James Belmont (Pitt), umirovljeni specijalac i njegov traumatizirani borbeni pas Odin (Uber + tri sina, s protetskom nogom i titanijumskim zubima) sruše se hidroavionom usred aljaške divljine. Slijedi 58 milja hodanja, susreta s medvjedima, vukovima, olujama, vodopadima, rijekama, noćnim morama i scenarističkim rupetinama veličine kanjona. To je cca sve što nudi novi vau vau film s glumačkom zvijezdom.
Pitt je old school kuler, sirov, šutljiv i povremeno wannabe dirljiv tragač Roberta Redforda, pas je za to vrijeme, kao i uvijek u ovakvim filmovima, bolji glumac. Stara, provjerena formula reda Lassieja, Rin Tin Tina, Hachika, Marleya i kako se već sve ne zovu kombinira odanost kojom se preživljava rat, hladnoću i najvećeg neprijatelja loš scenarij. Ovo je Apex bez patološkog ubojice ali s psom.
Svaka tiha scena u kojoj Pitt masira Odinovu ranu, dijeljenje posljednjeg komada mesa ili zajednički pogled dok vukovi zure iz mraka je ilustracija ljubavne priče o uzajamnoj ovisnosti i vjernosti koja pokriva gotovo sve plošne flashbackove, stereotipnog “slomljenog veterana koji ipak nije slomljen”, CGI zvijeri i dijaloge koji zvuče kao da su ispisani iz priručnika za preživljavanje. Bez psa bio bi samo još jedan “čovjek protiv prirode” klon Apexa. S psom želi bit istinski dirljiv.
No, 100 minuta filma osjeća se kao 70 minuta predugih šetnji, pauza, predvidljivih obrata. Redatelj Ayer (Fury) zna snimiti blato, ali se pretjerano oslanja na sentiment i vizualnu ljepotu Aljaske (zapravo Novi Zeland) robujući stereotipologiji propagandne nježnosti prema ratnim veteranima i njihovim psima, dočim mu rupetine u logici i ritmu očito ne smetaju.
Ako volite patetične priče o čovjeku i psu koji se spašavaju međusobno, imate točno to što ste naručili, sa suzom u oku i blagim osjećajem da ste već vidjeli bolje verzije iste bajke. No spoiler alert. Pas ne umire, što je, u ovom žanru, gotovo jedina iznenađujuća stvar.
Ocjena: 4/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube