Ex novinar i TV voditelj, duže vremena pisac i urednik, Andrija Škare predstavlja ne samo svoj novi naslov, koliko svjedoči zeitgeistu prostora i vremena hrvatske literarne acene AD 2026. Popričali smo na dužim relacijama odasvud njegovih karijerizama.
1. Novi naslov 29 tužnih činjenica ne zvuči kao hladna inventura niti novinarski popis, nego surfanje kroz slojeve rezignacije i pomalo opservacijske tuge, čežnje, čega li? U kojem je trenutku postalo jasno da realnost sama po sebi (ne) može nositi emociju i svijet glavnog lika?
Realnost je važna, glavni lik je itekako ukotvljen u realnost, ali ga isto tako i neke njegove sitne i malo manje sitne anksioznosti, promišljanja i fascinacije tjeraju na neke postupke i možda mrvu otupljuju, zamagljuju tu realnost. Mislim da je tako kod svakoga, nije stvarnost samo ono što je stvarnost, nego i ono kako se mi prema toj stvarnosti odnosimo.
Tuga i čežnja, sigurno, ali u nekom malom omjeru, ja bih to možda nazvao nekom mješavinom rezignacije i melankolije, svakako neka emocija koja nije prenaglašena, nešto mirno.
2. Je li on tužan ili realan lik i koliko je autobiografski?
Mislim da je realan, a i ne mislim da su ‘tužan lik’ i ‘realan lik’ suprotstavljeni pojmovi. Ustvari, ne znam kako ne biti tužan ako si realan.
Nije autobiografski, ne u onom smislu da pišem o svojem životu, a i to pitanje mi je, kad je književnost u pitanju, zapravo izlišno. Nije važno. Važno je samo je li dobra književnost ili nije. Svi likovi imaju neke moje osobine, ali imaju i osobine nekih ljudi koji su mi bliski i dobro ih poznajem pa mi to pomaže da izgradim literarno uvjerljive likove, ali ovo nije niti autofikcija, niti roman s ključem, samo dobra, stara fikcija.
‘Dokazivanje je neprestani proces. S tim da se ja dokazujem ponajprije samome sebi.’
3. Glavni lik romana kao da živi od interpretacije tuđih poraza i pobjeda. Koliko je on metafora za širu generacijsku poziciju muškarca srednjih godina, a koliko osobni autorski filter?
Nadam se da je metafora za, kako si to lijepo sročio, širu generacijsku poziciju muškarca srednjih godina. Sve što se njemu događa u životu netko u srednjim godinama je već doživio i proživio, ako ne na svojoj koži, a onda kroz iskustva svojih najbližih tako da mislim da će se u tekstu mnogi prepoznati. Nije mi bila namjera ni ambicija pisati roman o krizi srednjih godina ili, sačuvaj me Bože, o problemima sredovječnih muškaraca, o tome je ionako previše toga napisano. Htio sam napisati jednu malu, utišanu priču o djeliću života jednog sasvim običnog i ni po čemu posebnog lika, a to što sam kroz nju uspio zahvatiti i šire samo je dodatni bonus.
4. U odnosu na tvoje ranije knjige čini li se ova proza smirenijom ili rezigniranijom? Je li to stvar stila, životne faze ili svjesne odluke da se kao mladi autor više ne ‘dokazuješ’ nego svjedočiš?
Rekao bih da je smirenija u smislu da sam više nego prije ovladao nekim spisateljskim vještinama. Sedma mi je knjiga, bilo je i vrijeme! 🙂
Što se dokazivanja tiče, to je neprestani proces. Slično je kao i s muzikom. Moraš se iznova dokazivati na svakom novom albumu. S tim da se ja dokazujem ponajprije samome sebi, ma koliko to možda patetično zvučalo. Strog sam kritičar, pa znam da ako bude dobro meni da će onda, vjerojatno, biti dobro i drugima.
View this post on Instagram
5. Kao bivši novinar treniran si tražiti smisao u kaosu svakodnevice, okoline, okolišanja i inih događaja. U ovom romanu kaos je intiman, svakodnevan. Je li ti bilo teže pisati o malim, privatnim porazima nego o velikim javnim pričama?
Ma ne, bilo mi je lakše! Obožavam male, privatne, životne priče, u njima se za mene krije literatura i svaka moja knjiga ustvari počiva na njima.
Ova opservacija za novinarstvo ti je odlična, ali ja bih je malo dotjerao ili pomaknuo. Ono što me novinarstvo naučilo je kako ispričati priču, kako strukturirati događaje da čitateljima, gledateljima ili slušateljima bude zanimljivo, da ne ispustiš niti jedan važan detalj, a opet da ne pretjeraš s informacijama. Treba biti pošten prema publici, to je možda i najvažnija stvar.
‘Lakše je biti duhovit u stvarnom životu. Kod pisanja je to promišljeno.’
6. U 29 tužnih činjenica humor postoji jer si duhovit lik, ali je tih, gotovo defanzivan. Je li humor kao mehanizam preživljavanja ili kao posljednja linija otpora cinizmu?
Ne znam što bih bez humora. Kod mene je on sve ovo što ti spominješ, mehanizam preživljavanja, posljednja linija otpora cinizmu, ali i još mnogo, mnogo više. Treba se moći smijati stvarima pa čak i vlastitim problemima i traumama, treba sve pokušati promatrati kroz neku humornu prizmu, udaljiti se od situacije da se prepoznalo njezin komični potencijal.
Nisam humorist i često mi kažu da je šteta što se u onome što pišem ne vidi koliko sam duhovit, ali mislim da su najmanje dva razloga tome. Prvi je to što je daleko lakše biti duhovit u stvarnom životu, tu je humor često reakcija, dosjetka, replika, reagiranje u trenutku. Kod pisanja je to promišljeno, trebaš pripremiti teren da zakucaš, a ja nisam neki veliki strateg, čak i kad igram šah razmišljam najviše dva poteza unaprijed. Drugi je razlog to što kad sam počeo pisati prozu onda sam nekako više držao do ozbiljnosti, u ranim dvadesetima, sve drugo je mogla biti zajebancija, ali pisanje je za mene bilo nešto veliko,
svečano i ozbiljno. Trebalo mi je vremena i treba mi još vremena da se riješim tih vlastitih krivih srastanja.
View this post on Instagram
7. Kolektiv Eventualisti nastao je iz potrebe za zajedničkim glasom i alternativom dominantnoj književnoj struji. Kako danas s vremenskim odmakom gledaš na Eventualiste? Kao na generacijski projekt, književni eksperiment ili nužnost trenutka?
Sve od toga. Bili smo bezobrazno mladi i vjerovali smo da nešto zaslužujemo. Vjerovali smo da dobro pišemo i da to drugi trebaju znati. Sad kad gledam na to, mislim da čak nismo bili toliko u krivu. Ostala je iza nas kao kolektiva jedna zajednička zbirka priča i iako je jako mladenačka, ima u njoj i dalje stvarno ozbiljno dobrih priča, reklo bi se da je izdržala test vremena.
‘Ljudi su danas manje nego ikad zainteresirani za književnost jer postoji milijun drugih senzacija koje kradu pozornost.’
8. Jeste li bili malo i Elitisti? Znaš onaj profil litera i mjuzikkužera koji svoju rafiniranost, finoću i finese znaju mrvu nadmeno postavljati nad stokom sitnog hipodromskog ili promptovskog zuba?
Vjerojatno malo jesmo, ali opet, imali smo dvadesetak godina, morali smo biti elitisti, kad ako ne tada? Ne mislim da je to nešto nužno loše, loše je samo ako ne sazrijevaš, ako ne revidiraš vlastite stavove, ako ne učiš i ne rasteš, ako nešto što je nominalno izvan tvoga svijeta a priori odbacuješ i ne želiš tome niti dati šansu.
9. Stažem imaš iskustvo i pisca i urednika. Kako danas vidiš hrvatsku književnu scenu, postoji li stvarni dijalog među autorima ili se svi bavimo vlastitim mikrokozmosima i malim i sve manjim krugovima pismene publike?
