Kratak je popis izvođača za koje riječ “koncert” nije dovoljna, izvođača kod kojih dolazak na stadion ili u arenu ne funkcionira kao zabava, prije je bliže obredu. Dylan koji ni ne mora otpjevati pjesmu onako kako je ljudi pamte da bi ostavio dojam da je upravo prisustvovao propovijedi, Springsteen koji četiri sata ne silazi s pozornice jer bi to bila izdaja, Radiohead čiji koncerti nikad ne isporuče ispod veličanstvenog. Nakon blijede, uljuđene, emotivno sterilne večeri koju je nedavno ponudio Sting, Arena je dobila čišćenje, dvoipolsatno ispiranje loših okusa i nastupa kroz emociju, katarzu i gospel propovijed australskog mračnjaka koji zna kako ne mora servisirati hitove da bi bio nezaboravan. Zato će nuditi istinu, ili barem najbolju moguću glumu istine.
Rasprodana Arena i njegova mahom ne mobitel publika nudi specifični elektricitet koji Cave i Bad Seeds itekako osjete. Otvaranje s “Get Ready for Love” i “From Her to Eternity” programska je izjava, pastoralni poziv na ljubav najstariji i najsuroviji dio kataloga iz ranih osamdesetih kada je Cave bio prijetnja, a ne ikona. U tih pet minuta sažeta je putanja karijere od prijetnje do propovjednika kojim izvlačenja iz bilo kog dijela karijere dramski čine nedodirljivim.
Ono što čini Cavea neusporedivim danas nije samo glas, koji je sve manje instrument u tradicionalnom smislu, nego njegova sposobnost svaku izvedbu tretirati kao dramaturšku cjelinu. “Wild God” i “Train Long-Suffering” nastavljaju u istom registru s Caveom koji se kreće po rubu pozornice pružajući ruke prema publici kao da doslovno dijeli osjećaje, ne pjeva. Niz baladnijih, emotivno najzahtjevnijih trenutaka daje dinamici slow motion gospela “O Children” i “Tupelo” povukli su publiku u mračniji, biblijski registar, a “Carnage” pjesma nastala izvan matičnog kataloga Bad Seedsa, s Warrenom Ellisom kao brutalnim gorštakom pokazala je koliko se ta dva svijeta, solo suradnja i bend, prirodno prelijevaj. “Joy” je funkcionirala gotovo kao terapeutski izdah, prije nego što su “Rings of Saturn” i “Bright Horses” ponovili kontemplativnu, gotovo sakralnu tišinu.
Sredina seta je onome što bi se moglo nazvati Caveovom murder-ballad linijom
“Henry Lee” i “The Mercy Seat” izvedeni su s intenzitetom kakav se od pjesama starih tridesetak i više godina rijetko očekuje, dokaz da repertoar ovog čovjeka ne stari nego se reinventira. “Papa Won’t Leave You, Henry” i Caveov silazak u publiku, gaženje po ramenima, ruke koje ga hvataju i puštaju, propovjednik fizički postaje dio kongregacije jedan je od momenata koji čini razliku onih koji odrađuju i onih koji nagrađuju. Odmah potom “Red Right Hand” seksi, prijeteći, zloslutan, filmski dodatno je naelektrizirao izvlačenjem tipa iz publike na pozornicu potvrđujući kako granica između izvođača i onih koji ga gledaju ove večeri praktički nije postojala.
View this post on Instagram
“The Weeping Song” i “Jubilee Street” frenetične su cijelom izvedbom dok je “Hollywood”, jedna od manje očekivanih odluka večeri, dugačka, meditativna pjesma s albuma “Ghosteen”, bude podsjetnik da Caveova najnovija faza, ona nakon osobnih tragedija koje je pretočio u umjetnost bez ijednog trunka jeftinog sentimentalizma, nije dodatak repertoaru nego njegovo srce.
Poezija i poetika s hrvatskim prijevodom na platnu
Duhovito najavljeni bis s “City of Refuge”, započinje gotovo prijetećim tonom starog testamenta, prije iznenađenja večeri “Stranger Than Kindness” Anite Lane i višekratno spomenutog Blixe Bargelda, odabrana, čini se, na zahtjev publike, bude rijetkost čak i za ovako bogat repertoar. “Nobody’s Baby Now” nastavlja intimniji, tiši registar, da bi sve završilo onako kako Cave posljednjih godina gotovo dosljedno završava, sam za klavirom, “Into My Arms”, molitvom, ispovijedi i hitom koji nikad nije zvučao kao hit. Arena je pjevala tiho, gotovo šapatom, rijedak i moćan prizor.
Set: Get Ready for Love · From Her to Eternity · Wild God · Train Long-Suffering · O Children · Tupelo · Carnage · Joy · Rings of Saturn · Bright Horses · Henry Lee · The Mercy Seat · Papa Won’t Leave You, Henry · Red Right Hand · The Weeping Song · Jubilee Street · Hollywood — Bis: City of Refuge · Stranger Than Kindness · Nobody’s Baby Now · Into My Arms.
Arena Pula je bila vođena kroz mrak, kroz utjehu
Uz propovijedi karizmatičnog frontmena, Colin Greenwood, basist Radioheada, u Bad Seedsima namjerno neupadljivo stoji sa strane, nasuprot njemu, Warren Ellis je gorštački genij razbarušene kose i još razbarušenije energije, čovjek koji violinu, tipke i cijeli niz neidentificiranih naprava tretira kao produžetak vlastitog živčanog sustava. Najbolje ilustriraju transformaciju benda koji je nekad bio jedan od najstrašnijih zvukova u rock glazbi u ansambl koji danas zvuči, bez ironije, gotovo gospelski, discipliniran, emotivno precizan, sposoban prijeći iz prijetnje u utjehu unutar jedne pjesme.
Cave ne svira “greatest hits” turneju, njegov je katalog njegov autoritet koji na pozornici odavno ne ovisi o prepoznatljivosti pjesama nego načinu izvedbe i to je razlika između izvođača koji servisira i odrađuje i onog koji nagrađuje, a Arena Pula je bila vođena kroz mrak, kroz utjehu, kroz gaženje po vjernicima otpuhujući oluju. Kakva oluja. Savršena oluja.
Fotografije: Shadow Critique – WHASSUP