Kad se slegne prašina nakon dvije rasprodane zagrebačke Arene Jakova Jozinovića, ostaje jednostavno pitanje koje ujedno odgovara fenomenologiji uzleta dečka: naime tko je još prije samo dvije godine mogao ozbiljno zamisliti ovakav scenarij?
Budimo pošteni, superlako je odmahivati rukom. TikTok fenomen. Karaoke dečko. Simpatičan klinac koji pjeva Balaševića, Dragojevića i Čolića. Još jedna internetska senzacija kratkog daha. Problem sa senzacijama kratkog daha je taj što rijetko rasprodaju dvije Arene, tj. nikad. A još rjeđe nakon toga objave sasvim pristojan debitantski album u kontekstu ponude hrvatske estrade koji opravda sav hype koji mu je prethodio.
Jakovljevog teama ključan korak je onaj što je uspio napraviti ,tj. viditi tranziciju efektno i brzo. On prestaje biti karaoke dečko koji pjeva tuđe pjesme postajući izvođač koji pjeva tuđe svoje.
Jakovljev generacijski switch veže generacije
Glazbu po stranu jer urlik osnovnoškolki klinkica zadnji puta je čut kad su ovoliko vriskavo dočekale mladog Lošu i Plavi Orkestar sredinom 80-ih, ni folk momenti u glazbi nisu slučajni. Ali najveći tip pointovi tijekom Arena koncerata nisu bile samo adrenalinom praćene glazbene izvedbe lakih i safe zone pjesama. Zanemarite li one seljačke izlizane prosidbe na koncertima i ljubavi preko jumbo plakata, najljepši trenutak dogodio se kad je prve večeri cijela Arena jednoj preslatkoj zbunjenoj klinki na stageu otpjevala “Sretan rođendan”. Crescendo uz sretnorođendanski 18-ak tisuća glasova zbor, ona je vrsta trenutka koju estradni analitičari i glazbeni kritičari ne mogu izmjeriti tablicama, statistikama ni streaming brojkama već uspomenom građenom žmarcima 18 000 tisuća ljudi, a koju će mala pamtiti cijeli život. Stvarajući emotivnu vezu između izvođača i publike, Jakovljev generacijski switch je nešto što veže generacije.
Drugi trenutak bio je još zabavniji. Svim onim krezubim kulturnim graničarima kojima smeta svaka veza između Zagreba i Beograda, Jakov je na pozornicu doveo Aleksandru Prijović. Na “mjesto zločina”. I to kao glavnu gošću. Ahahahaha. Potez vrijedi više od tisuća statusa na društvenim mrežama. Jer dok se dežurni čuvari identiteta i dalje bore s imaginarnim neprijateljima, publika uredno kupuje ulaznice, pjeva pjesme i ne opterećuje se političkim geografijama ,a rubna im cajka pjeva o ljubavi dok im Kralj Tombstone ne može više još neko vrijeme švercati neonaci dernek zamotan u Temu domoljublje. Drugu večer Alex je Prijović kulturno iznivelirala Josipa Lisac. Touche. Jedan potez prema regionalnom mainstreamu, drugi prema domaćoj umjetničkoj instituciji. Šah-mat za sve koji su mislili da je priča jednodimenzionalna.
Ono što možda promiče estradi jest da Jakov zapravo vrlo ozbiljno i vrlo uspješno komunicira ljubav kao glavnu vrijednost svog brenda. Da, zvuči banalno i naivno. Ali pogledajte oko sebe. U vremenu opće nervoze, podjela, svađa i konstantne kolektivne histerije nije li upravo ta naivna estradna mladost ono što liječi mainstream? Njegov svijet je sigurna zona. Comfort zona. Mjesto na kojem jučer i danas nekoliko desetaka tisuća klinaca i klinki dolazi slaviti osjećaje umjesto frustracija. Uz sve druge dosad utvrđene segmente karaoke vremena i to je bitna stavka upravo zašto mu uspijeva.
Potencijalno novi Zdravko Čolić
Post korona generacija konačno je dočekala svog i novog Zdravka Čolića. Ako je ijedna post i ex Yu scena dobila svoju lokalnu verziju Taylor Swift fenomena, onda je to ova. Jakov Jozinović je pola puteljka između odnosne dvije reference, dovoljno siguran, pristojan, emotivan, ljepuškast, mlad, nasmijan, Bogu podložan i dovoljno estradno masovan okupiti publiku koja želi vjerovati u nešto lijepo, naivno, nezahtjevno, razbibrižno, u spomenarima, leksikonima i dnevnicima osnovnoškolaca zaleđeno vriskom klinki i njihovih mama, baka, buraza i ostalog zdravog back upa.
Plot twist i poslovni prijedlog te društveno i sociološko poravnanje da ne bude gdje ste to prvi put čuli i čitali. Ako dvije Arene dolaze gotovo rutinski, zašto ne Hipodrom 2027? Kako bi izgledalo nekoliko stotina tisuća klinaca i klinki koji urlaju ljubavne stihove, grle plišance i mašu svjetlećim narukvicama umjesto zastavama, ideološkim simbolima i svim onim rekvizitima kojima se inače hrane naši kolektivni temu domoljubni kompleksi mača u plastičnom kamenu? Kako bi izgledao Hipodrom koji ne proizvodi buku podjela nego oduševljenja?
Nije fantazija dapače, vrlo je ekonomski realizam i ne bi imali s Tomaševićem ki bi da bi malo bi malo ne bi probleme. Ako su prije samo koju godinu fantazija bile dvije rasprodane Zg Arene zašto ne poravnati Zg hipodrom nečim humanim, lijepo naivnim i potrebnim, regionalno spajajućim i razumljivim na načelu mladosti i ljubavi. Koje će pljeskati bravo Jakovu, njegovom timu i publici koja je prepoznala mladost kao nasmijano i svoje.
Dakle, Zg Hipodrom, ljeto 2027. Zašto ne?