Oduzmite Neri Stipičević glumu i dodajte joj pozornicu, vratite joj mikrofon i pustite je bosu, neka otpjeva svoju verziju domoljublja. Romantizirala ili se sljubljivala s frankofonijom kao dominantnim state of artom, ona reflektira narod koji izlazi na ulice, pače vabi za njim s pozicije artistice u bijeloj halji. Poprilično nježne i odlučne, mazne i opake u svojoj drčnosti i stavu. Hotimice zarobljena u svom artu, Nera ispisuje vrlo sramežljivo i stihijski neke vrlo bitne akorde.
Pa je grad je oda padanju Vukovara na daleko drugačiji način kako domaći dominantni narativi diktiraju. I ne samo Vukovaru.
Ovo je potencijalno najbolja domoljubna pjesma ikad napisana od poratnih godina, savršena protuteža krezubim bojnama i inim huškačkim vremenima.
Nera je u svom arty alter egu i novoj stvari više nego efektna i razumljiva, s tom razlikom da je i lirski i melodijski pismena, za razliku od okruženja i spomenutog narativa u kojem se komunicira domoljublje.
Uz ovakve domoljube, naša bi država bila kudikamo pismenije i hrabrije mjesto na kojem se ljubav komunicira ljubavlju, a ne mržnjom, i konstantnim bujanjem i toleriranjem istog. Nera je hrabra. Hrabri su rijetki. Slava im.
Ocjena: 9/10
Naslovna fotografija: Screensot YouTube