Utorak, 6 listopada, 2026

Kritika filma by Anđelo Jurkas: Digger – Apokalipsa kao groteskni stand-up Toma Cruisea

"Digger" izgleda kao dvojbena zagonetka, preambiciozan da bi bio običan promašaj, a pregrub da bi bio remek-djelo

Meksički redatelj Alejandro G. Iñárritu godinama je Hollywoodu predstavljao škrinju suhog dramskog zlata i bio majstor čarobirane ozbiljnosti kojem bi patnja, smrt i metafizika nerijetko bili snimljeni težinom oltarne slike. U “Diggeru” je napravio zaokret kakav se ne očekuje ni od najvećih autora, ali nakon uvjerljivog nagovaranja Toma Cruisea čini se nije imao preosralih argumenata reći ne. Studio Diggera prodaje kao crnu komediju o moćniku koji pokušava uvjeriti svijet da je njegov spasitelj prije nego što ih posljedice njegovih vlastitih djela sve unište. Predložak očito reflektira Kubrickova “Dr. Strangelovea” i pomirenja ne tako davnog “Don’t Look Up“, obiju vrhunskih satira koje reflektiraju kolektivnu ludost svijeta u diggerovskim rukama čovjeka oligarha/mogula koji ne vidi (ili ne želi vidjeti) kada mu dvorište gori.  

Satira te vrste živi od ravnoteže. Kubrick je apsurd držao u hladnom, gotovo dokumentarnom okviru pa smijeh stiže iz užasa. Iñárritu ne zna držati ton hladnim, pa film stalno prelijeva iz groteske u ekscentričnost, a ekscentričnosti u buku. Zato je podijelio publiku. Jedni će vidjeti hrabru, nepripitomljenu sirovinu, drugi preopterećenu poruku koja viče kad bi trebala šaptati. Prvima uspjeh, drugima previše, a trećima, paradoksalno i dalje nedovoljno jer je meta (svjetski mogul) opisana širokim potezima, bez preciznosti koja satiru čini efektnim i moćnim oružjem.
 

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Digger The Movie (@diggerthemovie)



Tom Cruise je odavno dokazao kako može nositi akciju, dramu i blockbuster

Od Top Guna preko Nemogućih Misija do Magnolia i Jerryja McGuirrea, lik je dokazan i na razini zadatka. Ovdje zakopan šminkom, maskom i protezama, s gustim južnjačkim naglaskom liku Diggera Rockwella daje logično proširenje epizode iz “Tropic Thundera” ali s ključnom minutažnom razlikom, Les Grossman je bio dvominutni napad, ovdje isti registar mora izdržati cijeli film (128 minuta). Cruise igra s pedalom do poda i jasno daje do znanja koliko je glumački obdaren i potentan, groteskan i ekspresivan. “Vrišteći” oscarovsko – nominacijski ton kad glumac svakom scenom pokazuje akademijinom žiriju što radi, postaje odbojan. Glumac je vidljiviji od lika, a satiri je potreban lik koji ne zna da je smiješan. Tu se i inače sjajno kalkulantski filmaš preračunao.
 
Vizualno film je bez primjedbe, snimljen na 35mm VistaVisionu, s Emmanuelom Lubezkijem na kameri u ulozi DOP-a sliku će učiniti raskošnom čak i kad je materijal razuzdan, prateći taj sukob lijepe forme i ružnog sadržaja kao najbolji dio filma. Uz Cruisea glumački spariraju Riz Ahmed, John Goodman, Sandra Hüller, Michael Stuhlbarg, Jesse Plemons, svi odreda odlični ali nažalost s premalo prostora da bi se uspostavilo glumačkih kontrapunktova oko Cruiseova centra gravitacije. 

Vrijedi li pogledati film “Digger”? 

Film je jasno komunicirana kritika svih Muskova, Zuckova, Bezosa i inih manje komuniciranih i zaigranih multimilijardera čija su bogatstva i tehnološko medijske igračke zapravo dječja igrališta i psihološki mehanizmi za niveliranje kojekakvih kompleksa. S te je strane hrabar i karakteran. Kad je do izvedbe moguće i prekarakteran. Gledatelju nije jasno je li spreman vidjeti i povjerovati u svijet ovoliko apsurdan kako izgleda sneak peak iza zidova života takovih Digger size magnata. Da, razne su vrste lopata. Nekom do govna i leševa, nekom do zlata.
 
 
Komercijalno, film se nakon prvog vikenda otvara uz etiketu najvećeg Cruiseova promašaja, a ironija Diggera zasigurno neće pomiriti kritiku i publiku u ovom slučaju. Takvi se filmovi najčešće ne sude u prvom vikendu niti po komercijalnom “fijasku” ako je produkcija komunicirana na 150 mil $. Povijest filma poznaje oba ishoda, ranije spomenuti “Dr. Strangelove” bio je preranom hladnoratovskom kritikom, kao i Chaplinov “Veliki diktator” da bi im vrijeme širilo i publiku i vrijednost, no mnogi egotripovi isto tako su povremeno prerano prokazani. 
 
“Digger” izgleda kao dvojbena zagonetka, preambiciozan da bi bio običan promašaj, a pregrub da bi bio remek-djelo. Vrijeme će odlučiti, ali već sada vrijedi gledati ga barem zbog toga da biste imali stav i odredili se s koje strane groteske svijeta hranite sviju bijelu mačku, ako parafraziramo Diggerov opening scene.
 

Ocjena: 7.5/10

Naslovna fotografija: Screenshot YouTube

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime