Zoran Kesić nije tip koji se lako gasi. Trinaest sezona, više od 350 epizoda, satirični format koji je miješao John Stewarta s balkanskim inatom i montažama koje su vlasti tjerali da grizu nokte nazvan “24 minuta sa Zoranom Kesićem“ bila je jedna od rijetkih stvari na srpskoj televiziji koja je redovito govorila ono što se drugdje šaptalo ili uopće nije smjelo reći. A onda jesenas, tokom rujna 2026. novi portugalski formalni vlasnici su odlučili da je emisija postala…hmmm, paaaa preskupa. Osmijeh u publici pred TV ekranima.
Službeno obrazloženje Adria News Networka, nakon što je portugalski fond Alpac Capital preuzeo mrežu (N1, Nova S, Danas, Radar), glasi cca “godišnji trošak veći od pola milijuna eura za manje od 30 sati programa uz ‘marginalni komercijalni učinak’ nije nam više isplativ”. Kesić drugačije računa. Tim od petnaestak ljudi košta znatno manje od prikazanog, nikad im nije ponuđen niži budžet, a ugovor za novu sezonu potpisali su još u lipnju. Očekivali su start 19. rujna. Umjesto toga, tišina, pa odluka. Emisija više ne ide na Novoj S.
Znakovit timing ukidanja
Timing je, kako bi rekao sam Kesić, “znakovit”. Mjesec-dva prije najavljenih srpskih izbora krajem listopada emisija koja je godinama ismijavala SNS, Vučića, botove, simulacije, zvučne topove i cijeli medijski ekosistem strahovlade, odjednom postaje ekonomski neisplativa baš kad je valjala biti najglasnija. Kesić bez dokaza zvući nešto kao: “Postali smo preskupi, ali ne u eurima i dinarima, već za onoga koji se uplašio”.
Usporedba s Ivanom Ivanovićem nameće se sama. Obojica su godinama držali kasni večernji satirični prostor, mijenjali televizije, osjećali pritisak. Ivanović je na kraju završio na Blic TV-u i YouTubeu, a Kesić kreće istim putem, samo oštrije i jasnije prema prvom internet pilotu. Ako je Ivanović bio rubni stand-up koji je znao zaigrati na sigurnije karte mainstream publike i prilagodbe američkog talk show koncepta, Kesić je bliži onome što u Hrvatskoj radi Šprajc – sustavna, tjedna, gotovo urednička satira koja ne pušta temu dok je ne izvrne do kraja. Obojica su, na svoj način, postali žrtve istog mehanizma kad medijski prostor postane preuzak za kritiku koja nije tek dekorativna ni politički dirigirana, već bitno logična, jer apsurdizam sistema stavlja na megafon.
Prosvjed podrške nastavku emisije u Beogradu je okupio tisuće
Kolege s N1, Danas, Radara, novinarske udruge, glumci, građani, skupili su se ponuditi pomoć za drugi medijski teren. Kesić je rekao da ga je taj skup “izliječio” početnog bijesa i razočaranja te najavio kako se emisija ne gasi, nego od 19. rujna ide na YouTube kanalu “24 minuta” koji je već imao preko 600.000 pretplatnika. Financiranje im sad ovisi o publici i Patreonu. “Ovo je emisija koja odbija crknuti”, stilizirao je Zoki.
U medijskom pejzažu Srbije, njegov slučaj nije samo osobna priča neprilagođenog TV voditelja, tipa s vlasti, već sjajna ilustracija kako funkcionira “pop-kulturna strahovlada”. Vrlo nalik susjednoj im. Kad se vlasništvo promijeni, novi vlasnici (bili oni domaći ili češki ili srpski ili portugalski) procijene da im satira na račun nedodirljivih više nije profitabilna ili, još važnije, da je politički skupa – onda se pronađe poslovni jezik. Nešto tipa “komercijalni učinak”, “financijska disciplina”. Etc. Kao da je riječ o reality showu koji nije donio dovoljno reklama, a ne o jednoj od posljednjih emisija koja je tjednima držala ogledalo vlasti.
YouTube alternativa nije magično rješenje, ali je brzopotezno i nužno. Algoritmi, monetizacija, ovisnost o donacijama ima svoje zamke ali nema urednika koji mora telefonirati “gore# do Andreja, pardon, deminutivčića Vučka da ih zapita smije li se emisija emitirati. Kesić i ekipa su sada direktno odgovorni publici, ali sudeći po prosvjedu i pretplatnicima, publika nije spremna pustiti da se “24 minute” pretvore u još jednu uspomenu na vrijeme kad se na televiziji još smjelo smijati vlasti. Ukidanje Kesića u najboljoj tradiciji balkanske nadrealističko montipajtonovske satire, samo je zasad promjena formata s TV-a na YouTube, s “marginalnog komercijalnog učinka” na glas koji više ne ovisi o tome tko trenutno sjedi u vlasničkoj strukturi.
Dokle god postoji publika koja je spremna platiti Kesić crewu da im javno kaže ono što mnogi drugi odmisle i odšute, 24 minute će trajati dulje od 24 minute. Uostalom i sam je Kesić zaključao “Mi smo možda ostali bez televizije, ali nismo ostali bez riječi”.
A riječi im nose određen i potencijalno znakovit broj glasova nove stare države u permutacijama demonkracije. Štuc.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
