mojih doživljaja, vanjski su krug koji objedinjuje sve ostale unutarnje krugove mog romana.Ali nisu važniji od trenutaka života u Senju ili Zagrebu u kojima sam se temeljno formirao. Aovo pisanje u Berlinu razlikuje se od priča i romana iz Hrvatske naprosto tim novim iskustvom, koje je utjecalo na mene kao osobu, pa tako i na ono što pišem.
View this post on Instagram
7. Vaše priče su objavljivane u brojnim antologijama i časopisima, uključujući međunarodne poput BalkaNoir. Kako biste saželi svoju međunarodnu prisutnost kroz faze karijere i što nova knjiga donosi u tom kontekstu?
Više sam bio regionalno prisutan – nešto Slovenija, pa Crna Gora, Srbija, BiH – i kroz časopise i kroz knjige, osim te kolekcije kriminalističkih priča s područja Balkana objavljene u Grčkoj, ili kroz projekt Hrvatski zvukopis i audiopriče na engleskom u Americi. Što nova knjiga donosi u tom smislu, ne znam. Upoznajem ljude iz čitavog svijeta od kojih se neki bave kulturom i književnošću. Berlin je grad u kojem možeš sresti zanimljive ljude – u baru, u klubu, na poslu, u podzemnoj… Uglavnom su to površna i jednokratna poznanstva, ali čovjek svašta nauči ako pažljivo promatra, a dogode se i neka prava prijateljstva s ljudima koji vole umjetnost. Za početak – to mi je dosta.
‘Zasad nastojim nositi se sa životom kako mogu, i čekam proljeće.’
8. Od novinskih feljtona u Expressu do radiodrama na Hrvatskom radiju, kako je vaš rad u medijima oblikovao pristup pripovijedanju te je li to vidljivo u strukturi nove knjige?
Radiodrame sam pisao prije više od dvadeset godina i stalno namjeravam ponovno početi. Osim što volim slušati tu formu, i jer vjerujem da bih s današnjim iskustvom i znanjem mogao napisati bolju radiodramu nego što su bile moje prve. No planova imam viška, a vremena manjka, pa ćemo vidjeti. U počecima su mi savjeti tadašnjeg urednika na krimi-dramama, Mate Matišića, jako pomogli u pisanju dijaloga i građenju napetosti, što je svakako korisno i u književnosti. A novinski feljtoni su mi bili dragi ali nisam ja to toliko dugo pisao. U strukturu nove knjige ugrađeno je vjerojatno na nekoj razinii sve što sam ikad pisao.
9. Bogovi neona je označen kao radikalan eksperiment u hrvatskoj književnosti, pa predstavlja li Život u topu kojeg nema nastavak tog eksperimentalnog pristupa ili povratak klasičnijim formama, i ako da, zašto?
Život u topu kojeg nema klasičnija je forma, i samostalan roman ali sam ga zamislio i kao dio mreže sastavljene od svih knjiga koje sam napisao. Nije nastavak niti prethodnik Bogova neona, niti mu je stilski ili žanrovski sličan, ali mu iako zvuči možda paradoksalno – na jedan način i prethodi i nastavlja ga. Iz mog novog romana, nema puta u Bogove neona, ali ima iz Bogova neona prema njemu. Koga zanima više, može pročitati Bogove neona i u jednom od QR kodova pronaći ovu vezu o kojoj govorim.
View this post on Instagram
10. Gledajući unatrag na karijeru od početaka do života u Berlinu, koje su ključne lekcije iz spisateljskih i scenarističkih faza koje ste primijenili u stvaranju nove knjige i koje su rukopisi, motivi i teme kojima se planirate baviti u budućnosti?
Ključne lekcije su da bih trebao imati više novca za život nego što ga imam, više vremena i mentalne i fizičke stabilnosti i energije za sve što život nosi. A kako to sve ostvariti, s obzirom na to da su upravo te stvari koje mi fale i preduvjeti za njihovo ostvarenje, ne znam. Osim da, poput Sizifa, guram dalje samo po brdu koje sve više oblikuje i digitalno doba, pa dokle mi algoritmi već dopuste da doguram. No imam obitelj koju volim, a sviđa mi se za sada i živjeti u Berlinu, pa nije sve tako loše.
Što se tehnički tiče samog pisanja, sve što sam spomenuo meni utječe i na to kako pišem i koliko to sve kasnije trebam dotjerivati a nekih ključnih lekcija nemam osim, naravno, čitanja knjiga, analize vlastitih tekstova, čitanja kritika, čitanja poezije čak i ako je ne mislim pisati, jer osim što volim poeziju, to jača piscu rečenicu i apstraktno razmišljanje. Za mene osobno, važno je i pisati o onome što me zanima, biti uključen u stvarnost, razmišljati o prošlosti i spekulirati o tome što donosi budućnost, ali i pronalaziti bjegove iz te prošlosti, stvarnosti i budućnosti, čitati stripove, gledati filmove i serije, pratiti politiku. Važan mi je naravno bio i moj urednik Kruno Lokotar i svi ljudi koji su bili uključeni u proces stvaranja knjige. A teme pisanja mi nameće sama naša ljudska vrsta, i nadam se da ćemo kao vrsta pronaći jednom put koji neće uključivati neprestane provale ludila, nasilja, mržnje, ratovanja i bijede i radi svoje djece i sve djece svijeta. Ako budem pisao i dalje, to će uvijek na neki način biti tema. Kao i traženje odgovora na pitanje koje me uvijek opsjeda – što znači bit čovjek sa svime što to nosi.
O svojim životnim planovima neću, jer sve što isplaniram ispadne drugačije i ode u nekom drugom smjeru. Zasad nastojim nositi se sa životom kako mogu, i čekam proljeće.
Fotografije: Privatna arhiva