Hrvatska književna scena je stvarno sjajna. Imamo ogroman broj izvrsnih autorica i autora, u stvari pomalo začuđujuće kad se uzme u obzir koliko nas je malo. Slično kao i s nogometom, mala zemlja za velike uspjehe! Naravno da postoji stvarni dijalog među autorima, ali taj dijalog ne isključuje bavljenje vlastitim mikrokozmosima jer bez njih ne možeš pisati. Mali i sve manji krugovi publike jesu stvaran problem, ljudi su danas manje nego ikad zainteresirani za književnost jer postoji milijun drugih senzacija koje kradu pozornost, ali moj je dojam da se i to polako mijenja, da ljudi pomalo postaju svjesni da instant gratifikacija koju nam pruža digitalni svijet ipak ima svoju cijenu, ne samo za mozak, nego i za međuljudske odnose pa onda i za društvo u cjelini i da će knjiga opet naći svoj put i svoje mjesto.
View this post on Instagram
10. Često se kaže da je hrvatska književnost snažna u kratkoj formi, a oprezna u romanu. Je li 29 tužnih činjenica tvoj komentar na to kao roman koji se sastoji od fragmenata, ali gradi cjelinu?
Ne znam koliko je to točno, ima stvarno genijalnih suvremenih hrvatskih romana, baš genijalnih. Neću nabrajati jer bih nekoga nenamjerno izostavio, a to ne želim, ali pročitao sam u zadnjih pet godina barem dvadeset vrhunskih hrvatskih romana, a imao sam sreće pa sam jedan dio njih i urednički potpisao. Ako mogu istaknuti samo jedan onda bi to bila Aritmija Zemlje Mladena Blaževića koji je, evo, izašao iz tiska početkom veljače. Baš velik i važan roman, jako ambiciozan, ali nimalo pretenciozan – rijetka i osvježavajuća kombinacija.
29 tužnih činjenica je samo kratki roman, ništa više ni manje od toga. Nisam formom htio ništa poručiti, samo sam želio napisati roman koji ima kratka poglavlja jer u posljednje vrijeme i sam takve volim čitati.
11. Koliko su Činjenice razgovor s čitateljem, a koliko razgovor sa samim sobom? Drugim riječima, kome si je primarno pisao, više publici ili autoru koji više ne može ignorirati određena pitanja?
To je vječno pitanje koje se može postaviti svakom piscu za svaku knjigu. 🙂
Mislim da uvijek, jednim dijelom, pišem za sebe, iz neke unutarnje potrebe i želje, ali da pišem samo za sebe onda bih pisao dnevnik. Ovako uvijek imam na umu publiku. Dok pišem znam da će knjigu čitati i ljudi koji me ne poznaju, koji o meni ne znaju ništa, ljudi koji samo vole čitati. Takva je pomisao istodobno vrlo uzbudljiva i nevjerojatno zastrašujuća, ali kažem, nije mi ovo prva knjiga pa sam se već navikao na taj osjećaj…
‘Vjerujem da se u svim mojim knjigama osjeti jasan autorski glas, ali sigurno je da želim vjerovati da sam u nekim aspektima pisanja napredovao.’
12. Kad bi 29 tužnih činjenica stajala na polici uz tvoje ranije knjige, što bi volio da čitatelj primijeti kao kontinuitet, a što kao jasan rez i znak da si kao autor otišao dalje?
Vjerujem da se u svim mojim knjigama osjeti jasan autorski glas, ali sigurno je da želim vjerovati da sam u nekim aspektima pisanja napredovao. Tu prvenstveno mislim na strukturiranje priče i na stil kojem sad možda posvećujem više pozornosti, jer dok sam bio mlađi bilo mi je samo stalo da ispričam ono što želim ispričati, sad više vodim računa i o tome kako to učiniti. Ne bih rekao da negdje postoji jasan rez, nije da sam u jednoj knjizi bio mlad i nevješt autor, a u drugoj odjednom postao zreo i iskusan. Sve je to proces, sve je to rast i razvoj. Barem se nadam da jest.
13. Kao pop kulturni lik kojeg glazba zanima koliko je AI intubacija u tkivo pop kulture fore i zabavna, a koliko grozna i zastrašujuća?
Meni to baš i nije zabavno. Lako je nekad odmahnuti rukom na suvremene fenomene i smijati im se, kao, ‘ha-ha, glupani, gle rade pjesmu pomoću umjetne inteligencije pa i gluh čovjek kuži da je ovo napravila mašina, a ne osoba’, ali stvari nisu tako jednostavne. Prevelika je to i previše opširna tema za ovaj razgovor, ja bih samo parafrazirao onaj meme koji se pojavio negdje u vrijeme prve eksplozije Chat GPT-a koji kaže nešto kao: ‘Mislili smo da će umjetna inteligencija peglati, kuhati i pospremati da bismo mi mogli pisati, slikati i
svirati, a ne obratno’.
14. Je li bolje ili gore Lana Music (AI generirana soul singerica) ili Jakov Jozinović i Bejbe Lazanja?
Za ovu Lanu Music sad prvi put čujem, a ne kanim je guglati jer me stvarno ne zanima. Jakov Jozinović lijepo pjeva, ali meni ima nešto u najmanju ruku pogrešno u glazbenicima koji grade karijeru izvodeći tuđe pjesme. To se nekad zvalo cover bend i bilo predmet sprdnje. Baby Lasagna mi je za ono što jest više nego dobar. Usto se čini kao pristojan, prizemljen i vrlo inteligentan tip. Da sažmem: Jesam li više od tri puta otplesao Rim-tim-tagi-dim ples? Jesam. Bih li išao slušati cijeli njegov album? Ne bih.
15. A Thompson? Ne kao glazbenik, već sociološki fenomen i stigma neškolovanog društva koje miješa domoljublje s narudžbama s Temua…je li scary ili bezvezan i nezanimljiv?
Ako ga promatramo samo kao glazbenika, tu se zapravo nema što promatrati. Prožvakano i tisuću puta viđeno. Fenomen Thompsona je zanimljiv, ali opet preduga tema za malo prostora. Što duže traje cijela priča oko njega, sve je jasnije da je on ustvari samo vrlo uspješan biznismen koji je pronašao lukrativnu nišu i koji nema problem s time da bude instrument i da se njime koristi za postizanje različitih političkih ciljeva.
16. Može li se književnosti desiti glazbeno-filmski AI moment da počnu promptovi biti autori, obzirom na downdrop kriterija publike i čitanja pričem se kvantiteta mijenja za kvalitetu, a narativ za istinu? Nešto je Drago Plečko u tom smjeru s novim naslovom eksperimentirao…
Ne bih rekao. Umjetna inteligencija može odlično raditi brojne stvari, ali pisanje proze ili, hajde, umjetničke proze sigurno nije jedna od njih. Mislim da bi svaki čitatelj s iskustvom većim od tri pročitane knjige brzo razotkrio da je riječ o tekstu iza kojega ne stoji ljudska ruka, a ne znam zašto bi to onda itko čitao…
17. Za kraj, daj mi molim te 9 sretnih činjenica vezanih za tvoje i literarno sutra.
Uh, najteže pitanje za kraj. Iako najčešće balansiram između (umjerenog) optimista i (dokazanog) pesimista, nekako mi bolje idu tužne činjenice što ne znači da u životu, literarnom i svakom drugom, nema stvari kojima se mogu veseliti. Pa, probajmo.
1. Knjiga 29 tužnih činjenica je izašla iz tiska i ljudi je, čini se, vole.
2. Naslovnica koju je ilustrirao moj prijatelj Stipan Tadić je fa-mo-zna!
3. Najveća zamjerka koju sam dosad dobio je da knjiga prekratka, a pisac je sretan ako je to najveća zamjerka. Logično.
4. Razmišljam o nekim budućim knjigama. To, naravno, ne znači da ću ih stvarno i napisati, ali već i razmišljanje o tome što bih mogao pisati je prekrasno. Jedna od boljih stvari o kojima se uopće može razmišljati.
5. Uz ovu moju knjigu, tu je i niz knjiga koje uređujem, ponajprije u Biblioteci Bura – sve oko njih je jedna velika sretna činjenica!
6. Već sam spomenuo Aritmiju Zemlje Mladena Blaževića, još je jedna sretna činjenica što ljudi koji su je dosad pročitali o njom misle slično kao i ja. Remek- djelo!
7. Uskoro iz tiska izlaze Bajke Une Vizek, obećavam vam da tako ludu, spaljenu knjigu dugo niste čitali.
8. Do kraja godine u Biblioteci Bura ima još nekoliko krasnih iznenađenja, čistih literarnih bombica.
9. Pripremamo ovogodišnje, 25. izdanje Festivala europske kratke priče koji će se održati u Zagrebu i Zadru od 31. svibnja do 4. lipnja. Eto, to je još jedna stvarno sretna činjenica.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube