Krcata Arena Zagreb sinoć je dočekala kontroverznog i grotesknog make up Hollywood glam rockera koji se 20-ak godina nakon Arene Pula vratio u Hrvatsku, s više nego korektnim koncert repertoarom i oko 90 minuta prodavanja nečastive spike provozao 15-ak tisuća “nevjernika” kroz glasan shematski hard rock. Isti kojem nisu coveri Eurythmicsa i Depeche Modea najjače stvar već se svi njegovi riffovi unatoč programiranosti doimaju dovoljno glasno i uzbudljivo.
Prije uvodnih taktova Bauhaus klasika Bela Lugosi’s Dead s trake, australsko-američki death-pop duo VOWWS teško će opstati sjećanju publike. A onda počinje “the golden age of the glam rock burlesque” s Nod If You Understand, Disposable Teens i Angel With The Scabbed Wings preko This Is The New Shit, Mobscene ili najnovije Exit Wound prema crescendu najhitova, unutar kojeg Brian Warner na štulama ili bez njih ispada daleko pismeniji i jači autor nego mu aura Satanova papka prekriva.
I daleko bližim inteligentnom provokatoru nego plagijatoru, i Davidu Bowieu i Kissu nego Alice Cooperu i WASP-u, pa ako ne završi u zatvoru zbog konstantnih optužbi, treći put u hrvatskoj meki katolika je neminovan.
Disproporcija između imidža i materijala
Repertoar je između spomenutih stanica strateški građen kroz cijelu karijeru kao podsjetnik da je čovjek imao sluha za refren i onda kad je cijela estetika bila u službi teatralne provokacije, pa i naziv cijele turneje “One Assassination Under God” iznenađujuće se glatko uklapa u desetljećima star kanon. Coveri Eurythmicsa i Depeche Modea Sweet Dreams (Are Made of This) i Personal Jesus dosljedno tezi da nisu najjače stvari večeri, djeluju kao ustupak nostalgiji publike koja možda ne zna sve njegove stihove napamet, prije nego kao trenuci koji nose show Nečastivih.
Njegovi riffovi, unatoč očitoj programiranosti produkcije, zvuče dovoljno glasno i dovoljno uzbudljivo da opravdaju dvadesetogodišnju odsutnost no i ovaj nastup bio je zanimljiviji od puke nostalgične turneje upravo zbog disproporcije između imidža i materijala.
Umjetnik ili moralno rasulo
Manson je kroz cijelu karijeru čitan kroz prizmu skandala i kontroverzi kroz optužbe, procese, ulogu kulturnog strašila kojeg je Amerika trebala da bi imala o čemu moralno paničariti devedesetih. Ali kad se sve to skine poput make upa i leća mu, kad se gleda samo dramaturgija seta i počuje pismenost pjesama, razlika između njega i ostatka shock-rock ceha postaje suptilna i presudna jer kod njega spektakl služi pjesmama, a ne obrnuto, dok kod Coopera i WASP-a kostim i teatar prečesto moraju nadoknaditi ono što pjesma sama ne sadrži.
Naravno, Zagreb ne bi bio Zagreb, a hrvatska meka katolika ne bi bila to što jest pa da i ovaj nastup ne otvori novi krug prijepora hoće li i kada će treći dolazak u ponovno postati poligonom za sukob između onih koji u Mansonu vide umjetnika i onih koji u njemu i dalje vide isključivo simbol moralnog raspada.
Sudeći po sinoćnjoj punoj Areni i petnaestak tisuća grla koja su glasno pjevala svaki stih, publika je taj sukob već odavno riješila u njegovu korist. A dotad će zvonit inteligentno provokativni refreni za dignute čaše ljudi željnih svjetske groteske i kreature za razliku od domaćih čavoglavskih varijanti slične karikature, ali daleko glazbeno nepismenije.
Fotografije: privatni album