Na papiru je gotovo savršena producentska postavka. Adaptacija trilera računa na znanje/imanje Anne Hathaway kao spisateljica koja šuti, Dakote Johnson kao autorica u nuždi koja ulazi u tuđu kuću i tuđu laž, te Josha Hartnetta kao muža čija je prisutnost potrebna a ljubaznost podjednako “uvjerljiva” kao i prijetnja.
Redatelj Michael Showalter imao je potencijalno zabavnu kombinaciju erotskog misterija, gotičkih utjecaja i psihološke napetosti i tenzije među likovima, ali od nje je napravio reklamu za parfem i film o kojem više pamtite PR stuntove Johnson i Hathaway kad izjavljuju kako bi se rado ljubile cijeli život, a ne sjećanje na new age klasik bar malo atmosferski ili izvedbeno nalik King/Reinerovoj adaptaciji Misery.
Film Verity se ne može odlučiti što je, pa ne uspijeva ni jedno ni drugo
Seksualne scene služe estetici, ne napetosti libida gledatelja, uglačane su i rasvijetljene kao u katalogu podsjećajući na fejk požudu “50 nijansi sive”. Slično je s vizualnim identitetom, čistim i skupim derivacijama scenografije poput nedavne Housemaid, a triler živi od nelagode i pukotina. Daleko više nego marketinga. Scenarij pati od pretjeranih plot twistova, svaki novi preokret poništava prethodni, radnja postaje sve neuvjerljivija, a gledatelj umjesto uznemirenosti osjeća umor. Sporedni likovi nestaju iz priče kao da su postojali samo da postave scenu. Montaža je funkcionalna, kamera ima tri glavne role za fokus, dočim glazba uparuje pretrom storytelling s idejom “hajde da se konačno nešto počne događati”. Završnica, koja bi trebala biti vrhunac se inercijom urušava pod težinom vlastitih obrata.
Glumci su upotrebljivi i “bore” se koliko mogu s idejom da film u nesposobnosti drugih autora leži samo na njima. Hathaway nudi asketsku ambivalenciju koju scenarij ne zaslužuje, Hartnett je najzanimljiviji jer njegova mirnoća uvijek ostavlja dvojbu i pitanje, a Johnson je Sweeney i djeluje kao da očekuje scenu koja nikako i nikada ne stiže, ostajući levitirati izgubljena u prostoru i ulozi kojoj se više podaje nego nudi.
Najveći grijeh Verityja uz kalkulacije je strah. “Misery” nas je zaključao u sobi, “Verity” nas drži na rubu bazena, s koktelom u ruci i preglumljava svoju važnost i atraktivnost. Ljudima iz susjednih dvorišta koji vire u taj pool party može izgledati atraktivno, ali to je više njihov problem nego kvaliteta filma.
U nizu propuštenih ne samo ovogodišnjih prilika, Verity je savršen primjer kako mainstreamaške ideje uništavaju realizaciju potentnih filmova misleći kako je ugađanje prosječnom gledatelju markacija i garant uspjeha. Nije.
Ocjena: 5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube