Zaboravite Odiseja, ove one blockbustere. Kojot je najbitniji film godine made in Hollywood koji će proći ispod potrebnog radara i neće biti marketinški slavljen kako zaslužuje. Nešto je gotovo savršeno poetično u činjenici da je film o korumpiranoj korporaciji koja desetljećima proizvodi neispravne proizvode kako bi profitirala od tuđe naivnosti ili niskih kriterija sam gotovo postao žrtva identičnog mehanizma.
U tom smislu “Kojot protiv sustava” (Coyote vs. ACME) nije samo animirano-igrani hibrid koji na papiru zvuči kao spin sjajnog “Tko je smjestio Zecu Rogeru” Roberta Zemeckisa s pravnom dramom umjesto noira već dokument o tome kako holivudska računovodstvena mašinerija tretira kreativni rad kao poreznu stavku, a ne kao djelo.
View this post on Instagram
Film je dovršen još 2022., a onda ga je Warner Bros Discovery 2023. skinuo s rasporeda kako bi njegov budžet od otprilike 70-ak milijuna dolara iskoristio kao porezni otpis, isti potez koji je usmrtio “Batgirl” i božićni “Scoob!”. Reakcija fanova, redatelja i ljudi iz industrije bila je dovoljno glasna da je studio popustio i pustio film na prodaju; Ketchup Entertainment ga je otkupio 2025. za oko 50 milijuna dolara i konačno ga distribuirao 28. kolovoza 2026., gotovo tri godine nakon što je bio spreman za kina. Redatelj Dave Green na Instagramu je premijeru komentirao gotovo ratničkim tonom, govoreći da je izlazak filma u kina sam po sebi pobjeda, dokaz da filmovi “jednostavno ne nestaju” iako se otvoreno slavilo objavom da je film “konačno, slavno” stigao u kina. Malo koji film ima tu vrstu meta-narativa upisanu u vlastitu produkcijsku povijest prije nego što ijedan gledatelj kupi kartu.
Premisa je korporativni cinizam pretočila u scenarij
Kojot, nakon desetljeća eksplodiranih paketa dinamita, promašenih katapulta i urušenih tunela naslikanih na stijeni, angažira ljudskog odvjetnika Kevina Averyja (Will Forte) i tuži studio ACME zbog niza neispravnih proizvoda te činjenice kako još nije ulovio Pticu Trkačicu. Nasuprot njemu u ulozi korporativnog fixera je anemični B The Rock alias našpricani John Cena. Redateljski potez da se pravni triler od procedure, depozicije, dokazni materijal, saslušanja, gradi oko lika koji ni riječi ne izgovara, a čije je cjelokupno postojanje niz slapstick katastrofa, na papiru je rizičan koliko i genijalan. Sličan trik koji je “Tko je smjestio Zecu Rogeru” učinio remek-djelom prebačen je iz detektivskog žanra u satiru o korporativnoj odgovornosti. Scenaristica Samy Burch (čiji je prošlogodišnji “May December” scenarij pokazao koliko dobro barata ironijom skrivenom ispod naizgled bezazlene površine) premisu, sudeći po reakcijama kritike, ne tretira kao jednokratnu foru nego okvir za satiru o birokratskoj neodgovornosti koja se skriva iza sitnog tiska.
View this post on Instagram
Forte nosi film onim istim tipom pognute energije koju je gradio još od “MacGrubera” ali ovdje funkcionira jer mu treba glumac koji vjerodostojno “glumi prema” nečemu što fizički nije ondje, a s Kojotom uspostavlja neočekivano dirljivu kemiju unatoč tome što mu partner ne izgovara ni riječi. Cena je s druge strane ukalupljen u samodopadnu fizičku prisutnost utisnutu u lik korporativnog odvjetnika koji ispraznim domoljubnim frazama prekriva cinizam, gluma mu je bliža wrestling-personi nego dramskoj nijansiranosti. Vizualno pak spoj 3D animacije i tradicionalnih crtačkih principa mjestimično bude neujednačen pa poneki kadrovi imaju oldschoolersku “magiju trika” kakvu je imao “Roger Rabbit”, dotle drugi odaju digitalnu glatkoću bez osobite “uvjerljivosti” i težine.
Ono što drži film je redateljska disciplina Davea Greena
Rijetko kad se osjeti nit između igranog i animiranog svijeta, fizička komedija, Rube Goldbergovi strojevi, katapulti, urušavanja, snimljeno je s jasnim osjećajem za geg, ne kao brzopotezna referenca već stvarno režirana slapstick koreografija, iako film ponegdje žrtvuje anarhičnu, nekontroliranu energiju originalnih crtića.
View this post on Instagram
Zanimljiv je i sloj filma namijenjen ponajprije filmofilima upućenima u povijest Termite Terracea, naime odvjetnička kancelarija koja zastupa Kojota zove se “Avery, Jones i Maltese”, direktna počast Texu Averyju, Chucku Jonesu (kreatoru samog lika) i Michaelu Malteseu, scenaristu većine originalnih kratkih filmova o Kojotu i Trkaćoj Ptici iz četrdesetih i pedesetih. Gesta koja filmu daje težinu kustoske posvećenosti, a ne puke eksploatacije brenda, čineći razlika koju američka kritika, sudeći po ranim reakcijama, prepoznaje kao ključnu vrlinu filma. Autori ne koriste Looney Tunes likove samo kao prepoznatljiva imena zalijepljena na suvremenu priču koliko pokušava uhvatiti duh originalnih crtića za priču cjelovečernjeg filma.
Film je na Rotten Tomatesu premijerno otvoren iznad 90%
To je najbolje ocijenjen Looney Tunes film ikad, uključujući i prošlogodišnji “The Day the Earth Blew Up”, no konsenzus o “trijumfu” djelomično je proizvod priče o preživljavanju filma, obzirom da je lako navijati za autsajdera kad je autsajder doslovno lik u vlastitom filmu.
Slučaj odnosnog filma čini ga relevantnim za širu raspravu o stanju industrije nije samo hoće li gegovi s magnetima i katapultima nasmijati publiku (hoće, po svemu sudeći, i to iskreno, a ne nostalgično), nego činjenica da je “Kojot protiv ACME studija” postao neplanirani manifest protiv logike po kojoj gotov kreativni proizvod vrijedi manje od knjigovodstvene rupe koju njegovo brisanje otvara. U trenutku kad streaming platforme i dalje s vremena na vrijeme brišu dovršene sadržaje iz poreznih razloga, film o liku čija je cijela egzistencija niz apsurdnih poraza od strane bešćutne korporacije, koji je sam preživio identičan poraz i pobijedio, nikako ne treba tretirati kao i nije slučajnost. Koliko god zvučalo pretenciozno za film pun eksplozija i sirena, jedan je od rijetkih slučajeva gdje se marketinška priča i tematska jezgra djela stvarno poklapaju.
Kojot VS ACME je igrani crtić za odrasle, ali u kojem će uživati i klinci koji bi mogli dovesti roditelje u kina.
Ocjena: 9/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube