Uwe Boll već desetljećimaa gradi karijeru na granici između provokacije i eksploatacije, unutar okvira indie filmske produkcije a “Citizen Vigilante” njegov je dosad najkontroverzniji naslov, ako je suditi po reakcijama filmskog svijeta. No, razlog zbog kojeg je film dospio na naslovnice nije njegova filmska kvaliteta već rasprava o dramskom odnosu prema migrantima, odluka njemačkog sustava klasifikacije da mu uskrati dobnu oznaku (što je ozbiljno ograničilo distribuciju, iako nije isto što i potpuna zakonska zabrana), povratak Armie Hammer na veliko platno te činjenica da je jedan od producenata Boris Veličan, a velik dio filma snimljen u Hrvatskoj.
Nažalost, kada se sva buka stiša i ogoli informacija na filmski jezik ostaje nedjelo koje djeluje kao estetski i dramaturški relikt videotekarske C-produkcije u kojem Boll ponovno poseže za motivom usamljenog osvetnika u tradiciji vigilantskih akcijskih filmova, ali bez moralne ambivalentnosti koja je krasila istinske klasike žanra poput likova iz Death Wisha serijala ili Taxi Drivera i Jason Stathamovih braindead pucačina. Umjesto kompleksne rasprave o nasilju, pravosuđu ili migracijama gledamo tek nizaljku plošnih scena čija je glavna funkcija šokirati.
Proskribirani Hammer ulozi pristupa jednako dvojbeno profesionalno jer držati ozbiljnu facu na ovoliko nemušt trapezast scenarij je rubno profesionalizam, no kako mu scenarij ne dopušta izgradnju lika koji bi bio išta više od hodajuće političke parole svaka ozbiljna ili ljubavna scena je rubno parodična. Sporedni likovi služe isključivo kao mete ili megafoni za ideološke poruke, dok dijalozi zvuče kao komentari ispod članaka na društvenim mrežama. Ali ugodno je vidjeti Vini Jurčić u prvim kadrovima filma i žaliti nedostatku Bowlove vizije da joj podari glavnu žensku rolu pa mu spasi film. Koliko je i kako brzo likvidira toliko se brzo i lako odrekne ideje filma vrijednog pažnje.
Produkcijski gledano, film je iznenađujuće skroman
Hrvatske lokacije povremeno daju uvjerljivu europsku atmosferu, ali kamera, montaža i akcijske scene rijetko nadilaze razinu najgore sapuničarsko-sedlarovske-general televizijske eksploatacije. Vizualni identitet djeluje jeftino, a režija kao da namjerno bira senzacionalizam umjesto napetosti.
Paradoks “Citizen Vigilantea” jest da će ostati zapamćen kao kulturni i politički fenomen, a ne kao film. Kontroverza je postala njegov najuspješniji marketinški alat. Rasprave o cenzuri, političkoj korektnosti i slobodi govora daleko su zanimljivije od samog ostvarenja. Boll ponovno dokazuje da zna proizvesti medijsku buru, ali ne i kvalitetan film.
Kao društveni simptom bio bi vrijedan analize da je filmski pismen, dok kao kino iskustvo ostaje niskobudžetni eksploatacijski akcijski trash koji više računa na skandal nego na filmsku umjetnost.
Cijeli film možete pogledati ovdje:
Ocjena: 2/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube