Nakon venecijanske festivalske premijere, desetominutnih standing ovationsa, Liamova i Noelova poziranja i očekivanog festivalskog prenemaganja oko „pomirenja stoljeća“, u kina stiže glazbeni dokumentarac Don’t Look Back in Anger, film koji prati povratak Oasisa i reunion turneju braće Gallagher. I, ako ste mislili da će nakon petnaestak godina međusobnog vrijeđanja, javnog ponižavanja, razlaza, solo karijera i svih mogućih oblika bratske netrpeljivosti konačno netko objasniti zašto su se njih dvojica ponovno našli na istoj pozornici, zaboravite. Par mrkih pogleda i bilježenje “tenzija” na prvom rehearsalu nije dovoljno za feud pečatiranje.
Dysneyev nahajpani rock n roll dox nije psihološka autopsija odnosa Liama i Noela Gallaghera niti pokušaj da se do kraja odgovori na pitanje što se dogodilo s jednim od najtoksičnijih i istodobno najplodnijih autorskih partnerstava britanskog rocka. Tako su ih pakirali bar.
View this post on Instagram
Ne. Don’t Look Back in Anger puno je više koncertni rock film za fan bazu (a ona nije mala), reunion-memorabilija i nostalgični dokaz da određena 90’s generacija još uvijek ima dovoljno novca, energije i sentimentalnog kapitala za posljednji veliki stadionski rock’n’roll cirkus. I to je sasvim dovoljno.
Oasis su vjerojatno najrazvikaniji britanski rock bend od Beatlesa nadalje, što ne znači nužno da su najbolji. Ali znači da su postali veći od vlastite glazbe. Danas, trideset godina nakon debija Definitely Maybe, konačno dobivaju ono što im je desetljećima pripadalo, ozbiljan povijesni status pop rock pardon brit rock ikon. Izlaze iz vječne etikete B Beatlesa i C Stonesa i postaju Oasis. Što su, na kraju krajeva, oduvijek i bili.
Oasis nije bio genijalan zato što je bio kompliciran – upravo suprotno
A sad malo hereze, da, neke od tih pjesama jesu nevjerojatno jednostavne. Dva akorda, tri akorda, jedna melodija, dvije harme i refren koji može pjevati osamdeset tisuća ljudi bez prethodnog glazbenog obrazovanja. Ali ako mislite da mogu svi i da je loto dajte hajte ajde vi.
U tom “ajte vi” momentu leži najveća Oasis “varka”. Njihova jednostavnost često je izgledala kao nedostatak ambicije, a zapravo je njihovo najmoćnije oružje. Nije osobita umjetnička genijalnost napisati jednostavnu pjesmu. Genijalnost je prije napisati jednostavnu pjesmu koju milijuni ljudi žele pjevati zajedno trideset godina poslije. I ne mislim pritom samo na singalong refrene naslovne ili Wonderwall. Te najmanje.
View this post on Instagram
Uz golem PR pogon britanskog glazbenog tiska, NME-a, Q-a i svih ostalih institucija koje su tijekom devedesetih pomogle konstruirati mit o „najvećem bendu na svijetu“, presudan trenutak bio je kada je Oasisu klimnula Amerika. Britpop više nije bio samo britanska igra. Gallagheri su dobili globalni stadion. Don’t Look Back in Anger taj mit danas ne pokušava razmontirati. Naprotiv, vrlo ga pažljivo ponovno sastavlja.
Film kombinira arhivske snimke s materijalom reunion turneje, probe, backstage, trenutke prije izlaska na pozornicu i pogled na mašineriju koja danas prati Oasis. A onda dolazi ono zbog čega je cijela stvar napravljena, izlazak pred najveće moguće rulje i eksplozija kolektivne nostalgije. A tu su namršteni strip likovi Gallagheri najjači. Jer obojica su odavno postali stripovski likovi vlastitih osobnosti.
Nisu postali bolja braća, samo su ponovno postali Oasis
Singer Liam svojom jezičinom, hodom, stavom i sposobnošću da jednu običnu rečenicu pretvori u naslovnicu. Noel kao njegov inteligentniji, racionalniji, ali jednako samouvjereni antipod. Obojica izgrađena na beskrajnoj aroganciji, britanskom working-class hero mitu i vječnom uvjerenju da su kako bi sami rekli najbolji bend na svijetu, faken. Ali nisu toliki idioti.
Ako već šuškaju milijuni koji mogu nekoliko njihovih generacija osigurati od egzistencijalnih problema, došlo je vrijeme da se ponovno podnese brat bratu par računa. Jer tko ne bi.
Film zato funkcionira čak i onda kada ne daje odgovore koje biste željeli i cijelo ste vrijeme svjesni PR stunta. Nema dovoljno psihološkog raskopavanja njihova odnosa, nema velikog obračuna s godinama međusobne “mržnje”, nema konačnog objašnjenja kako se od „nikad više“ došlo do „vidimo se na stadionu“. Umjesto toga dobivamo ono što reunion zapravo jest, trenutak u kojem su dvije osobe odlučile da je dovoljno dugo bilo dosta.
Jer Oasis nikada nisu bili bend suptilnosti. Njihova je estetika bila maksimalistička, melodije ogromne, ego još veći, a emocija uvijek na rubu kiča. Film najbolje funkcionira kada prestane pokušavati biti dokument o pomirenju i postane ono što Oasis prirodno jesu, dokument o kolektivnom osjećaju zajedništva ma koliko to zapravo bila emo ucjena.
Osamdeset tisuća ljudi pjeva refrene. Liam stoji pred ruljom. Noel svira. Ostatak instrumentalne bande stažira. I odjednom po tko zna koji put shvatiš da nije važno jesu li Oasis stvarno bili genijalci ili su samo pogodili vrijeme. I generaciju. Tri akorda zasigurno jesu.
Ali, nekima se jednostavno sve poklopi
Zovite to genij ili lotom prosječnih – u pravu ste.
I zato bih, unatoč svim racionalnim prigovorima, bez problema ponovno otišao gledati Oasis na stadionu. Ako se 2027. vraćaju na europsku turneju, nije nemoguće zamisliti 80.000 ljudi kako zborno pjeva “Now that you’re mine, we’ll find a way” iz Slide Away, ili čeka onu beskrajnu dizalicu iz All Around the World, mimo svih očekivanih superhitova. Hipodrom Zagreb?
Ako grad može razmišljati o još jednom velikom stadionskom spektaklu, zašto ne bi jednom Hipodromom prošetali Gallagheri? Ako je mogao Ed Sheeran, može i Oasis. Nisu jeftini, ali, Bože moj, jednom se živi.
View this post on Instagram
Jer dotle Don’t Look Back in Anger nije film koji će vam objasniti Oasis već podsjetiti zašto ih nikada niste prestali voljeti, čak ni onda kada ste mislili da ste ih prerasli. Ili ih nikad niste voljeli dovoljno.
I tu vas dobiju. Jeftino, znam. Dobit vas na emociju, nostalgiju, bratstvo i 80.000 ljudi koji u istom trenutku znaju isti refren. Koji nije bilo možda baš biblijski. Ali Gallagherski definitivno jest.
Ocjena: 9/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube